U tzv. Labosu, mjestu uz Dječji odjel Stribor gdje nastaje Magazin GKR-a, dijelim ured s dvije kolegice. U rijetkim trenutcima razgovora o knjigama i autorima (to vjerojatno nitko tko pomisli na knjižnicu ne očekuje, ali veći dio rada ipak nam prolazi uz malo dokoličarske romantike i dnevno-operativne zadatke u kojima su ključne rečenice "Kada će biti spremna objava?", "Na plakatiću si zaboravio logo.", “Jesmo li poslali pozivnicu?”, “Moram na sastanak o Dječjoj kući”, “Na sastanku je odlučeno...”, “Možemo li prijaviti projekt na ovaj fond?”, ”Joj, ne, zaboravio sam…”, “Je li se javila Alica?”) vrlo su lako mogle shvatiti koliko visoko na ljestvici voljenih autora stavljam ime Jurice Pavičića, bez obzira je li riječ o njegovim romanima ili zbirkama kolumni. Jednostavno, slab sam na sve one koji vješto isprepliću sociologiju, antropologiju, politiku, opću kulturu, i to maestralno ih primijenivši na egzotične fenomene lokalne stvarnosti. Recimo tako da “Nedjeljni prijatelj”, triler o fiktivnoj, a tako stvarnoj priči, pripada jednom od najdražih mi romana iako spisateljskom kvalitetom ne ulazi u antologije suvremene hrvatske književnosti. No to je dobar triler. I još važnije - to je naša svakodnevica.

(Pokvarena) sunčana subota

A onda sam se prošle, prve listopadske subote, našao negdje na cesti, na putu iz kišovite Rijeke prema sunčanom Kopru. Lucija je lovila zavoje, a ja sam zavaljen na udobnom suvozačkom mjestu starog Punta čitao Pavičićev tekst u Jutarnjem listu naslovljen "7 mitova o hrvatskoj kulturnoj politici". Čitao i zbunio se. Da vozim, i sudario bih se. Ako je negdje bilo ogledalo koje prikazuje sliku o nekome, onda se razbilo u strašnom prasku. Naime, iako je naslov bio obećavajući jednako kao i početne analitičke teze, pojedine tvrdnje navodile su na glasni upit čitam li istog autora koji tako gorljivo brani javne interese pred nasrtajem sumnjivih poduzetnika i kulturni razvoj, detektira apsurdne provale barbarstva koje znaju odmaknuti do razine da slabo rječiti vlasnik trgovačkog lanca postane gradonačelnikom drugog po veličini hrvatskog grada... U svakom slučaju, Pavičić je čovjek u čijem pisanju uvijek možemo osjetiti prosvjetiteljsko nagnuće, stav protiv svakodnevne trivijalizacije i opadanja kvalitete kulturnog života. Pročitajte dva nastavka “Vijesti iz Liliputa”, “Split by night”...

I onda takav autor napiše tekst u kojem stoji sljedeće:

"Ulaganje u infrastrukturu najgluplje je i najštetnije ulaganje u kulturu. Ono je - za početak jako skupo, a silni milijuni koji se utroše na šalung, mistrije, staklo i inoks bivaju imobilizirani i uzeti iz kulturne proizvodnje. Nadalje, ulaganje u raskošnu infrastrukturu neizbježno generira nove, trajne troškove grijanja, hlađenja, komunalne naknade, tehničkog održavanja, nadzora - o čemu najbolje svjedoči primjer zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti. Treće, ne postoji nikakvo jamštvo da će ulaganje u infrastrukturu popraviti kulturnu aktivnost. Da je tako najbolje pokazuje usporedba sa sportom..."

Mislim da Pavičića kao autora poznajem toliko da mogu naslutiti na što je mislio i što mu smeta - nestrateška ulaganja u sjaj dok se zanemaruje čovjek kao stvaralački radnik, isprepleteni lobiji građevinskih poduzeća koji u takvim projektima znaju prepoznati i vlastite reketarske interese… Sve to stoji i bar se nadam da je to i mislio. Jer ako nije, iz prihvaćanja istinitosti pojedinih teza, kao što su četvrta i sedma, slijedi lagani put u mentalno barbarstvo protiv kojeg Pavičić marljivo radi.

Austra-Ugarska u mome srcu

U jednom ne previše strogom i formalnom argumentacijskom nizu istaknut ću nekoliko teza  koje smatram ključnima za razumijevanje teme i u kojima autor po mom sudu strahovito griješi u preoštrom i nepreciznom izboru riječi. Prije svega, tvrditi da je ulaganje u “infrastrukturu najgluplje i najštetnije” već je po sebi toliko čudna izjava da čovjek željan razvoja i pozitivnih pomaka u nju može samo prazno gledati. Naime, potpuno je nejasno gdje bi se sva kulturna proizvodnja inače trebala stvarati ako nema odgovarajuću infrastrukturnu osnovu. Znam za nekoliko zanimanja povezanih s otvorenim prostorima (prodavače kokica, iznajmljivače pedalina…), ali ne i previše drugih sektora za koje netko tvrdi da u njihovu infrastrukturu ne vrijedi uložiti.

Možda nam autor pri tome želi reći da je potrebno racionalnije koristiti postojeću infrastrukturu - npr. austro-ugarske zgrade iz XIX. stoljeća građene za neke potpuno druge namjene, ljude, navike, vrijeme.... Npr. Gradska knjižnica Rijeka savršen je primjer takvog slučaja - Središnji odjel Gradske knjižnice Rijeka nalazi se u zgradama iz Austro-Ugarske monarhije, i to na pet različitih adresa. Većina korištenih prostora u početnoj su točki svog postojanja bili zapravo kafići, kavane, banke...  Osim nemogućnosti pružanja prave moderne knjižnične usluge, formiranja potpuno pozitivnog korisničkog iskustva građana, razvoja snažnog knjižničnog brenda (...) postoji i faktor troškova “hladnog pogona” koji Pavičić također povlači kao nešto nužno negativno jer naravno, uvijek u zgradama postoje troškovi grijanja, održavanja itd... Osim što nove objekte možemo graditi kao doista energetski efikasne i ovisne o obnovljivim izvorima energije, dolazimo i na sklisku padinu zbog same činjenice da plaćanje računa za struju 2016. godine uvodimo u raspravu o kulturnim politikama.

Kada sam posljednji put provjerio, i njemačke tvornice motora troše dosta električne energije, ali nisam primijetio da su odustale od proizvodnje i bivanja najvećom europskom izvoznom ekonomijom. A i radnicima, kažu, nije hladno…  

infrastruktura 1

U istom spletu argumentacije Pavičić povlači još i bizarniju analogiju s neuspjehom infrastrukture građene za sport. Osim što je izbor argumenta temeljenog na analogiji problematičan jer nije riječ o dva potpuno ista entiteta ni o istim djelatnostima (Occamova britva), vrlo je selektivan u izboru primjera jer postoje i primjeri sportske infrastrukture koji su se pokazali jako uspješnima i korisnima te važnima za rad sportaša i život građana. Postoje i primjeri koji su se zbog ljudskog faktora lošeg upravljanja i rada pokazali lošima.

Naravno, infrastruktura (čitaj: zgrade) nije ni jedini uvjet kulturne produkcije (npr. dobri pisci mogu nastati i u potpunom siromaštvu...), ali infrastruktura o kojoj se ovdje govori, a to je ona javnih kulturnih ustanova, preduvjet je da se išta od funkcija javnih kulturnih servisa obavlja na moderan i suvisao način, odnosno prema potrebama novog i to znatno zahtjevnijeg građanina/korisnika. Nije prihvatljivo i dobro za kulturu graditi svijet u kojem je npr. trgovački centar ljepši i udobniji od knjižnice, muzeja, kina, kazališta... U krajnjoj liniji i tvrdnja da nema pomaka nakon izgradnje potpuno je proizvoljna - npr. svaka nova knjižnica već po sebi privlači više korisnika i nije mi poznat suprotan primjer. To ne znači da se s manje truda i lošijim uslugama i to ne može promijeniti. Može, ali zato što je jedan radnik loš ne znači da se mora srušiti tvornica, zar ne?

U argumentaciji postoji još jedan “mali” pojmovni problem - što je zapravo infrastruktura? Jesu li to samo zidovi ili cjelokupnost potrebnih fizičkih radnih sredstva, npr. moćnija računala, VR, zasloni za “digital signage” odnosno tehnologije koje povećavaju kvalitetu rada i usluga? Zar i u njih ne treba ulagati?

ROI 

Ovo neočekivano zaplitanje u osudu infrastrukturnih projekata Pavičić je maksimalno začinio završnom dijagnostikom problema pri kojoj kaže "Daleko najveći kolač hrvatske kulture ne dobivaju ni alternativci, ni udruge ni ideološke sekte i klubovi. Najveći se novac troši na konzervativne ustanove s prevelikim i rijetko korištenim zgradama, s viškom zaposlenih koje štite kolektivni ugovori..."

Istina, Pavičić je ispravno uočio da javne kulturne ustanove (državne, županijske, gradske...) funkcioniraju i prema, ali ne i samo, uz solidna javna sredstva iz javnih proračuna što npr. ne znači da neka udruga, ako je uspješnija u procesima fundraisinga, ne može postati bogatija od bilo koje javne ustanove. To bi bilo sjajno, no to je druga tema... Ovdje je problem što se uvođenjem normativnih vrijednosnih termina i formulacija poput "konzervativne", "prevelike", "rijetko korištene", "štite ih kolektivni ugovori", “višak zaposlenih” zapravo vrlo jasno obezvređuje suština, svrha i razlog postojanja javnih ustanova, njihova višestoljetna evolucija diljem europskog kontinenta čija su ih društva ugradila u svoja zakonodavstva i porezne politike kao temelje javnih usluga, standarda, kvalitete života, razvoja... Jer to je zapravo, i to treba najglasnije reći, osnovni razlog zbog kojeg ustanove postoje. Ne ni zbog "uhljeba" (u tekstu samo ta riječ nekako fali iako visi u zraku), ne zbog politike, ne zbog nacije u nekom mitološkom smislu… Zbog kvalitete života, društva i pojedinca. U kulturu i javne ustanove svi ulažemo iz istog razloga kao i u obrazovanje, zdravstvo, pa i sport. Nitko naravno ne kaže da svi subjekti rade dobro svoj posao, da nema nepotizma, političkih upliva i raznih drugih negativnosti, ali njih se upravo takvima mora nazvati i specificirati te je to jedna svakako dobra tema.

Kulturne ustanove također imaju svoj ROI do kojeg društva vođena strožim linearnim principima i strategijama razvoja snažnije drže i u istraživanjima. Stoga je ovakva generalizacijska tvrdnja protegnuta na sve ustanove bez selekcije jednostavno grozna i u očima čitatelja opasna. Čitajući ju, a ne poznavajući previše  problematiku, zapravo tek hranimo svoje mitove protiv kojih je Pavičić u tekst ambiciozno krenuo. Hranimo tako mit da su baš svi lijeni, da postoji nekakva dokoličarska ekipa koja stihijski smišlja izložbe, predstave i knjige koje nitko neće gledati ni čitati, da je sve ono što je “dosadno” i konzervativno nepotrebno. Dovodimo tako u zabludu i misli svih onih vrijednih kreativaca, stvaraoca, umjetnika (...) koji djeluju izvan institucionalnih okvira bilo kao individualci ili udruge građana,  a koje se tako sprovodi u zamku svojevrsne zavade s javnim ustanovama jer “oni su na plaći, a mi se borimo”. Teško je i pobrojati sve one programe koje udruge i pojedinci ostvare upravo uz pomoć stabilnih “konzervativnih” ustanova ili koje pak ustanove ostvaruju uz njihovu energičnu pomoć, energiju, talent... Rast je tada uzajaman.

Mitom protiv mitova

Tako je unatoč početnoj analitičnosti i preciznosti, pojedinim dobro “razbijenim mitovima”, Pavičić završio u opasnom generaliziranju, stvaranju nekih novih mitova, baratanju s općim kavanskim etiketama, podcjenjivanju strateških infrastrukturnih projekata koji su u nekim zajednicama nužni, godinama iščekivani i planirani. Da, hardver (beton, metal, opeka...) u domaćim okvirima često nadvlada softver (ljudi, sredstva rada...), ali nema razloga za odustajanje od usklađenog i dinamičnog ispreplitanja kao i daljnjeg snaženja prave, otvorene, dinamične i kreativne javne kulture temeljene na lijepim, svrsishodnim i posjećenim javnim objektima. Da je to nemoguće, zapravo je najveći i jedini mit protiv kojeg se treba boriti.

Na kraju, najljepši način razbijanja mita bit će posjet infrastrukturi poput one našeg Središnjeg odjela uz igranje igre  "pronađi nas kako spavamo iza radijatora". :) 

infrastruktura 2