Gledam goli drvoded. Kao da gledam istini u lice. Slijepoj i njemoj. Giba se na vjetru, leluja svojim dugačkim tankim prstima kao da želi dohvatiti oblake, spustiti ih, navući preko svoje golotinje, da sakrije svoj sram. Da sakrije svoju grubu kožu. Ožiljke koje su mu darovale godine. Izložene i otvorene pogledu. Mori ga stid.

Poznajem dobro ovu klupu na kojoj sjedim. Često joj dođem. Ovdje sam se prvi put nasmijala do suza. Ovdje sam prvi put liječila slomljenu dušu. Ovdje sam se prvi put oprostila. Nekih davno minulih dana. Znate li onaj osjećaj kada vas okružuje mir u hladno i prazno zimsko popodne, a unutra vas počinje tiho i stidljivo mreškanje? Izviru uspomene, pojavljuju se slike prošlosti, ukrašene nježnom patinom praštanja i mekog zaborava sitnica, uspomene tople i bliske poput starog pokrivača. Da zagriju srce na ovom hladnom vjetru. Podižu se polako i oprezno, kao da ih je vjetar oslobodio iz ladica, brižno posloženih ladica u mome umu. Vjetar radi novi raspored u meni. Vrijeme je za čišćenje.

Podižu se polako i oprezno, kao da ih je vjetar oslobodio iz ladica, brižno posloženih ladica u mome umu.

Na granama se igraju ptice, ne smeta im hladnoća. Svađaju se i zadirkuju, podsjećaju me da je život takav, iskričav i pun sitnica. Pun vraćanja i traženja, pun glazbe i šuškanja. Oblaci putuju brzo, žure jer dolazi bura, valja se u daljini i grabi hitrim korakom. Nosi u sebi bijes, kao da dolazi poravnati račune. Čekamo je. Ovaj komadić svijeta i ja.

Ovdje si mi jedno popodne donio šalicu vrućeg čaja. Na ovoj klupi. Ovdje si mi rekao da odlaziš. Da se vraćaš kući. Minuo je rat. Sjećam se prašine koja se tek trebala sleći, sjećam se panike koja je zujala mojim tijelom, sjećam se tvog glasa koji je nestajao i oborenih očiju koje nisu željele susresti moje. Sjećam se trenutka kad sam u srcu shvatila. Kada sam razumjela da moram pustiti prostoru da se useli između nas. Kilometrima, ravnicama, rijekama i gorama. Novim licima koja ćemo sresti. Novi životi trebali su se roditi između nas. Trebali su narasti čitavi gradovi, nove ceste i željeznice, trebale su se roditi šume. Tvoja obitelj je odlazila. "Obitelj se treba držati zajedno." Složila sam se. Obitelj se uvijek treba držati zajedno. Pekle su me oči od suza, a ja sam krivnju svalila na vjetar koji se smijao mom siromašnom kaputu. Zima je uvijek dobar izgovor za more u očima.

Diže se vjetar, grane se povijaju sve niže ka zemlji. Zrak je mirisan i čist, nosi u svojim njedrima mirise borova, napuklih grana i pobjeglih ptica. Mudar je i star. Šakom uzima more i vitla ga visoko, daruje mu krila, a zatim ga oštro sječe i kida njegovo tijelo. Silovito ga rasipa po stijenama. Život je bogat i lijep, prašina se diže k nebu, a ja čeznem za obzorom punim sunca. Vrijeme je za let.

Čudno je kako neki ljudi uđu u naše živote. Zaoru brazde i bace sjeme. Začmu u nama neku promjenu koja čuči i čeka pravo vrijeme da podigne lice ka suncu. Čudno je kako neki ljudi izađu iz naših života. Kao da stignu na nama neobilježenu stanicu i dođe vrijeme da promijenimo kolosijeke. Dođe vrijeme da podignemo dlan i hrabro zaparamo zrak. Zašto dižemo ruke u pozdrav? Zašto jednostavno ne stisnemo blizu onoga tko nam je drag da duboko upijemo njegov miris i ponesemo ga u sebi u dane koji tek trebaju doći? Jer što učiniti kad su nam dlanovi stisnuti i ne žele pustiti? Dlanovi koji nisu spremni za pozdrav. Nisu spremni za zbogom. Ako nas bole od tuge što moramo prihvatiti da ne dijelimo s nekim isti put u cijeloj njegovoj dužini?

Za oproštaj poklonila sam ti valjda jedinu pravu vrijednost koju sam tada posjedovala. Koja mi je bila važna. Jedinu stvar koju sam ti mogla dati osim komadića duše koji nisam znala kako zamotati. Jedinu stvar koja je mogla sa sobom ponijeti poruku kroz vrijeme koje je među nama tek trebalo položiti daljine. Konačnost koje nismo ni bili svjesni. Umotala sam je u sivi papir i zavezala zelenu mašnu. Najljepše što sam znala. Napisala sam tek kratku posvetu i jako se trudila da umirim ruku i suspregnem suze. Dala sam ti je tu, na ovoj istoj klupi. Ispod ovih istih grana. Tog popodneva ste otputovali.

Život nas mijenja, mijesi, oblikuje, priprema.

Život nas mijenja, mijesi, oblikuje, priprema. Oduzima nam i dodaje, gradi nas i podiže. Ustrajno brusi naše strpljenje. Satkani smo od njegovih darova. Priprema nas za velike stvari. Za mnoga iznenađenja. Za mnoge susrete. Za mnoge dolaske. Što naše, što tuđe.

Možda su isti vrapci cvrčali u krošnjama kad smo se sreli godinama kasnije, ovdje u ovom istom parku. Imao si iste oči koje se smiješe i zagrlio si me tako snažno da sam u času ostala bez zraka i tla pod nogama i zavrtio si me dugo i radosno kao dječarac. U tim minutama opet smo bili djeca, ali više nismo nosili iste terete na srcu. Prerasli smo ih. Imao si malenu kuću u predgrađu Genove, malenu sivu kuću s pergolom i mnogo pasjeg trna koji je cvjetao bogatim crvenim cvjetovima svemu usprkos. Te večeri kad sam ti došla pekli smo zajedno millefoglie i smijali se iskreno i toplo kao nekad. Uvijek si volio peći kolače i nikada se toga nisi stidio. Od tebe sam još davno naučila puno trikova. Darovao si mi nove okuse, zapanjujuće okuse slobode stvaranja. Otišla sam u tvoj mali vrt i u predugačkoj bijeloj lanenoj haljini bosa brala jagode iz gredica na suncu. Sjećam se, bilo je neobično hladno, ali nije mi smetalo. Ti si mi grijao srce. Uprljala sam dugačke bijele rukave. Bili su puni crne, teške, plodne zemlje. Nikad nisam uživala kao tad, promrzlih stopala, prljavih bijelih rukava i ruku punih malih, sočnih šumskih jagoda koje si posadio. Sreća opisana u tek tri boje.

Dok si dovršavao kolač i slagao jagode po njegovom vrhu, otišla sam do tvoje police s knjigama. Postavio si je na istočnom zidu, a padajuće sunce bljeskalo je po hrptovima bogato ih milujući gustim zrakama crvene i narančaste boje. Nikad ne mogu odoljeti polici s knjigama, toliko toga mi uvijek prizna i otkrije. Hrptovi su odavali često korištenje, knjige ovdje nisu bile ukras. Bile su radnici, prijatelji, suputnici, savjetnici, učitelji, svjetiljke u tami, topli pokrivači kada srce zebe. Njihove stranice prošle su često kroz tvoje ruke. Ostavio si na njima svoje otiske. I one su svoje ostavile na tebi. Ondje, na drugoj polici odozgora, pri sredini, stajala je jedna koja se poznato ogledala u mojem oku. Hrbat je nekad bio crn, ali i njoj su godine utisnule patinu u tijelo.

Kada smo se opraštali, dao si mi u bijeloj platnenoj vrećici poklon, bogato zamotan u fini sivi saten s raskošnom tamno zelenom mašnom. 

Donio si mi čašu Brachetta i nježno mi stavio ruku na rame. Bila je topla i mekana od šećera u prahu. "Ona je jedna od najvažnijih na ovoj polici. I najdraža." Ne moja, ne tvoja. Naša knjiga počivala je ondje, na dohvat ruke. Tijelom mi je prošla neka čudna slutnja. Slutnja da vrijeme možda ne može stati, ali može nestati, izbrisati se, saviti i spojiti poput odrezana filma, a izgubljeni komadić duše ponovno se može uglaviti na staro mjesto. I ondje savršeno pristajati. Znaš, rekla sam, nikada je nisam nadomjestila. Nikada kupila novu. Nisam je mogla zamijeniti. Ne bi to onda bio iskren poklon. Znao si. Pročitala sam to iz tvojih očiju i kutova usnica koje su skrivale smiješak.

Kada smo se opraštali, dao si mi u bijeloj platnenoj vrećici poklon, bogato zamotan u fini sivi saten s raskošnom tamno zelenom mašnom. Smjestila sam se u kupe i nagnula kroz prozor. Da, ja sam jedna od onih koji vole putovati vlakom. Njegov zvuk i nježni ritam bude u meni čežnju, miluju mi nutrinu spokojem i toplom radošću dugog putovanja. Volim duga putovanja. Oduvijek ih volim. Smijao si se na stanici i korio me jer nije se mudro naginjati kroz prozor. Znam, kimnula sam. Kad smo krenuli pažljivo sam razmotala dar. Odmah, nestrpljivo, a ruke su mi smiješno drhtale dodirujući raskošnu tkaninu. Uvijek si volio barem malo pretjerati. Ležala mi je tu, u krilu, isto izdanje koje sam ti poklonila pred toliko godina u pustom parku, samo u izvrsnijem stanju nego danas tvoja. Ne znam kako si je pronašao, niti kad. Ubiti pticu rugalicu. Posveta... Te tri riječi neka ostanu tajnom…

Ljudi se izgube u vremenu. Ljudi se izgube u prostoru. Drugi ljudi zametu tragove koji bi ih ponovno doveli jedno drugome. Ali ponekad, tek ponekad dogodi se da usprkos svim izgledima, usprkos svim statistikama i izračunima vjerojatnosti, ponovno ugledamo poznate drage oči na starom, predivno neočekivanom mjestu. Algoritam ljepote života ipak postoji, vjerujte mi.

Ptice su odletjele, grane zadihano plešu, oblaci se sudaraju i bježe. Vrijeme je. Vrijeme je za let. Kući me čeka odlična knjiga, savršena knjiga da ponovno oživi dobra sjećanja i podsjeti me na neke zaboravljene boje. Tko zna, možda je i ti listaš negdje daleko, gdje sunce na odlasku nježno miluje knjige na polici.