Cijeli svijet kao da smrdi po mokraći. Ne mojoj… Ne baš ni tuđoj, više onako, metaforički. Metaforička pišaka. Da, to je to. Edgy.

Glas u svojoj glavi zamišljam drugačije nego inače. Ne pušim, ali ugrubljen je tisućama cigareta i viskijem koji također ne pijem. Ja sam više čovjek od cedevite, što da vam kažem.

Cijeli svijet je mračan. Vjerojatno jer još nisam podigao grilje, ali ni neću. Mrak mi odgovara. Odgovara mom raspoloženju.

Nekako se izmigoljim iz kreveta i odem u kupaonicu. Tetovaža bibliobusa još je uvijek na mom čelu, točno tamo gdje ju je stavila GKR mafija. Dok ne skupim novac za njezino uklanjanje, tamo će i ostati. Zato ovih dana koristim svoj detektivski šešir koji mi trenutno nekako paše.

Baš perem zube kada me prekida kucanje na vrata. Brže-bolje oblačim svoj smeđi mantil koji sam kupio jer mi ide uz šešir.

Sjednem na stol i kažem: „Naprijed.“

A ispred mene uđe… Kristian Benić. Samo ga ja ne zamišljam tako, već kao seksi valovitu tetu u zelenoj haljinici s perom u kosi. Kristianna Benezzio. Prekrasna je.

„Ništa ne pišeš?“, pita me on… ona.

„Ne“, kažem ja i stavim noge na stol. „Što želiš?“

„Želim da opet počneš tražiti razum?“

„A?“

„Želim da… Želim da opet počneš tražiti Rozi.“

Rozi. Njezina ljubavnica. Da, to je točno ono što je Kristianna rekla. Totalno.

„Kamo je sada nestala?“

„Ne znam. Ti si taj koji ju je trebao tražiti.“

„Da, istina… Ja sam taj koji je započeo potragu za Rozi. Istina. Reci mi gdje si je zadnji put vidjela?“

„Vidjela?“

„Da.“

„Vidio sam je… Što ja znam… Pa na sajtu valjda!“

„U Striboru? Sjedištu GKR mafije?!“

„Da, kako god.“

„Idem“, kažem. I odem.

Prolazim tim gradom punim koji je pun galebova i mokraće i… Mračnih stvari. Da, sunčano je, ali ne i za mene. Za mene je mračnije nego ikada do sada. Gdje je Rozi? Zašto bi je netko… Oteo? Nešto gore? Ne želim ni razmišljati o tome. Mala, slatka Rozi. Uopće nije čudno da je Kristianna toliko voli.

Uđem u Stribor i prođem kroz staklena vrata staklenika koji ima veliku staklenu površinu.

I tamo… Za računalom… Sjedi ona. Kristianna Benezzio.

„Ti!“ kažem ja.

„Ja?“ kaže ona.

„Ti si od početka dio GKR mafije?!“

„Dobro, slušaj. Što želiš? Hoćeš li pisati nešto ili ne? Samo mi nemoj trošiti vrijeme.“

„Gdje je Rozi?!“

„Rozi?! Slušaj… Ako napišeš nešto, pošalji mi. Ako ne… Samo idi.“

„Naravno da idem! Ne želim ostati ovdje u raljama GKR mafije! Opasnost je tako intenzivna da je mogu osjetiti na…“

„Gaudi“, prekine me Kristianna.

„Htio sam reći na…“

„Gaudi.“

„Ne… Nisam htio psovati, u…“

„Emental.“

I nakon toga samo odem. Da mogu zalupati vratima u Striboru, totalno bih to napravio.

Hodam opet tim mračnim gradom. Oko mene su ljudi. Puno ljudi. Svi bez lica… Mislim, imaju lice, ali ono… Metaforički. Dark stuff.

Nisam pronašao Rozi. Mislim da nikada ni neću. Ali potraga se svejedno nastavlja. Posljednje što mogu napraviti je tek tako prestati raditi nešto što sam započeo.

Ne. To nije opcija.

„Je li tako, Gugel?“

„Tako je!“, kaže veliko hodajuće slovo G, a Zoran Krušvar ga uhvati kamerom kako bi mogao o tome pisati za Moja Rijeka točka kom.

Fotografije: listal.com