Mnogi bi rekli kako je mit danas sinonim za zabludu, grešku te se veže se uz neukost, neznanje i iluziju. U masovnim medijima i svakodnevnom govoru odnose se prema njemu kao prema navici i time se niječe činjenica da iza njega stoji nešto važno. Ipak, takva negativna konotacija mitova istovremeno jača njihovu moć jer u njima postoji nešto sjetno i privlačno; radi se o transcendentalnoj auri.

Danas uživamo u mitovima, kreiramo ih, ali možda i ne vjerujemo u njih. Oni su oznaka nostalgije, eskapizma, potreba da oblikujemo život prema priči te prikazuju trajne moralne vrijednosti dobra i zla, hrabrosti i junaštva. Ono što je svim teorijama koje se bave analizom mitova zajedničko jest to što sve priznaju da je mit književna forma (žanr) u kojem su božanski simboli, koji ulijevaju strahopoštovanje upriličeni kroz narativnu strukturu. Obilježeni su složenošću, idealizacijom i fantazijom te se bave podrijetlom, sudbinom, promjenom, tranzicijom, postojanjem. Glavni likovi su ''nadljudi'' (ljudi s posebnim odlikama i sposobnostima) koji su živjeli na Zemlji kada je svijet bio drugačiji te se kroz njih najavljuje svijet koji će doći u budućnosti i donijeti velike promjene.

Mit je po svojoj naravi dinamičan, odnosno uvijek se odnosi na određeno ''stvaranje'': govori o tome kako je nešto započelo postojati, odnosno kako je nastao život, neka društvena ustanova, određeni način rada. Dakle, u mitu je sadržan postanak svakog značajnog ljudskog čina. To znači da se upućivanjem u mit spoznaje ''izvor'', bit neke stvari, a tada se njome može ovladati i nadalje rukovati po vlastitom nahođenju. Ako postavimo da je svijet zasnovan manifestacijom svetog, koje nam pak u jeziku mita neprestano izmiče jer se radi o iskustvu drugačije vrste, onom do kojeg jezik ne dopire, onda se može reći da je ljudsko shvaćanje svijeta metaforično u smislu da gotovo u potpunosti organizira određeno shvaćanje stvarnosti. Ključna uloga mita jest postići da upravo ta sveta povijest ne prestaje živjeti, ona zahtjeva da bude ponavljana i ne zaboravljena.

No, nijedan mit nije svet, svi oni podliježu procesima evokacija, fiksacija, preispitivanja, modifikacije, reinterpretacije ili poništenja. Vodeći se takvim određenjem mita, možemo reći kako je i danas mit o Sizifu prisutan jer, kako objašnjava Camus, Sizifov posao je monotoni rad današnjih ljudi koji su jednim djelom sam Sizif. Naime, Sizif je junak grčke mitologije i predstavlja oličenje uzaludnog posla. Prema mitu, nitko se u čitavoj Grčkoj nije mogao mjeriti sa Sizifovom bistrinom uma, mudrosti i lukavosti. No, zbog njegove pohlepe i prijevare bogovi su ga osudili na guranje velikog kamena uz planinsku strminu s ciljem postavljanja iste na vrh, ali svaki put kada bi se tome približio, kamen bi se počeo vraćati nazad prema podnožju brda.

Ovdje se možemo nadovezati na teoriju Levi-Straussa kako se mit uvijek odnosi na prošle događaje, prije stvaranja svijeta ili ''u prva vremena''. Unutrašnja vrijednost koja se pridaje mitu proizlazi iz toga što ovi događaji, za koje se smatra da se odvijaju u jednom trenutku vremena, isto tako tvore jednu trajnu strukturu. Ona se istodobno odnosi na prošlost, sadašnjost i budućnost. U svome djelu, Camus približava mit svakodnevnom životu objašnjavajući stanje apsurda u kojem velik dio života gradimo u nadi za sutrašnji dan, koji nas vodi korak bliže smrti. Pisac tvrdi kako ljudi i svijet nisu apsurdni sami po sebi, već apsurd nastaje kada ljudi pokušaju razumjeti nerazumljivosti svijeta.

Sizifov je posao danas metafora za označavanje besmislenog i uzaludnog čovjekovog napora u želji ostvarenja životnog cilja. Istinski junak apsurda nije nužno ratnik ili umjetnik, već običan čovjek koji shvaća neizbježnost smrti, a ipak se protiv nje bori. „Ovaj mit je tragičan prije svega zato što je njegov junak svjestan.” Ako je ovaj mit tragičan, to je upravo zbog Sizifove mudrosti koja se može poistovjetiti s današnjim radnikom koji svaki dan radi slične ili iste poslove, čija vjera nije ništa manje apsurdna, već postaje tragična u trenutcima kada postaje mudar Sizif. Razmatrajući suvremenog individualca u ubrzanoj kapitalističkoj strukturi društva, možemo zaključiti kako je on donekle lišen iluzija o smislu vlastitog postojanja.

O čovjeku apsurda Camus kaže: „(...) on više voli svoju hrabrost i logiku. Prva ga uči da živi bez žalbe i da nastavi sa onim što ima, a druga ga obavještava o njegovim granicama.” Svjesnost apsurda je doista put bez povratka. Camus, na neki način, klinč vjere i apsurda opisuje kao filozofsko samoubojstvo'. Dosljednost i samosvjesnost oblikuju temelj apsurda života u kojem čovjek ima dva izbora. Prvi je da odbije život i počini samoubojstvo, ali čineći to on dopušta apsurdu da ga pobijedi. Druga mogućnost je da postane buntovnik, neprestano odbacujući spoznaju smrti kao neizbježnu. U Mitu o Sizifu on pozornost posvećuje pitanjima koje za njegovo doba pojedinca odvraćaju, ali i suočavaju s apsurdom ili, kako on sam kaže, gdje je jedini važni filozofski problem samoubojstvo, a ne koliko razina duha postoji.

Nalazeći je u metafori mukotrpnog i besmislenog svakodnevnog sizifskog guranja bremena egzistencije, on otkriva tu gestu postojanog i smislenijeg života. Ovdje Camus smanjuje metaforiku i započinje raspravu o samosvjesnosti u svakodnevnom životu. On kritizira način života u današnjoj sredini u kojem se gotovo svaki način rada na poslu ne mijenja iz dana u dan, stalno se ponavlja te za Camusa predstavlja i tragediju i komediju. U takvom svijetu nema mjesta za individualizam, slobodnije izražavanje, a najveći značaj ima preživljavanje od danas do sutra. Prihvatiti komičnost takvog načina života i postati svjestan apsurda znači mogućnost izbjegavanja beskonačnih tragičnih ponavljanja. Dakle, mitovi kao zamišljeni diskursi koje objašnjavaju neobjašnjivo, ipak sadrže istinitu nit u nekom duhovnom, filozofskom i sociološkom smislu.

Nadalje, Sizifova ''lucidnost'' može se različito tumačiti, ali upotrijebit ću je u svakodnevnom smislu te riječi: u značenju težnje da se stvari vide onakvima kakve one jesu. Ova se težnja ogleda, između ostalog, i u Camusovom shvaćanju da stvarnost, onakva kakvom se prikazuje, jednom lucidnom pogledu nije u skladu s čovjekovim težnjama. Ne treba, međutim misliti da je s Camusove točke gledišta čovjek racionalno biće i da je njegova racionalnost ono što uzrokuje apsurd. Onaj tko je lucidan kad je u pitanju svijet, mora to biti i kad je u pitanju čovjek, ukoliko želi ostati lucidan do kraja. S druge strane, ako čovjek nije racionalno biće, onda treba pronaći način da se apsurd protumači kao nesklad između čovjeka i svijeta, a da to ne bude po cijenu iluzija o ljudskoj prirodi. Autor otklanja ovu teškoću sukobljujući svijet s čovjekovom nostalgijom. Tu se možemo vratiti na spomenutu tezu da se upravo čovjekovo vjerovanje u mitove veže uz određenu vrstu žaljenja i težnjom za prošlim, boljim vremenima. Kao što je Camus napisao u svom djelu, iz dana u dan doživljavali bi apsurd i ispraznost ostavljajući iza sebe minimum koji treba za preživljavanje, a ništa po čemu bi dosegli viši smisao života.

Prema grčkom mitologiji, Zeus je osudio Sizifa na tu patnju, on ne može prestati gurati kamen jer je kažnjen vječnom mukom. Da mu je ostavio mogućnost samoubojstva, Zeus bi trebao biti milostiv. Nije li upravo apsurdno biti svjestan besmisli nečega i onda mu pridjenuti smisao? Zato se negativni trenutci života nastoje ublažiti ili čak opravdati nemogućnošću. Dati smisao besmislenom jest linija manjeg otpora. Smisao nečega jest njegova bit, otkrili ga mi ili ne. Smisao već postoji u toj određenoj stvari. Camus govori kako se sreća ne rađa nužno samo iz apsurda otkrića, nego i obrnuto - da se čuvstvo apsurda rađa iz ljudske sreće. Apsurdna pobjeda uvijek jest individualna, samotna, u njoj čovjek vodi samo nepoznate vlastite kohorte. I tad ga tvorac apsurda predstavlja sebi te ga zamišlja sretnim. Sizif stalno radi isti posao i svjestan je njegove besmislenosti. Prevladao je apsurd priznavanjem i shvaćanjem takve kazne. U svijetu koji je izgubio smisao, ispresijecan apsurdnim zidovima, čovjek ostaje stranac, moderni Sizif, koji uzaludno kotrlja kamen svoje egzistencije.

Mit nije uobičajen svijet koji ima točno određene granice i koji funkcionira po uobičajenim vremensko-prostornim određenjima. On je nelogičan, ponavljajući, zbunjujući, cirkularni, kontradiktoran, drukčiji. U mitu se sve može dogoditi, nema nikakve logike, kontinuiteta, s mitovima nemoguće postaje moguće. Ova književna vrsta uvijek upućuje na sebi suprotno i uvijek se događaju obrati od onoga što smo u nekom mitu očekivali. Na kraju, može se zaključiti da mit o Sizifu, poput drugih mitova bogate grčke mitologije, iako plod narodne mašte, na neki način predstavlja sponu među generacijama i epohama. Problemi svojstveni čovjeku, a koji se javljaju u različitim oblicima i varijantama, spajaju nas kao most sa sudbinama mitoloških bića i dokazuju o složenosti ljudskog života u svim vremenima u kojima dominira vječita borba između dobra i zla. Mit o Sizifu je nedvosmislena potvrda ove istine.

"Ostavljam Sizifa u podnožju planine! Svoje breme uvijek iznova pronalazimo. Ali Sizif nas uči i višoj vjernosti, koja poriče bogove i podiže kamenje. I on smatra da je sve dobro. Od sada, ovaj svijet bez gospodara ne izgleda mu ni neplodan ni bezvrijedan. Svako zrno ovog kamena, svaki kristalni odsjaj ove planine pune noći, sam za sebe oblikuje jedan svijet. Sama borba da se stigne do vrha dovoljna je da ispuni ljudsko srce. Sizifa treba da zamislimo kao sretnog."