Ova knjiga je odlična. Kraj osvrta.

...

Kad već nisam mogla u tom smjeru voditi raspravu, da barem ovako izbacim svoje frustracije. Tipkovnica sve trpi. A svašta sam morala trpiti i ja tog četvrtka, 16.1.2014. godine, kad su se Pohotnici našli ne da bi raspravljali, već da bi kolektivno pljuvali po ovom remek-djelu novije svjetske književnosti. Iz ovih nekoliko uvodnih rečenica vidljivo je da je meni knjiga odlična, no takva je samo meni. Time sam se svrstala uz bok velikim misliocima koji su bili ispred svoga vremena – Tesla, Kopernik, Galileo, Isus, Mamić i Tina. Nije ni njima (bilo) lako pa zašto bi bilo meni?!

Skupilo nas se, pomalo neočekivano jer su svi u obvezama i kolokvijima, čak devet.  Ipak, moramo izuzeti Ozrena i  Brkota (da, Brkota, ne Brku!) koji knjigu nisu pročitali, no to ih, kao prave Pohotnike, nije spriječilo u tome da dođu i poslušaju raspravu. Tog smo se puta preselili u prostorije Čitaonice, gdje smo morali biti malo tiši – ali naravno, nismo. Srećom, ni jedan se od starijih korisnika nije požalio pa je sve prošlo u redu. Rasprava je bila kratka i nema se tu što pametnoga reći („svadba beše k'o svadba i šta da se priča, parada pijanstva i kiča...“) – s jedne strane sam bila ja, s druge oni. Pridružili bi mi se s vremena na vrijeme Antonio, Hana i Vesna, koji su bili pomalo neutralni jer su im neki elementi romana bili dobri, a neki ne, dok su Nataša, Vedran M., Vedran B., Jelena i Bruno svim snagama napadali autoričin stil pisanja, likove, usporenost radnje... Zamjerali su jadnoj Luciji što čitateljima sve objašnjava i ne ostavlja mjesta mašti (dok je ona zapravo secirala jednu vezu, pomalo znanstveno, kao nalaz neke bolesti uvodeći sveznajućeg pripovjedača), zamjerali su divnoj Ruth što je crvenokosa i bujna, njenoj majci što se ubila, njenoj sestri što ne razgovara s njom...Ma, što da pričam – čak su i Pedru zamjerali što je obdaren (naravno, riječ je o višeslojnoj karakterizaciji kompleksnih likova, ali uzalud je bacati biserje pred...)! Pisanje jedne tako divne knjige o sjaju slave i teškom ljubavnom odnosu između dvoje duboko nesretnih pojedinaca svakoga izmori pa je tako i Lucia ponegdje pogriješila, spomenula bi suknju gdje je Ruth nosila haljinu, ali jao! – evo Pohotnika koji pomno sve to prate i spremno čekaju da skoče na nju, jer učinila je nedopustivu grešku. Evo, sad dok pišem vraćaju mi se mračne uspomene na optužbe koje su hladno iznosili – kako ona uopće ne dozvoljava da se lik rađa, nego ga gradi po šabloni, karakteristikama za koje misli da bi ih trebao imati (hmm, da, pisci to znaju činiti jer, eto, oni su ti koji pišu), pa su se obrušili i na feminizam koji je vidljiv unutar djela (čini mi se da je Hana čak u jednom trenu rekla da su muškarci bolji od žena i da će ona jednog dana svom suprugu samo čistiti i rađati djecu)... Ide to dalje i dalje...Jelena je imala sreće pa je uvijek bila u sretnoj vezi, Bruno ne zna što je to stolica pa bi htio da mu netko objasni, Nataša je pokleknula pred teškim, višesložnim rečenicama jer je navikla čitati Story (k'o fol nosi sa sobom neke pametne knjige, ali vidjela sam što skriva u torbi!), Miletić se najviše obrušio na izgled spisateljice i glavnog lika jer po njemu sve žene moraju biti anoreksične manekenke, po Božičeviću žena nema što pametovati jer to nije njen posao, a Antoniju je jednostavno to sve skupa dosadno.

Dragi čitatelju ovih redaka, naravno da nisu u pravu. Struktura knjige je zanimljiva, likovi kompleksni, tema bolna, rečenice poetske, opis mentalnog stanja glavnih likova realan i svi su likovi živi, opipljivi. Knjiga je ovo koja pogađa ravno u srž, koja ogoljuje svoje likove kako bi i u nama pobudila sjećanja na loše veze koje smo imali, koja detaljno pokazuje kako se nasilje u vezi rađa i buja. Kad bi se netko uhvatio ispisivanja citata, imao bi težak posao jer je svaka rečenica malo savršenstvo. Jednostavno – katarza. Plakat ćete i smijati se, voljeti ih i mrziti, ali nećete biti ravnodušni. Svojim vam časnim imenom garantiram da ovu knjigu vrijedi pročitati, a Pohotnike ne slušajte, o svakom bih vam od njih mogla ispričati takve istine da bi nastalo još 10 romana. Oni su vam onaj ostatak koji mi je Sanja ostavila nakon što je izabrala Sanjare. Plus nekoliko Sanjara koji nisu bili dovoljno dobri pa su ih protjerali među Pohotnike. Ne bi oni prepoznali kvalitetnu knjigu ni da ih Dostojevski lupi njome po glavi. Iako bih ja radije da dođe Lucia, onako feministički bujna, i pokaže im svoje...

...

Autorica želi istaknuti kako je osvrt pisan u šaljivom tonu te s namjerom da zabavi i nasmije (to je namjera, a je li ostvarena, na vama je da odlučite).

Ja jako volim sve svoje Pohotnike i pridružene Sanjarohotnike, razvijamo se, čitamo sve i svašta – nekad pogodimo, nekad baš i ne – a na kraju krajeva, svaka knjiga je jedno novo iskustvo. I da mi svi na ovome svijetu kažu da O svemu vidljivom i nevidljivom nije dobra knjiga, meni bi bila. Mišljenje o knjizi je, na neki način, i odraz našeg trenutnog stanja, a meni je ova pomogla da se borim s nekim vlastitim demonima. Hvala joj na tome. I hvala svima koji redovito raspravljaju o pročitanome na ovim našim divnim sastancima. Ovoga se puta dogodilo da su me pojeli te da nisam imala šanse privući ih na svoju stranu, no nema veze.

Sutra je novi dan, a 13. veljače je nova rasprava. Vidjet ćemo kako će proći Osmi povjerenik. Sretno mu bilo s nama. :)