Otvoreno priznavanje uzora i iskazivanje poštovanja kolegama poprilična je rijetkost u umjetničkim sferama. Određeni tip umjetnika misli da će, odaju li svoje idole, njihov rad manje vrijediti. Opet, tu je i nekreativna zavist što stvara sramni strah – strah da će biti zaboravljeni ili makar zanemareni, manje cijenjeni u (prirodi i) društvu. Premda je velikan u svijetu glazbe više od pedeset desetljeća, Bob Dylan (1941.) itekako poznaje i poštuje tuđi talent. Slušao je u mladenačkim godinama radijske postaje, napunio uši raznolikim melodijama i tekstovima te shvatio kakvu bi glazbu danas-sutra-preksutra htio stvarati. Od 2006. do 2009. godine uređivao je jednosatnu emisiju Theme Time Radio Show u kojoj je pokazao zavidno znanje raznih glazbenih žanrova. Emisije bi, kao što naslov kaže, bile tematske – šezdeset minuta puštao bi pjesme čiji se sadržaj tiče Biblije, susjedskih odnosa, pištolja, vremena, zatvora, školstva, novca ili ništavila. Sličnim se receptom poslužio i splitski književnik Zlatko Gall (1954.) - njegova najnovija knjiga, Majko, kušaj moju pjesmu (Hena com, 2015.), mješavina je gastronomije i muzikologije. 

Prosječan čitatelj tiskovina dosad je zasigurno naletio na društvene, glazbene i(li) gastronomske tekstove Zlatka Galla. U glazbenim vodama najpoznatiji je kao autor važnih naslova o popularnim glazbenim žanrovima i fenomenima; njegove knjige (Glazbeni leksikon; Pojmovnik popularne glazbe; Velika svjetska enciklopedija rocka; Kako Iggyju reći Pop, a Dylanu Bob; Kušaj i slušaj Dalmaciju) mogu poslužiti kao provjerena referenca školovanim muzikolozima, naslušanim laicima, ali i slušateljskim početnicima koji žele ojačati glazbene temelje. Naslov Gallove najnovije knjige je, da pojasnim mlađim i neupućenijim čitateljima, parafraza popularne pjesme Slušaj majko moju pjesmu [1]Naslov pjesme će starije i upućenije podsjetiti na španjolski mjuzikl Escucha mi canción (Antonio del Amo, 1959.) zbog kojeg su u publici proliveni galoni suza, dok se tijekom slušanja Kovačeve pjesme galoni suza redovno miješaju s alkoholom. U filmu pratimo sudbinu dječaka Joseliota koji pronalazi posao pjevača u cirkusu i traži izgubljenu majku, dok se u pjesmi nesretno zaljubljeni sin obraća zabrinutoj majci. pjevača Mate Miše Kovača (1941.) [2]Dylanov vršnjak, kažu brojke! ;) koji tu pjesmu na koncertima ne mora pjevati – poznat je Matin princip, on podigne ruke, a publika napravi ostatak posla. 

Majko, kušaj moju pjesmu čini 28 glazbeno-gastronomskih tekstova koju čini žanrovska raznolikost, nije isključiv poput nekih glazbenih kritičara koji forsiraju svoje omiljene žanrove - iz naslova je vidljivo da Gall ne zazire od parafraziranja hitova, što bi mu zaguljeniji ljubitelji rocka mogli zamjeriti – no, ako to tema traži, čemu ju sputavati autocenzurom? Zlatko Gall na (zlom) glasu je kao promotor strane glazbe; već se prema naslovima njegovih knjiga može pretpostaviti da je poznavatelj rocka i njegovih brojnih derivata, no to ne znači da se gnuša spomenuti domaće popularne pjesme (spominje pjesmu Nadalina dok piše o jajima te pjesmu Srdela Doris Dragović, budući da je jedan čitav tekst posvetio toj jeftinoj i zdravoj deliciji). Poput Dylanovih radijskih emisija, Gallova knjiga je žanrovski raznolika i tematski zaokružena – primjerice, u tekstu Jastog a la The B-52’s spominje country, folk, rock, surf rock, punk, blues i pop izvođače čije se pjesme bave jestivim (i hodajućim) ribama. George Bowling, glavni protagonist Orwellovog romana Predah, zasigurno bi, nakon što bi pročitao taj tekst, preslušao pokoju skladbu. Jestiva je Gallova rečenica, fino sjedne i u gladne i u site sate. Studiozne su to preporuke što hrane uho željno dobrih melodija, ali ujedno stvaraju slinave rijeke jer se pregršt zamamnih recepata (i kombinacija) spominje u pjesmama što čine ove slasne mikrostudije.

Gall ne pokazuje samo opsežnu glazbenu i gastronomsku raznolikost dok piše o pjesmama i jelima, ujedno se koristi i provjerenim općim povijesnim podacima. Bilo da piše o spravljanju bakalara, dagnjama, sarmi, siru camembertu, roštilju, hamburgeru, zavičajnoj materinoj spizi, pitama, maslinama, barcelonskim specijalitetima, ravničarskim receptima, božićnim delicijama, čokoladnim slasticama ili jeftinijim obrocima, Gall suvereno vlada materijom: “Popis pjesama posvećenih siromašnoj spizi i gladnim očima jednako je dugačak kao i posvete lijepim bokunima.” Jedan je tekst posvećen Dedićevoj antologijskoj pjesmi Šta mi mater skuva, dok u drugome analizira Balaševićevu gastronomsku humoresku Al’ se nekad dobro jelo; obje pjesme mogle bi u starijih čitatelja probuditi sjećanja na nekadašnja jela te izazvati nalet nostalgije. Čitajući Galla, čitatelj može dobiti ideju za novo ili brzo jelo, ali ujedno dobiva i prigodnu glazbenu preporuku što bi se mogla poslušati tijekom spravljanja jela. Kroz knjigu se provlače pozitivni primjeri, no ne manjka ni kritičkih tonova, naročito kada se dotiče domaćih glazbeno-gastronomskih pitanja – premda je Dalmatinac, Gall konstatira da “toliko je bedastih rima u kojima prednjači maslina da mi dođe s omiljenog maslinova ulja prijeći na bučino. O buči barem nitko iz klapskog (polu)svijeta ne pjeva.”. Naravno, gdje je jela, tu je i pila – u više navrata Gall daje odgovarajuće odgovore i na tekuća pitanja, a pritom ponudi i pokoju glazbenu preporuku: “Moje omiljeno jelo koje uključuje i peršin, timijan, kadulju i ružmarin su kozice na buzaru s njokima, a među favoritima su i janjeći kotleti u marinade s ružmarinom i timijanom. Uz njih sjajno prija i koja čaša vina – posebno svježa malvazija – ali i zimzeleni Simon & Garfunkel s Parsley Sage Rosemary And Thyme kao glazbenom kulisom. I baš ćete se feelin’ groovy.”

Tko običava eksperimentirati s hranom i glazbom, nikako ne bi trebao propustiti ovu zbirku tekstova u kojima se nudi mnoštvo odličnih pjesama i recepata. Majko, kušaj moju pjesmu ima jaku dvojaku funkciju – ona je istodobno i kuharica i pjesmarica, idealno štivo za naslušane gurmane. Gall uspijeva sasvim spontano spajati svoje glazbene i gastronomske spoznaje, gotovo pa neprimjetno prelazi s područja glazbe na gastronomska polja, i, što je možda najbolje u čitavoj priči, ima tu ludu spisateljsku sreću da piše upravo o onome što voli: “Kada bolje promislim, kao da su mi se cijeloga života gušti vrtjeli oko glazbe i gastronomije. To 3 G – gušti, glazba, gastronomija – ispreplitali su se i kad sam se najmanje nadao, tvoreći danas u osobnom talogu sjećanja jedan gotovo bizaran složenac suludih asocijacija.” Budući da baš svi tekstovi pripovijedaju o hrani, Gallova knjiga trebala bi se stalno seljakati iz dnevne ili spavaće sobe u kuhinju i obratno. Srećom pa su knjige, kao i skladbe, u stanju svašta pretrpjeti – ovakvom tipu literature suđeno je višekratno čitanje jer je i funkcija tekstova višestruka. Zahvaljujući glazbeno-gastronomskim kritičarima à la Gall, mnoge kvalitetne skladbe i (pred)jela ponovno postanu ili jednostavno ostaju aktualna djela. 

Uskoro i na našim policama...