Flanagan je jedno od vodećih imena suvremenog horora, a biografski podatak da je rođen u Salemu, u Massachusettsu, u tom je svjetlu posebno zabavan.

Obožavatelji njegovih prethodnih uspješnica, serija The Haunting of Hill House i The Haunting of Bly Manor, već znaju koje su Flanaganove jake strane kada je riječ o televizijskim ostvarenjima. On uspješno kombinira elemente horora sa snažnim prikazom povezanosti među likovima, bilo da je riječ o članovima jedne obitelji, suradnicima koji žive u istoj kući ili, u slučaju njegovog najnovijeg djela, malobrojnim stanovnicima jednog poprilično izoliranog otoka.

S jedne strane, Flanagan kao da je u Midnight Mass doveo do savršenstva ono što je već neko vrijeme gradio, a to je upravo njegova sposobnost da polako uvede svoje likove i predstavi radnju, sve dok se gledatelj odjednom, nakon polaganog uvoda, ne nađe u vrtlogu zbivanja koja se odvijaju u nekoj maloj zajednici, pri čemu se neobično brzo likovi počnu činiti stvarnima i dobro poznatima.

U Midnight Mass Flanagan zapravo pokazuje ono što je, pogotovo kada je o hororu riječ, često ključna sposobnost, a to je uzimanje nekog već dobro poznatog i predvidljivog elementa, no u izvedbi koja uspijeva ne biti klišej. Polazi mu to za rukom u prikazu otuđenosti sina od obitelji, bivšeg ljubavnog para koji se nakon niza godina opet pronađe na otoku, šerifa muslimana koji se pokušava nositi s predrasudama od kojih ne može pobjeći...

Svi ti likovi mogli su ispasti klišej, mogli su biti dosadni, no u Flanaganovim rukama oni nisu već viđeni, samo su viđeni -  prepoznati i shvaćeni.

S druge strane, još jedna česta tema horora, organizirana religija, pogotovo katolička crkva, u Midnight Mass također konačno dobiva pristup kakav su dobili i likovi. Flanagan uspijeva ne ostaviti dojam kao da je odlučio snimiti horor u kojem će biti svećenici i anđeli pa je, reda radi, odnekud iskopao školski katekizam i primjerak Biblije da nauči ili ponovi gradivo, koje će potom jednako tako školski i prenijeti gledateljima (što je dojam koji, nažalost, ostavlja većina hororaca o, primjerice, egzorcizmu, pa čak i oni kvalitetniji).

Naprotiv, Flanagan donosi jedan veoma svjež doživljaj Biblije, mitova o vampirima, zapravo svijeta horora općenito, uzmemo li sav njegov rad u obzir, te jednu gotovo dječju interpretaciju, u smislu iskrene znatiželje i upotrebe mašte, a bez naivnosti u odnosu prema svim predrasudama koje su u ovoj seriji adresirane. Iz potencijalnih klišeja Flanagan uspijeva spasiti baš ono nešto što je u samom početku bilo dovoljno intrigantno u temi da i privuče toliko velik broj autora koji su kroz godine sve te elemente okamenili u klišej.

 

On je pristupio kamenu klišeja i vješto isklesao vjerojatno najbolju horor seriju godine. (Oduzevši titulu španjolskoj Trideset novčića, s kraja prošle godine, koja se također vještije nego što je uobičajeno poigrava elementima horora i crkvenim temama, no ne uspijeva zadržati ujednačenu razinu kvalitete od početka do kraja.)

Već dobro uhodana glumačka postava, s obzirom na to da su se brojna imena prethodno već našla u kući Hill i Bly Manor, čini Midnight Mass svojevrsnim novim nastavkom koji se nadovezuje na svijet koji Flanagan antologijski gradi, no istovremeno je njegova najnovija serija djelo koje funkcionira odvojeno od svega drugoga i možda čak kruna njegovog dosadašnjeg rada, koja pokazuje koliko je Flanagan sazrio i usavršio sve kvalitete zbog kojih njegove serije imaju toliko obožavatelja i među poklonicima horora, ali i onima koji inače izbjegavaju taj žanr.