Unutar istraživanja kulturne i medijske proizvodnje povećao se interes za proučavanjem kulturalnih industrija. Termin koji su prvi upotrijebili Theodor Adorno i Max Horkheimer 1947. godine danas je tema brojnih kulturnih debata. Što je zapravo kulturna industrija? Možemo reći kako ona obuhvaća sve one aktivnosti koje određuju i tumače kulturu kroz proizvodnju, distribuciju i potrošnju značenjski prožetih kulturnih dobara.

Dok se Adorno i Horkheimer koriste pojmom kulturne industrije kako bi označili (za njih negativnu) pojavu standardizacije područja kulture koja onome što je zastarjelo pruža novu kvalitetu, David Hesmondhalgh govori kako kulturne industrije podrazumijevaju vrlo široki opseg područja, a ključnima smatra reklamu, marketing, radijsku, televizijsku, filmsku i glazbenu industriju, internet, izdavaštvo te videoindustriju i kompjuterske igre. Možemo zaključiti kako je zapravo kulturna industrija logični slijed kapitalističke industrijske proizvodnje: ˝Čitav svijet prolazi kroz filtere kulturne industrije˝. 

Gubitak autonomnosti?

Prvu polovicu dvadesetog stoljeća karakterizira dominacija industrijalizacije (standardizacija, masovna produkcija) i njezina kontrola društva, koja je predstavljala sve veću opasnost za tradiciju i običaje koji su formirali identitete pojedinih zemalja. Dok je nekolicina još uvijek mogla posjedovati unikatni predmet, široke mase ljudi imale su pristup tek jeftinim i masovno proizvedenim kopijama predmeta. Društvo u cjelini više nije imalo potrebu proizvoditi stvari za sebe, već ih je sve vodila želja za kupovinom robe koju su proizvodila velika poduzeća, što i potvrđuje tezu da ˝kultura danas svemu nameće sličnost˝. Posljedice toga bile su smanjivanje umjetničke kvalitete i nedostatak autentičnosti: The autonomy of works of art, which of course rarely ever predominated in an entirely pure form, and was always permeated by a constellation of effects, is tendentially eliminated by the culture industry, with or without the conscious will of those in control.

Edukacija! 

12. i 13. studenog 2013. godine sklopu edukacijskog programa Centra znanja za nezavisnu kulturu Savez udruga Klubtura / mreža Clubture održat će se simpozij Perspektive kulturnih industrija u Hrvatskoj http://bit.ly/Hy05pD

Hesmondhalgh govori kako je autonomnost neovisnost i sloboda od utjecaja i kontrole koji dolazi od kulturnih industrija te pritom nadodaje kako je potpuna neovisnost nemoguća: (…) but it is a goal towards which many symbol creators aspire, with important effects on the organization of cultural production. Adorno također govori kako kategorički imperativ kulturne industrije nema više nikakve povezanosti sa slobodom jer se danas većina ljudi prilagođava i ´pokorava´ onome tko/što ima moć. U tome smislu vidimo jednu ideologijsku nit gdje komfornost zamjenjuje svijest. Treba uzeti u obzir kako mi još uvijek ne živimo u potpunosti u informacijskom dobu ni u ekonomiji znanja, ali je utjecaj industrija koje se baziraju na znanju, kreativnosti, informacijama i simbolima svakim danom sve veći i trebamo pravodobno pokušati shvatiti te promjene.

Odnos prema potrošačima

Kulturne industrije mogu stvarati lažne potrebe; drugim riječima, potrebe koje stvara i zadovoljava kapitalizam: ˝Očito jedinstvo makrokozmosa i mikrokozmosa demonstrira ljudima model njihove kulture: lažnu identičnost općeg i posebnog.˝ Svaki njen produkt utječe na individualnost, a svaka individualnost koju ona pridobije učvršćuje njezinu ideologiju.

Adorno vidi kulturne industrije kao manipulativne i domišljate proizvođače homogene masovne kulture, čije izmišljotine nisu vodiči za blažen život ni nova umjetnost moralne odgovornosti nego prazno uvjeravanje iza kojeg stoje najmoćniji interesi; The more dehumanized its methods of operation and content, the more diligently and successfully the culture industry propagates supposedly great personalities and operates with heart-throbs. Namjera je kulturne industrije upravljati potrošačima ˝odozgo˝, što potvrđuje činjenicu da Frankfurtska škola vidi kulturne industrije kao manipulativne moćnike koji djeluju na svijest milijuna ljudi, odnosno na mase koje iskorištavaju te na način na koji ih tretiraju: (…) they are an object of calculation; an appendage of the machinery. The customer is not king, as the culture industry would have us believe, not its subject but its object.

Kao potrošači često se pouzdamo u informacije koje su nam prenose različiti mediji te naivno mislimo kako će nas kulturna industrija usmjeriti prema izlazu iz ˝kaotičnog˝ svijeta u kojem živimo te ispuniti sve potrebe. No, glavni je interes kulturnih industrija stvaranje profita, što ima veoma loše posljedice za potrošače. Masovnu obmanu najbolje definira teza Adorna i Horkheimera da kulturna industrija neprestano obećava potrošačima ono što im nipošto neće dati. Što je više kulturna industrija učvrstila svoje pozicije i proizvodnju, to će bolje moći kontrolirati svoje potrošače, a čovjek nema drugog izbora osim sudjelovati ili zaostati. ˝Za sve je nešto predviđeno, tako da nitko ne može pobjeći.˝
 Nadalje, Stuart Hall smatra da su obični ljudi posve sposobni prepoznati načine na koje kulturne industrije iskrivljuju realnu sliku života i svijeta u umovima pojedinca radi ostvarivanja profita: ˝Oni moraju biti kulturalni papci koji ne vide da je ono čime ih šopaju osuvremenjeni oblik opijuma za narod.

Zbog takvog se mišljenja možemo osjećati dobro, pristojno i samozadovoljno zbog kleveta upućenih agentima masovne manipulacije i prijevare, odnosno kapitalističkim kulturnim industrijama.˝ Ističe kako te definicije ne utječu na ljude kao na prazne ploče nego na način da one zaokupljuju već postojeća razmišljanja i percepcije o pojedinim temama te kod pojedinca time tvore željenu kulturnu dominaciju. Kulturne industrije imaju moć konstantnog preoblikovanja onoga što predstavljaju te, ponavljanjem i odabirom, moć nametanja i usađivanja onakvih definicija koje se lakše mogu uklopiti u opise dominantne ili odabrane kulture. Kulturna industrija mjeri se značajem njezine pozicije u društvu, dok potencijal njenih efekata proizlazi iz iskorištavanja nemoćnog društva. Ljudska slabost i podložnost njenim produktima nažalost su zanemarive točke kulturne industrije. Čak i kada se takva industrija čini inovativnom, njezin je rezultat držanje masa pod kontrolom na način da ih se okupira raznim kulturnim produktima manjeg značaja što naposljetku sputava svaku želju za političkom i socijalnom promjenom. Onaj tko je time zadovoljan nisu potrošači već proizvođači.

Posljedica?

Kulturne industrije pridonijele su sve većoj komercijalizaciji i komodifikaciji naših života te su danas prisutne više nego ikada. Nismo ni svjesni da je većina onoga što danas radimo, način na koji razmišljamo i djelujemo standardizirana, odnosno da se preuzima iz kulturne industrije. Ona provodi regulaciju pokretanjem mehanizama istodobnog nametanja sličnosti i prividne raznolikosti, također ´nudi´ utopijski bijeg iz svakodnevnice. Progresivna tehnološka dominacija, kao masovna obmana, postala je okov našeg društva.

Analizom kulturne industrije dobili smo uvid u njenu neograničenu moć. Premda ima svoje prednosti, poput tehnološkog unaprjeđenja i veće informiranosti društva, zaključujem da je kulturna industrija negativna pojava upravo zbog svoje manipulativnosti nad društvom, čime se smanjuje svaka prilika za individualnošću, kreativnošću i slobodom. Mora li se sve što je jedinstveno i različito žrtvovati radi jednog lažnog i egocentričnog sustava moći i vrijednosti?