Sjećam se da sam gledao snimku intervjua s Gastonom Bachelardom. Ne znam koje je godine intervju sniman, ali Bachelard je izgledao poprilično ostarjelo. Kada je umro, 1962. godine, imao je sedamdeset i osam godina. Na toj sam snimci dobro uočio i zapamtio njegov nemir. Bio je naročito impulzivan u govoru i gestikulaciji. Sav je bio usplahiren i anksiozan, možda i zbog trenutka u kojem se nalazi. Njegov bradom i brkovima zagušen francuski razumio sam tek malo. Dok je trajao intervju, na stolu se nalazila nekakva knjiga koju je Bachelard neprestano vrzmao po rukama. Najviše se sjećam njegove reakcije nakon čitanja ulomka iz Poetike prostora ili Plamena voštanice. Nakon što je odložio knjigu na stol, noktima i jagodicama prstiju neprestano je grebao po rubovima stranica i koricama. Taj ga je odlomak vidno uznemirio. Možda i zbog kakva komentara prilikom intervjua. 

Čitanje uznemiruje i nepovratno mijenja. Ono prethodi pisanju, a koliko je zamršeno, znaju oni koji ponekad pišu bez da prethodno čitaju. U našoj se literarnoj kulturi, koja nije velika poput one francuske ili engleske, takvi primjeri znaju omaknuti. Ipak, treba reći kako se navika i ljubav prema čitanju u većine ipak stvori, i to često od ranih doba. Ako je dijete dovoljno sretno da pod ruku dobije i pravo štivo, tim bolje, jer će ljubav biti još iskrenija. Na neki sam način bio te sreće, barem mislim da jesam, za rane mladosti.

Sjećam se, za primjer, kako sam Junake Pavlove ulice, Ferenca Molnara, iščitavao minuciozno: dječjom znatiželjom i uranjajući potpuno. Identifikacija i sljubljenje s materijom bilo je neminovno, a vjerojatno kao i kod većine pri nekim drugim djelima, pojedine su stranice čitane opetovano, a ispričane scene zauvijek urezane u pamćenje. Pored svih Kušana, Šenoa ili, tada, tragikopatetičnih Zagorki, ili pak nešto vedrijeg Kishona, Verna ili Twaina, u tom obligatornom fondu rane čitalačke mladosti ipak bi se izdvojilo jedno djelo. Sjećanje je ovdje, dakako, selektivno. Pamtim, više ili manje, velike lektire i naslove koji su se preda mnom našli ponajviše zbog, nazovimo ih, političkih razloga – u prvom redu zbog politike koju je odredio obrazovni sustav, ali ipak naslovi koji se zbog toga nisu nužno nevoljko čitali. Znalo se naći štiva poput Novakova Iz velegradskog podzemlja (na koje me, usput rečeno, iz tko zna kojih razloga nakon nekoliko godina nevjerojatno podsjećao Zolin Germinal) i koji su kroz svoje motive socijalne nepravde i sličnih evergreena uvijek budile osjećaje nelagode prilikom čitanja. Takva štiva, sjećam se, među vršnjacima tada nisu bila popularna.

Popularan je bio serijal Adrian Mole autorice Sue Townsend. Zanimljivo je zapravo to da je na tom štivu moja generacija o adolescenciji i pubertetu vjerojatno naučila više nego od bilo kojeg drugog izvora tada. Iako s ovim pomalo generaliziram, mislim da ne bih pogriješio kada bih rekao da smo tada znali za Bukowskoga da bi naprosto pucali od sreće; sve te opscenosti i vulgarnosti, ipak prekasno otkrivene, barem u mom slučaju, tamo oko kraja srednje škole.

Na vrijeme sam, srećom, otkrio Priču o kralju Arthuru i njegovim vitezovima Arthura Pylea. Druga su djeca govorila kako su vitezovi i čarobnjaci „glupi“. Nisu zato nužno voljela Novaka ili Šenou, ali nužno jesu ocijenila tu građu kao nešto strano. Nije mi pomoglo ni to što je Pyle napisao i Robina Hooda. Vjerojatno i radi toga, ali i zbog ljubavi prema temi viteštva, ja sam ga proždirao. Gledajući unatrag, ne vjerujem kako se radilo o izraženu afinitetu prema polju eskapističke proze. Prije bih rekao da sam više volio čitati o srednjovjekovnim svjetovima i svemu što uz njih dolazi, nego o nekakvim provincijskim „starletama“ koje ostvaruju svoj smisao u devetnaestostoljetnom Zagrebu. Uostalom, da parafraziram jednog dragog profesora, umjesto velike europske literature naše devetnaesto stoljeće nudi svojoj djeci bez povijesti nacionalne junake obavijene folklornim pričama. Na taj je način moje čitanje svijeta Camelota, Excalibura, Arthura, Merlina i drugih ostalo u domeni dječje zaljubljenosti spram građe koju sam mogao posve autonomno svojatati i koja do danas zrači čitateljskom, ali i idejnom pustolovnošću.

Vjerojatno ne griješim kada danas tragove svojih interesa nalazim upravo u čitanju Howarda Pylea ili srednjoškolskog čitanja Kafke, Garcie Marqueza ili Dostojevskog. Iako na njih pejorativno gledamo kao na kremu mainstreama, čitati Dvorac, Sto godina samoće i Braću Karamazove tada je označavalo „kulerstvo“. Donekle, iako su i Kafka i Dostojevski tada bili dijelovima obavezne lektire. Dvanaest hodočasnika dobio sam negdje oko drugog razreda gimnazije, na vlastito traženje. Negdje sam pročitao za nekog Kolumbijca koji piše romane i priče, poznat je, ali nitko baš ništa o njemu previše ne zna. Jedva sam ispravno napisao ime autora i naslov na komadu papira te ga predao prodavačici u Školskoj knjizi u Adamićevoj. Knjižica u izdanju VBZ-a, s naslovnicom Gabriel Garcia Marquez, Dvanaest hodočasnika, prva je knjiga koju sam kupio misleći da će mi za nešto trebati, i to u smislu – dobro je da ovo imam. Kasnije me Marquez naveo na Borgesa pa na Rushdiea, a svi nužno i na postkolonijalnu teoriju, no to je pak druga tema.

U srednjoj su me školi štiva Ante Kovačića, Ive Vojnovića, ili Meše Selimovića demotivirala u svakom pogledu: nastavnom i izvannastavnom. Mislim da nisam imao nekih posebnih zamjerki prema nacionalnoj književnosti, ali red Becketta, E. A. Poea, A. Conana Doylea ili Gogolja u svakom slučaju je nadmašivao ono što su, barem tada, po mom sudu imali za ponuditi ovdašnji realizam ili modernizam. Ipak, čitateljska adolescencija ispraćena je otkrićem nekolicine autora i djela. U prvom redu tu je Bellowljev Herzog, koji je dolazio uz Jutarnji list. Herzoga sam započinjao čitati nekoliko puta, a završio s čitanjem negdje u isto doba kada sam završio i sa Sebaldovim Austerlitzom. Austerlitz je pak bio dobar početak za vezu s dokumentarističkim romanom, čija istina još uvijek traje, ali i s nekim autorima koje i u novije vrijeme volim čitati. U prvom redu mislim na J. M. Coetzeea, P. Quignarda, ili P. Austera. Roberto Bolano jedan je od autora na koje sam upozoren još pred nekoliko godina, za vrijeme studija, ali sam njegov roman 2666 tek nedavno uzeo u ruke. Bolano otvara imaginarij i na neki način zaokružuje temu koja kroz ovaj pomalo konzervativan readlist upućuje upravo na pojam marginalnosti u književnosti, barem onu koja je mene oduvijek fascinirala.

Čini mi se, kako sam išao prema kraju, da sam sa sve manje zanosa mogao govoriti o pročitanome. Dijelom je to zbog toga što se neki periodi prirodno romantiziraju, ali i dijelom jer sva pročitana štiva potrebuju vrijeme mirovanja, svojevrsne mentalne fermentacije. Čitanje na taj način ostaje nečim što uznemiruje, i mijenja, ali u isto vrijeme disciplinira. Na svu sreću, čitanje u nas ima status freaka, opet, onog koji očuđuje, ali i očarava.