Njihov staž na našim policama, stolicama, košarama (...) u kojima držimo knjige odradi ponekad i više ulazaka u mirovinu. Možda bi čak trebali početi raditi i preporuke nepročitanog, a uostalom i to se može nakon što se svlada knjiga “Kako govoriti o knjigama koje nismo pročitali”.

Dolazak u knjižnicu i posuđivanje knjiga stvarno ima svoje gušte i treba ga njegovati važnim kao i samo čitanje jer i razlozi zbog kojih knjige posudimo, izlučimo nekoliko epruveta endrofina zadovoljstva, ali ih nikada doista baš i ne pročitamo, idu u rasponu od emocionalnih do praktičnih. Sigurno nisu banalni. Ovdje je moja, vrlo osobna, i u autobusu promišljena lista, a vi svakako promislite ili podijelite svoju.

Naslovnica je preprevrh! A onda puška... 

Kao i mnoge površne likove pa tako i mene opčinjavaju naslovnice, volim općenito dizajn, a uz to još imam tu profesionalnu naviku razmišljanja kako bi neka naslovnica izgledala kao ilustracija na web portalima… Slab sam posebno na retro i pulp estetiku, a kada nešto podsjeća na naslovnice starog SF časopisa “Sirius” to je to, prodano…

Tako sam baš posudio “Bajke o robotima” i “Futurološki kongres” Stanislava Lema, ali vidim da dalje od prvih stranica neću. Rečenice mi na pašu, još su to nekakve SF bajke, alegorije su mi vrlo daleke i nezanimljive. Ali naslovnice su i dalje super.

Romantična nostalgija ti dušu skrenula.

Knjigu uzimaš i jer te vraća na nešto s čime ti je bilo lijepo, možda je to bilo neko super ljeto života ili kakva druga identifikacijska fora. Recimo kao srednjoškolac volio sam KUD idijote pa kada se pojavila njihova biografija “Život s idi(j)otima” odmah sam ju pokupio s police. A onda mi ju se uopće nije dalo čitati jer me zapravo ni KUD idijoti ni veći dio stare glazbe uopće ne zanimaju. Još se onda po njoj polio kakao… Idioti uvijek znaju gdje udariti.

Voliš tog pisca, ali zapravo si se zasitio.

Naravno kako svi imamo neke stilove i vrste pisanja koji su nam posebno dragi pa kao nešto strašno originalno reći ću da je meni top superkomercijalni i superpopularni Stephen King. Naravno, nije sve od njega baš dobro odnosno postoji granica do koje možeš šetati po istom stilu. Takav slučaj mi se dogodio nedavno s “Institutom”.

Prvo mi nije bilo jasno je li to nekakav “spin off” Stranger Things scenarija, kakav predložak, čista krađa…. A onda mi nije bilo jasno zašto je ta priča toliko dugačka, a knjiga debela (napomena autora: pogledati natuknicu debele knjige). I ova knjiga ode na mirovanje.

Činilo se ok u tom trenutku nakon što si pojeo čokoladicu više ili popio pivo.

Dogodi se i to da u knjižnicu dođeš euforičan. Tada sve izgleda ljepše i pozitivnije, svaki naslov i tema ti bude neku iskru i razlog za čitanje, samo trpaš te naslove u vrećicu. Posuđujem za svrhu ilustracije ovoga iz povijesti osobnih posudbi jedan takav dan u veljači 2017. godine, točnije 15. veljače za koju stoji da sam posudio Pokupit ću te i odvesti, Otvoreno cijelu noć, Moj slatki Sputnik, Muzej nevinosti i Sjena vjetra. Ne sjećam se ničeg, znači da ih nisam ni otvorio.

Zaveo te sažetak.

Dobar dio izbora knjiga svakako radimo na temelju kratkih sažetaka na poleđini. Ma malo je reći “dobar dio”, gotovo i sve ako biraš bez neke posebno ranije promišljene liste. Ja se tako lako napalim na knjigu ako joj u opisu stoji “povijest”, “misterij”, “triler”, “napeto”. Takva je trilogija Niklasa Natt och Daga “Bellman Noir”. Ma sve je to u redu, pa i kraj “Smrt i Eumenide” ali iz opisa “u završnici dostojnoj najvećih majstora trilera” mi je malo pretjerano, odnosno valjda mi je napuhalo očekivanja pa dalje više nisam mogao iako sam od nje počeo upravo zbog opisa. Naravno, sve ovo ne znači da kod vas neće otići u dahu.

Svi spominju pa ideš vidjeti u čemu je trik, ali zapravo te nije ni zanimalo u čemu je trik.

Realno, 80% posudbi u knjižnicama valjda ostvaruju trenutni hitovi koji eksplodiraju kroz ime autora koji postane turbo hype. Takav je slučaj bio recimo s Jonathanom Franzenom i njegovom “Slobodom”. Franzen ovo, Franzen ono… Stajalo je na stolici, mislim moraš, ali jednostavno nije me uvuklo nakon 10. stranice. Kada ti estetika knjige ne odgovara raspoloženju jednostavno ne ide.

Voliš listati debele knjige.

Ima tih nekih izdanja koja totalno fasciniraju svojom veličinom, vrstom papira, uvezom i načelno dubinom obrade teme. Potonje bar očekuješ jer knjiga se čini debelom. Tako je na mom stolu staž počela skupljati knjiga “Romanovi”, upravo o toj rusko-njemačkoj carskoj obitelji s velikim uplivom na europsku povijest. 780 stranica, izgleda sjajno, ali iako sam ju posudio jučer stvarno ne vidim se u tome da stvarno čitam toliku knjigu, možda bude samo listanje. Vidjet ćemo još kako će ovo završiti.

Propustio si te neke lektire ili kultne naslove.

Ovo ne vrijedi dublje ni komentirati, svi dajemo i samima sebi i profesorici hrvatskog to svečano obećanje da ćemo sve te knjige doista i pročitati jednom kada budemo ozbiljniji i s više vremena na raspolaganju. Jer ga nemamo u trećem srednje. Aha. :) Meni je tako “Na cesti” od Kerouaca stvarno ostao negdje na cesti.

Zabrijao si da ćeš uloviti vlakove koji su prošli.

Meni stvarno loše ide matematika. Išla mi je loše u osnovnoj školi. Išla mi je loše u srednjoj školi. Išao sam na fakultet koji sam išao samo zato jer nema matematike. No ja stvarno volim matematiku. Ne možda toliko samo računanje nego teoriju, filozofiju, pozadinu te fascinantne discipline.

Povremeno uzmem tako i knjige koje se toga tiču i stanem negdje nakon treće stranice jer realno ne razumijem previše o čemu je riječ. Tako je u posljednjoj turi matematičkog entuzijazma “Beskonačni uspon: kratka povijest matematike”. Nije teška, ali oživjele su neke traume pa sam odustao.

Počinje godišnji!

Ovo je omiljeni knjiški trenutak mnogima, tada nastaju cijele osobne renesanse čitanja, obećanja samima sebi i drugima, koja se izražavaju kroz beskrajne liste “što bi mogao pročitati”. I knjižnica tada posuđuje van po 5 knjiga pa ako posudiš i iskaznicu od sestre koja je samo iskoristila akciju jeftinijeg upisa, a zapravo ne koristi knjižnicu to je 10 naslova! Jao, kako jedva čekaš završiti tu posljednju smjenu, ma samo ćeš uzeti te knjige i čitati u hladu s cugom u ruci. Aha. Prvi dan godišnjeg obično pada imunitet što znači da uskače i neka viroza.

Nakon toga razboljet će ti se i već netko iz bliže okoline. Potom će ti se pokvariti usisavač i trebat ćeš tri puta na servis. Pa ćeš shvatiti da nisi napravio osobnu te ćeš tri puta do MUP-a. Potom će toplotni udar stoljeća kroz kojeg samo čekaš da prestane i stvarno nemaš živaca buljiti u taj papir za koji ti se sada nekako čini kao da zadržava i reflektira toplinu… Pokunjeno vraćaš knjige nakon godišnjeg. Ok, one posuđene na sestru zadržavaš, njena je zakasnina…

Ovih knjiga je toliko da nemam snage neku izdvojiti. 

Sram te je izaći bez knjige kada si već tu, šta će reći knjižničari.

Ponekad uđeš u knjižnicu, švrljaš, ništa te nije zaintrigiralo i realno neugodno ti je pred zaposlenicima koji te već neko vrijeme neugodno odmjeravaju. Ili bar misliš da je sve neviđeno neugodno.

Na polici vidiš “Našao sam dobar bend”, nešto kao povijest Daleke obale i tog razdoblja. Grozno, zašto bi te to zanimalo, ali osjećaj je da ćeš izađeš li praznih ruku potvrditi da si neki čudan frik koji samo kruži knjižnicom i tko zna što si htio napraviti.

Kao što sam rekao, ovo je sve jako osobno, mnoge od ovih knjiga s vama će vjerojatno imati više sreće.

U ovom članku spomenute su sljedeće knjige te sve ih možeš pronaći na policama Gradske knjižnice Rijeka:

 

Pierre Bayard: Kako govoriti o knjigama koje nismo pročitali

 

Stanislav Lem: Futurološki kongres

 

Stanislav Lem: Bajke o robotima

 

David Berlinski: Beskonačni uspon: kratka povijest matematike

 

Boris Hrepić Hrepa: Našao sam dobar bend

 

Jack Kerouac: Na cesti

 

Simon Sebag Montefiore: Romanovi

 

Jonathan Franzen: Sloboda

 

Niklas Natt och Dag: Smrt i Eumenide

 

Niccolo Ammaniti: Pokupit ću te i odvesti

 

David Trueba: Otvoreno cijelu noć

 

Haruki Murakami: Moj slatki Sputnik

 

Orhan Pamuk: Muzej nevinosti

 

Carlos Ruiz Zafon: Sjena vjetra

 

Stephen King: Institut

 

Nenad Marjanović: Život s idi(j)otima