Zaglavili...

Pet dana? Ti mene zezaš? Pet kao tjedan bez vikenda dana. Prvo me je ožeglo što ćemo jest. Za vrageca, pa od knjiga se nitko nije nahranio. I te fore da knjige hrane duh odjednom su postale glupe jer mi duh nikad nije tako krulio kao sada želudac.

Srećom pa o knjižničarima znam ponešto tako da je prva pomisao bila skrivena špajza, jer svaka je knjižnica, ma kako sićušna bila, ima.

U toj špajzi više čajeva nego u travara, više napolitanki nego u bake, više bombona nego u svetog Nike. Navalila ja ko snijeg na Lovrakov vlak i smazala što se smazat dalo. I drugi su navalili kad su spazili da mirišem na karamel i makar sam punih ustiju rekla njišam ja njišta, nje znam ja... mrvice keksiju koje su ispadale iz mojih usta odale su zlotvora na djelu.

Namirili se tako mi, opustošili špajzu skrivenu tako da ni Annu Frank u njoj ne bi pronašli i šta ćemo sad kad nema ni wifija ni esemesa ni vocapa ni vibera ni fejsa, pomisliš da bez toga ni života nema, al' srećom pa je neki pametnjaković, čini mi se onaj pisac čiji sam strip o Osmom Č razredu voljela više nego cijelu lektiru u osnovnoj školi, predložio da pročitamo koju knjigu.

Vidi mudroga, i meni tek sinulo da smo u knjižnici. Glad me je uvijek koštala zdravog razuma, pa sam tek u tom trenu shvatila koji je ovo bingo.

Sami u knjižnici.

I šta sad? Imam pet dana i tisuće knjiga i toliko drugih ljudi koji će sigurno posegnuti za baš onim knjigama koje ja sad želim čitati jer tako to uvijek bude, kad nešto jako želim, eto ti njih dvadeset bi to isto. Takozvani sindrom mlađeg brata stupio je na snagu u knjižnici zatrpanoj snijegom i učinilo mi se tad da se negdje iznebuha upalila ona mistična mjuza ta-ta-ta-traaaaaa koja je najavila ekspediciju zgrabi prije nego ti drugi zgrabe.

Pa sam pune tibice i sretna ko prasičica maznula ovim redom.

Neprocjenjivo, Martina Mlinarević Sopta

Znala ja da je nitko neće ugrabit jer ponekad mi se čini da je čuvam kao skriveno blago, a istovremeno bi cijelom planetu vikala kakvo je blago od milja zvana Marta. Da pojasnim neznalicama, zemlja ju je uočila kad je o tek rođenoj kćerkici napisala takav tekst da je cijeli Balkan lio rijeke i potoke od topline što im se stvarala na srcu.

Zovem se Una, kao rijeka... Tako je započela njezina oda djevojčici koja danas već brlja i prve riječi, a njezina je majka, uz stabla lješnjaka, humor i rijeku Unu, najmilije šta se u susjednoj državi može pronaći. Nekad mi se čini da u njoj stanuje cijela regija potlačenih, rastuženih, ali čvrstih i divnih duša koje same nikad ne bi opjevale svoju priču kao što ona uspijeva.

Britka, nježna i snažna, Martina na papir stavlja sve što po njoj zaslužuje da bude opisano pa se od bosansko-hercegovačkih obronaka do političke situacije, vlastite bebastoće i slatke naivnosti, svega nađe na njezinom fejs profilu, na kojem tisuće duša sličnih njezinoj svakodnevno hodočaste i opijaju se blagošću njezinih slova. Neke od tih veličanstvenih priča pretočila je Marta u knjigu Neprocjenjivo koju mi je prošlog Božića poklonila i kojoj se vraćam svaki put kad osjetim da ovo naivno i bebasto srce šeta samo. Zato sam je i zgrabila sad, tek da se posjetim pod ovim mrzlim pokrivačem jedne mudre Dumbledoreove.

Sreća se može naći čak i u najmračnijim vremenima, samo ako se prisjetimo upaliti svjetlo. Martino svjetlo uvijek pripomogne upaliti moje, zato je ona uvijek i svugdje, najbolji izbor za povratak sebi.

Kakva bi ja to bila da u ovoj situaciji ne posegnem za omiljenim piscem? Pa realna jer za vrageca omiljenih imam barem pet i svak mi je omiljen u nekom drugom periodu. Iako se Ephraim Kishon držao najdulje, depresivna era Murakamija zadnjih je nekoliko godina na snazi.

Južno od granice, zapadno od sunca, Haruki Murakami

Kako od najboljega izabrati najbolje, mislila sam dok sam se jedva snalazila među policama i među svim tim ljudovima koji su od sreće pucketali kao kokice. A je nam dobro, mislila sam i tragala među Japancima gdje je moj Haruki.

Učinilo mi se u tom trenutku da je neki mačak pretrčao pored najdonje police i tek što sam ga išla uhvatiti, vidim na toj polici Harukijev kutak. E sad, ista ona dilema kao nekidan u Kraševom dućančiću pored knjižnice. Bajadere ili Kikiće? Bananko ili Tortica?

Išla sam ovom logikom. Ajde sad nakon optimistične i umiljate Martine na nešto ultra depresivno jerbo tko je vidio optimizam da traje dulje od jedne knjige. To ne bi valjalo.

Uzela ja tako frenda Hajimea i vratila mu se još jednom iako sam ga čitala sasvim nedavno, valjda mi se puno svidio. Hajime je jedinac, a gle čuda i ja sam. Volim tu knjigu jer o jedincima se uglavnom kroje predrasude, a najviše me živcira što je većina njih točna. Osobenjaci, teško funkcioniraju u društvu i da sad ne nabrajam, Hajime je divan izložbeni primjerak jedinačke pasmine.

Zaljubio se u jednu pa u drugu, oženio treću, vječno žalio što nije ostao s prvom, nikad si oprostio što je život uništio drugoj, a treća, ah, treća je svojevoljno pristala na hinjeni brak nakon što se, iz nitko ne zna kojeg razloga, odljubio od nje.

Zakonom bi zabranila odljubljivanja iz nitkoneznakojeg razloga, ali Hajime je cijelu tu situaciju odlučio jednostavno prožvakati i nastaviti živjeti u laži. Prilično surov način života i odluka kakvu bi rijetki donijeli.

Ali ne i Murakami. Njega volim baš zato što za svoje likove bira uvijek one puteve koje bi svatko normalan rado izbjegao.

Nekad mislim da ih istinski mrzi.

Ali to je cijena koju platiš ako voliš čitatelja. Ne može i jare i pare. Kikiće i Bajadere. Tortice i Bananka.

To je život.

I zato uvijek biram Murakamija.

E, sad sam se već udomaćila tu u Striboru i sve me nešto češe pomisao da će nas uskoro izvaditi odavde i vratiti u svijet. Zato nakon ove depre, opet biram nešto pozitivno jer balans je svetinja, a i netko mi je maznuo Mog slatkog Sputnika pa sam morala dalje.

Skrenula ja tako na odjel na kojemu bi komotno mogla šator postaviti i živjeti na njemu, sretna i blekasta, jedući napolitanke i rijetki Čokolino.

Na dječjemu je uvijek neka magija da je nitko ne zna objasniti, jer to se ne da opisati, to se mora prodisati. Šnjufnuti, polizati kao kornet od vanilije, stisnuti kao prezrelu breskvetinu pa da iz nje iscuri sva ona ljetna radost i zalijepi se za prste i uđe pod nokte pa da danima mirišu na kolovoz.

Upravo je takav dječji odjel. Ljepljiv i sretan. I zabavan kao Alf koji voli majonezu.

Tu sam, naravno, maznula dvije.

Petra Pana J. M. Barrieja i što bi se ja zvala Jelena da nisam uzela svog omiljenog Roalda Dahla, i to Charlieja i tvornicu čokolade.

Razlog? Zar zbilja trebam razlog za ova dva bisera?

No dobro.

Petra Pana nisam uzela za čitanje. Njega ionako znam napamet. I knjigu i Disneyjevu verziju, ali i nekoliko kazališnih i lutkarskih predstava. Ta on je i nastao iz jedne kazališne predstave. Njega sam uzela jer mi od njega dođe toplo na duši.

Ne volim cinike kad izmišljaju neke Petarpanovske sindrome zbog nas koji ne volimo odrasti jer uvijek kad biram ljudove za druženja, ja u njima tražim Panove.

Krivo su shvatili svi koji tako misle jer nije fora da ne želi odrasti, odrastao je, sigurna sam jer čvrsto vjeruje koliko je lijepo biti mali. Baš zato i znam da je sto posto prešao iz malih u velike.

Volim Pana jer me odvede tamo negdje daleko, iza druge zvijezde desno pa ravno do jutra. Tamo ima gusara i sirena, a ima i vila i nisu baš tako umiljate, a ima i jedan aligator. Ili je krokodil?

Ima i sat.

Pa kucka tika-taka, taka-tika i gnjavi kao neki podsjetnik u mobitelu.

Ne žuri odrasti... Ne žuri pobjeći iz Nigdjezemske... Ne zaboravi se u nju vratiti.. Svako toliko. Tek da odahneš i odmoriš dušu. I nađeš se sa samim sobom.

Kod druge zvijezde desno. Pa ravno do jutra.

Dahla sam uzela jer bez Dahlove mašte moja bi nekako bila osamljena i čangrizava. O Dahlu znam više nego što je i on sam o sebi znao pa opet, nije mi ga problem iščitavati zilijardu puta i uvijek nabasati na nešto novo.

Charlie Bucket je dobrodušan i siromašan dječak koji živi u kućerku s mamom, tatom, jednim parom baka i jednim parom djedova koji svi zajedno spavaju u krevetu iz kojeg nisu izašli punih dvadeset godina.

Mali dobiva priliku života, gostovat će u slavnoj tvornici čokolade koju predvodi ekscentrični slastičar Wonka.

Gostuje on, a i nekoliko razmaženaca, pohlepnika i čudačića koji svaki sa sobom nosi neku iritantnu manu koju Dahl brusi do savršenstva.

Na stranu mudrolije, volim tu knjigu jer ima hrpetinu čokolade u sebi. Dođe mi nekad da je žvaknem koliko je čokoladna.

A i mudra je jer nas uvodi u svijet vlastitih poroka, loših osobina koje nas koče da budemo slobodni i nerijetko nas koštaju života (makar je utapanje u čokoladnom jezeru kazna za koju se odmah bilježim sa štovanjem).

Za razliku od mnogih autora za djecu, on piše za male, ali i za male u velikima. Zna točno što nam treba.

Istina, istina i istina!

Ogledalce u koje se gledamo i ne vjerujemo što vidimo vlastitim očima.

A vidimo sebe. Bez kore i premaza, ogoljene kao kruh bez maslaca i masti. Ranjive, nesavršene i žive.

Evo, služba je stigla, tumbaju po vratima, raskopavaju snijeg i sad će nas izvući van. Jao meni, nisam stigla. Ništa nisam stigla!

Čak i kad me zatvore i ostave s tisućama knjiga, ja nikada ne stignem sve što želim.

Misli brzo sad. Vremena malo, a meni se čita. Što još stignem. Kojoj knjizi pokloniti zadnje trenutke ove čarolije koja će se zaustaviti čim barba spasilac otvori vrata.

Tko zaslužuje takvu čast pa da bude izabran među tisućama, knjižni Mesija, jaje u samoborskom kotletu, čokolada na dnu korneta...

Ma znam.

Mostarske kiše, Pero Zubac

On, jer u meni zaista bere kajsije još nedozrele i jer me uvijek odvede točno tamo gdje je vodio Svetlanu koja sada ljubi nekog drugog i jer ga čujem kako mi priča, baš kao njoj, o Ljermontovu i Segalu i makar nikad stvarno nisam bila, s Perom sam cijeli Mostar prošla i jer su kiše tamo drugog nekog mirisa nego igdje na svijetu.

Jer nema slike koja me probode, a ni one koja me raznježi kao Perini versi.

I da me netko tamo na kraju svijeta pita da mu opišem kako to moj narod diše, kako pjeva, kako voli, kako sanja, ja bi mu recitirala Peru.

I sad i za pedeset godina kad ne budem mogla čitati bez troslojnog stakla na očima i bez socijalne proteze u ustima, ja ću mu recitirati Peru i u njemu, baš kao što je Pero u meni, na kiši, ubrati koju nedozrelu kajsiju.