Nedavnoj je na nacionalnoj televiziji prikazan dokumentarac o mostovima koji su izgrađeni i do kojih ne vode nikakvi putevi (na Dravi i kod Karlovca) ili mostovima koji se grade, ali pristupne ceste će kaskati za njim (neumska ćuprija) i tunelima koji završavaju u stijeni, čekajući svoje mostove (omiška zaobilaznica).

Bez stvaranja alibija tim i takvim rasipanjima našeg novca, treba se mrvicu vratiti u prošlost: ponad Brela, na Biokovu, postoji cesta koja nikud ne vodi.

Onako, kad se to sve ubaci u jedan film djeluje dosta apokaliptično i neobično jer većina je te infrastrukture građena ili se gradi u ovoj tzv. "slučajnoj državi" za vrijeme vladavine one stranke koja i danas teledirigira program kuće koja nam je film i prikazala. Time je fenomen i zanimljiviji.

Francuski idealisti

Ali, bez stvaranja alibija tim i takvim rasipanjima našeg novca, treba se mrvicu vratiti u prošlost: ponad Brela, na Biokovu, postoji cesta koja nikud ne vodi. Rađena je tijekom dvije godine francuske uprave u Dalmaciji i trebala je spojiti obalu s Napoleonovom cestom koja prolazi zaleđem planine.

Ali, cesta nikad nije dovršena. Nedavno sam dva puta s planinarima šetao po njoj i uz pogled od Brača do Pelješca, dužinom plaža Makarske rivijere, mislim se kako je baš lijepa ovakva, kao dio još jednog propalog projekta. Koji, pazite ovo, nije smio imati nagib veći od šest posto, morao je dopustiti pješacima trideset prijeđenih kilometara dnevnu brzinu, a pošti, na konjima, i do sto pedeset. Načini gradnje, efikasnost, pa i žurba u realizaciji projekata maršala Marmonta, zapanjujući su. Ali. Ako malo pročitate one dvojezične panoe uz cestu, ili prosurfate knjigama, brzo dolazite do točke gdje su lokalni domoroci primorani graditi je, za hranu i male dnevnice jer, eto, u kolonijalnom kontekstu, rad je dobar, civilizacija vozi naprijed.

Savršen sukob mentaliteta jednog francuskog došljaka i svih naših levantinskih ili orijentalnih prepredenosti, lijenosti, a ponajviše sumnje u sve ovakve, prijašnje i buduće autoritete nalazi se u liku francuskog konzula u Travničkoj kronici Ive Andrića. Sve što je njega mučilo, muči i danas zapadne došljake, bilo u Hrvatsku, bilo u susjedne zemlje, s iznimkom ako nije jedan od onih koji tvrdi da nam je bolje više raditi za manje novaca, negoli, štajaznam, biti pošteno plaćen za svoje usluge.

Dovoz s istoka

Smješniji, vedriji i recentniji film je Nenada Đurića Nebo iznad krajolika, prepun gegova, fora na prvu loptu, ali i strašno dobre muzike i fotografije. U njemu djelatnica francuske ambasade u Sarajevu (ujedno i ambasadorica ljubavnica) doslovno padne s neba u bosansko selo u kojem je srednji vijek jučer tek završio.

Imigranti prelaze Plješevicu noću dok spavamo, hotelijeri radnu snagu crpe po Trebinju i Bileći, prijevoznici traže vozače po Srbiji; ide se do Kosova, prema Ukrajini, na istok. 

Postoji problem u percepciji ovog filma zato što komiku izvlači iz sukoba kultura, jezičnih sudara i nečega što je blisko samo njima i nama - to jest - ja sam puštao (bez titlova) ovaj film Francuzima i efekt je bio zanimljiv jer i oni su se osjećali isto kao Deborah. Žena koja je pala s padobranom u neko zabito selo u Bosni te očajnički traži telefon da se izvuče iz te vukojebine, ali je nitko ništa ne razumije.

Tako da, u kontekstu knjige i njenog lika koji sve svoje frustracije i neuspjehe i sav pozitivizam progresa napoleonske Europe koji u Travniku ne prolazi, svaljuje na zemlju i ljude, istok i prokletstvo; te one gore ceste na Biokovu koja nikud ne vodi i ovog filma koji je bolje i ne prevoditi, možda je trenutak za osvrnuti se oko sebe. Imigranti prelaze Plješevicu noću dok spavamo, hotelijeri radnu snagu crpe po Trebinju i Bileći, prijevoznici traže vozače po Srbiji; ide se do Kosova, prema Ukrajini, na istok. Samo da se ne zavrtimo u napoleonskom krugu i mi njih krenemo ideološki peglati kako je rad nešto što će ih ispuniti, a plaće su male za opće dobro, javnu infrastrukturu i šarene laže budućnosti.

Pišu se knjige, vrte filmovi, neke ceste imaju nekakav smjer, a neki mostovi grade se poprijeko.