Sjećam se krvavih koljena moga djetinjstva, krvavih od slobode i radosti, od nevinosti, od bezgraničnih mogućnosti koje su ležale pred nama i čekale nas, zvale u svoj zagrljaj, pružale nam svoje ruke. Bijele i čiste, prazne i tajnovite. Ništa nije bilo tuđe i neostvarivo, ništa oporo i opasno. Sve je bilo naše i na dohvat ruke, a mi smo se smijali i nebu i prosutim špekulama i zavezanim brodovima u rijeci koji su čeznuli da vjetar još barem jednom solju pomiluje njihovo drveno tijelo.

Gdje su nestala ta djeca? Gdje su sada sve te drage poznate oči i dlanovi ljepljivi od blata? Što je sreća? Osjetiti život u venama i kostima, sunce u duši. To je moj život. Moj izbor. Moje praštanje. Moje pripadanje. Moja sreća. Ta uspomena djetinjstva koje nosim u sebi. Čuvam ga od propitivanja.

Znam, trebala sam ti tada priznati da bih se voljela s tobom vratiti u onu malenu ribarsku kućicu, daleko, u mjesto bez ljudi gdje ti duša dotiče more na dovratniku. 

Znam, trebala sam ti tada priznati da bih se voljela s tobom vratiti u onu malenu ribarsku kućicu, daleko, u mjesto bez ljudi gdje ti duša dotiče more na dovratniku. Treba mi to, more na dovratniku mojih svjetova. Za mene, sreća je nešto jednostavno, poput prezrelih bresaka za doručak, miris tek procvale naranče u zraku dok pričamo u poeziji, raspravljamo o kazalištu sjena i ljepoti, Saramagu i Sartreu, a dan oko nas polako hlapi i nestaje. Slušati te kako se igraš riječima dok mi pričaš o Gadameru i svitanjima u Wroclawu. Sreća je toliko puno malih i velikih stvari. Čini me sretnom ispunjena žudnja koju nosim u sebi i koja me goni da učim, upijam, crpim i primam gladna i žedna sve dok mi duša ne zatitra jer je ovo tijelo iznenada postalo pretijesno i premaleno za svu tu svjetlost i radost novih horizonta koji se otvaraju preda mnom. Taj topli osjećaj rasta, spoznaja da se punim novim životom iznutra, svijest kako se moj um širi i oblikuje za neki novi, puniji, mudriji svijet čiji dio mogu i želim biti. Smijeh koji mi ispunja grudi. Ne znam kako drugačije opisati sreću. 

Kada kazaljke naprave puni krug, činit će se kao da je svijet sustigao svoje rođenje a staza od povijesti upila sve naše greške. Mi ćemo piti Bombay gin i hladno bijelo vino u kasno popodne dok se diže sparina i čini zrak ljepljivim i teškim. I sjetit ćemo se što to bješe sreća malih trenutaka. Oduvijek sam voljela čežnju s kojom se umirući dan lijepi za našu kožu želeći se zadržati još samo malko, milujući nas i štipajući, zadirkujući. Slušaj kao se otvara trešnjin cvijet i prati teški lepet pčelinjih krila. Cijeli jedan život sažet je u tek tom trenutku.

Vrijeme... Zašto tako volimo odbrojavati vrijeme, bacati iza ramena sate i minute kao da nam tako malo vrijede? A ne raste li sreća baš ondje iznutra, u tim sitnim minutama, potiho i stidljivo, granajući se i šireći kroz sate? Dati se drugome bez pridržaja i srama, bez praštanja i pitanja, utopliti se na tvom dahu i dati danima da mi ljepotom izbiju zrak iz pluća. To je za mene sreća. Priznajem, nosim u sebi bol, iskonsku, otupjele oštrice ali gladnih zubiju. Bol koja pluta u meni neomeđeno i slobodno poput zraka, poput misli. Ima svoju boju i zvuk, ima svoju gustoću i vibraciju. O da, moja bol ima vlastite otkucaje.

Trebala sam ti reći da želim otići negdje gdje ću moći plivati u nebu umjesto u moru i pustiti da mi koža diše na zraku ispunjenim suncem koje gori, toplo i blisko, dok na svjetlo izlazi sve ono sivo i klimavo u mojoj nutrini, nesigurno od dugog koračanja i traženja. 

Trebala sam ti reći da želim otići negdje gdje ću moći plivati u nebu umjesto u moru i pustiti da mi koža diše na zraku ispunjenim suncem koje gori, toplo i blisko, dok na svjetlo izlazi sve ono sivo i klimavo u mojoj nutrini, nesigurno od dugog koračanja i traženja. To mogu zvati srećom. Izlazak na sunce. Volim svoju slobodu. Okuse praštanja i mirise pronalaska zaboravljenih obala, vrtova zaraslih u drač i pokošenu travu koja mi se lijepi za prste. U zraku se osjeća miris nadolazeće kiše, a srce u grudima mi viče da je živo i da želi sutrašnjice. Želim tišinu za svoje oči. Jugo koje zapliće u moju kosu mirise smilja i ružmarina i zvukove tvojih riječi. Svježe procvali vrijesak putuje u košnicu, a ovaj komadić svijeta stoji pred nama čist i nevin. Žalim što moje usne ipak šute i drže me tajnom za tebe. 

Moja je bol čvrsta i stalna, ona se ne koleba niti uzmiče. Smiješi mi se i promatra moje korake, kao da čeka, spremna na najsitniji znak ljudskosti. Ponekad je nosim poput ogrtača, ponekad stežem u dlanu poput kestena podiglog s ulice prošle jeseni. Navikle smo već jedna na drugu. Prošle smo zajedno mnoge mjene i oblike. Dugo se poznajemo. Dugo se lažemo. Zbog nje sam pred tobom toga dana ostala nijema.

I svakog puta kada se sretnemo na polici sjetim se njega na toj malenoj terasi u gradu čijeg se imena ne želim sjećati.

Što je sreća? Tišina. Mir. Tvoja toplina. Mi. Pitao si me što je sreća. Trebala sam ti reći. Trebala sam ti reći da je nosim na svoj način ispod ovog kaputa od kože. Umjesto toga, samo sam disala, mirno i tiho, tražeći pogledom krila u visini, otpraćujući oblake koji putuju. 

Ustao je i ušao u sobu a zavjesa je zaigrala na vjetru. Vratio se tek za trenutak, nosio je osmjeh i knjigu spustio na maleni stol između nas. "Negdje između ovih korica ćeš se pronaći." I znate što? Imao je pravo. Ćutim da nam sve velike i važne knjige dolaze tako, tiho kao šapat, lagano i nenametljivo poput sumraka. Tako je iz njegovih ruku u moje došla Knjiga Mirdadova.

Za mene, ona će zauvijek imati okus ljeta i sočnih zelenih jabuka. I svakog puta kada se sretnemo na polici sjetim se njega na toj malenoj terasi u gradu čijeg se imena ne želim sjećati. I pomislim na sreću. Kako je blizu i kako je prisna. Kako je beskrajno obična, jednostavna i iskrena. Kako je često neoprezno otresemo kao mrvice sa stola. I sjetim se da mu zapravo nikada nisam iskreno odgovorila na postavljeno pitanje. Tek kasno sam shvatila da je glas zamro negdje na putu između mog srca i glasnica.