...no ovoga puta napor redateljice Kimberly Peirce čini nam se opravdanim: tema vršnjačkog nasilja među mladima i danas je, nažalost, itekako aktualna.

Minuta nostalgije 

Kako je bilo lijepo odrastati u 70-ima na 80-e! Na stranu političko-ideološki sustav mišljenja i praktičnog djelovanja koji se ondašnjeg tinejdžera doticao tek tu i tamo, a na sreću potpisnika ovih redaka, najbolnije tek kada je brkati „milicajac“ snagom pendreka po zadatku odvraćao usplahirene tinejdžere s vrha trsatskih stuba, praktički ispred Dvorane mladosti, „nek' se odma` vrate dole, jer što će na koncertu Termita i Bijelog dugmeta, kakvo rokijanje, to je sve bolesno!“.

Sada i ovdje mogli bi do jutra razmatrati jesmo li iz jednog (socijalističko-marksističkog) fundamentalizma negdje usput uletjeli u neki drugi, tako prepoznatljivo manifestiran ovih dana kroz brojna događanja, uključujući razne referendume, na hrvatskoj društveno-političkoj sceni. I čeka li nas neki drugi, novi brko iza ugla, skrojen u nekoj drugoj, ali ponovno antiprogresivnoj ideološko-svjetonazorskoj krojačkoj radionici. No nećemo sada i ovdje o tome. Vratimo se onome dobrome po čemu ćemo pamtiti 70-e na 80-e.

Dakle nakon jutarnje smjene u školi i obaveznog sjedenja na „gelenderu“ pred „Kontom“ gdje su se s generacijskim istomišljenicima - a to je uglavnom bila „neprilagođena mladež“ odgojena na buntu protiv raznih autoriteta i punk-pločama prokrijumčarenima iz Trsta - usmeno izmjenjivale najnovije vijesti iz svijeta glazbe, filma i mladenačke kulture općenito (dakle, sve lišeno „blagodati“ internetskih društvenih mreža), odlazilo se već ustaljenim ritmom obilaziti obližnje prodavaonice vinilnih ploča ne bi li se ugledalo štogod novo i zanimljivo.

A tamo su čekali, negdje 1977. godine i sve u vrlo kratkom razdoblju, redom eponimni prvijenac The Clasha, novi albumi radoholičara The Stranglersa, „Lust for Life“ Iggyja Popa, sjajni „Plastic Letters“ američkih novovalovaca Blondie, nastupni album Sex Pistolsa... Queen su upravo na albumu „News Of the World“ objavili svoje himničke evergreene „We Are the Champions“ i „We Will Rock You“, Jethro Tull je sa „Songs From the Woods“ uletio u najplodnije, folk-rock razdoblje, a David Bowie nas je nakraju, sve u istom razdoblju, totalno izneredio svojom krajnje iznenađujućom i nevjerojatno začudnom „berlinskom trilogijom“.

I nakon svega, u kinu te jednog poslijepodneva, potpuno nespremnog, na velikom ekranu dočeka ruka upravo tragično stradale tinejdžerke Carrie White kako na samom kraju filma „Carrie“ prema romanu nekog tamo Stephena Kinga, gotovo preklapajući se s odjavnom špicom, posve nenadano izlijeće iz groba gdje je pronašla posljednje počivalište i hvata užasnutu junakinju za zapešće! Prizor je to koji je izazvao vrisak tisuća i tisuća kino-posjetilja tih godina i stavio točku na „i“ već općeprihvaćenog mišljenja kako je film Briana De Palme iz 1976. godine novi instant-klasik horor-žanra (u ondašnjoj „Jugi“ bilo je uobičajeno da filmovi u kina stižu otprilike godinu dana nakon američke eksploatacije!).

A De Palmina „Carrie“ je, što se filmske produkcije tih godina tiče, bila samo vrh plimnog vala koji je unutar Hollywooda, kroz smjer nazvan „novoholivudskim“, kreirao niz sjajnih naslova koje su potpisivali redatelji poput Martina Scorsesea (Taksist, 1976.), Michaela Cimina (Lovac na jelene, 1978.), Waltera Hilla (The Driver, 1978.; Ratnici podzemlja, 1979.), Miloša Formana (Let iznad kukavičjeg gnijezda, 1975) i mnogih drugih. Eto, nadam se da je barem malo ovime pojašnjeno zašto je, između ostalog, bilo lijepo odrastati u 70-ima na 80-e...

Pojava kralja. Upss...Kinga! 

No zašto nam se, pored opisane scene s „rukom iz groba“, upravo „Carrie“ notornog hičkokovca Brina De Palme tako urezala u pamćenje? Teme parapsihologije i telekineze već su sredinom 70-ih bile gotovo opće mjesto horor-literature i filma (prisjetimo se, „Carrie“ pripovijeda o vjerski indoktriniranoj i „nepopularnoj“ srednjoškolki koju njezine vršnjakinje uzmu na zub i teško osramote na maturalnoj večeri, a ona im se strašno osveti (zlo)rabeći svoje neslućene telekinetičke moći), no u slučaju „Carrie“ Brian De Palma imao je sjajan predložak u vidu istoimenog debitantskog romana tada još nepoznatog Stephena Kinga, autora koji je kasnije srušio sve rekorde prodajem svojih horor-romana zasluživši i naziv „kralja napetosti“, ali i pisca koji nije tek puki eksploatator početne atraktivne postavke svojih priča, već je i minuciozni analitičar suvremenih boljki američkog društva prikazanih kroz mikrokozmos gotovo redovnog prizorišta njegovih priča, naizgled idilične „usporene“ države Maine na krajnjem sjeveroistoku Sjedinjenih Država gdje se međutim kriju mnoge opake obiteljske i društvene anomalije koje King pod svjetlucanjem krvi s noža u svojim pričama izvlači iz zavjetrine i izlaže kritici svojih čitatelja.

U slučaju njegova nastupnog romana „Carrie“ to su teme vršnjačkog nasilja i bolesnog vjerskog fundamentalizma, u slučaju „Dolores Claiborne“ tema obiteljskog nasilja i incestualno-pedofilskog nasrtaja oca na maloljetnu kći, u slučaju „Christine“ bolesna opsesija materijalnim zarad duhovnog što se osvećuje protagonistima... U slučaju „Zelene milje“ imamo zdvajanje nad opravdanošću smrtne kazne, a još niz Kingovih priča i romana iza osnovne žanrovske postavke donosi itekako aktualne i važne teme. I upravo se zbog toga vjerojatno već godinama kritičari koji su Kingovu prozu ispočetka olako otpisivali tek kao „žanrovsku literaturu lišenu vrijednosti“, odnosno ukratko – „šund“ ne prestaju posipati pepelom. No King nikada nije bio „šund“ što se Hollywooda tiče i filmaši diljem svijeta u njegovim pričama pronalazili su nadahnuće, zapravo „scenaristički Eldorado“ koji je mnogo puta pretočen u filmske klasike: prisjetimo se samo „Iskupljenja u Shawshanku“ redatelja Franka Darabonta prema priči „Rita Hayworth and Shawshank Redemption“, „Isijavanja“ Stanleyja Kubricka prema romanu „The Shining“, „Ostani uz mene“ i „Misery“ Roba Reinera, „Dolores Claiborne“ Taylora Hackforda, „Savršeni učenik“ Bryana Singera prema priči „Apt Pupil“, još jednom Franka Darabonta i njegove „Zelene milje“...

A vjerojatno najveći Kingov štovatelj među filmašima, Frank Darabont, snimio je 2007. godine jednu od najboljih ekranizacija Kingove proze uopće, SF-horor-dramu „Magla“ (The Mist) koja se međutim nezasluženo prometnula u jedan od najpotcjenjivanijih filmova desetljeća, iako na metaforičkoj razini sjajno progovara o iskušenjima modernog svijeta kroz jednu hipotetsku situaciju (u gradiću u Maineu skupina kupaca zarobljena je u supermarketu okruženom neizrecivim misterioznim užasom) koja na svjetlo dana u vrlo kratkom roku izvlači iz ljudskog društva sve ono najgore što čuči u njemu, gore čak i od čudovišta koja su (privremeno) nastanila poznato nam susjedstvo.

Ah, ta maturalna zabava... 

Jednu sličnu temu vjerskog fundamentalizma u svojim korijenima nosi i Kingov debitantski roman „Carrie“, ovoga puta na obiteljskoj razini. Junakinja Kingova romana i filmova Briana De Palme (1976) i Kimberly Peirce (2013) je tinejdžerka Carrie White odrasla s majkom, kršćanskom fundamentalistkinjom koja kćer odgaja u stalnom strahu od grijeha, odvajajući je od svih uobičajenih aktivnosti primjerenih jednoj srednjoškolki (druga je stvar što King na maestralan način zapravo uistinu raspletom svoje priče dovodi u pitanje „ispravnost“ „modernog“ naspram „tradicionalnog“, u čemu zapravo leži kvaliteta njegove proze koja poziva na promišljanje pročitanog i odgledanog).

No Carriein tihi bunt zahvaljujući njezinim telekinetičkim sposobnostima postupno raste pretvarajući se u otvoreni otpor majci, što kulminira prihvaćanjem poziva na maturalni ples na kojeg ju pozove pristojni dečko djevojke koja se tim potezom želi iskupiti za svoje prijašnje neprihvatljivo izrugivanje „nepopularnoj“ Carrie. No druge „popularne“ djevojke ne mogu dozvoliti Carriein nagli uspon na „društvenoj ljestvici“ i prirede joj ogavnu spačku koja netom proglašenu kraljicu maturalne večeri izvrgava ruglu prisutnih. U nastupu bijesa Carrie otpušta sve kočnice koje su držale njezine frustracije pod kontrolom i zahvaljujući telekinetičkim sposobnostima razara svečanu dvoranu ubijajući gotovo sve prisutne, spasivši tek nekolicinu protagonista koji joj nisu direktno uzrokovali patnju.

Film Briana De Palme svoju izuzetnu snagu može zahvaliti kako De Palminom redateljskom geniju koji je pronašao pravi omjer između gledateljevih očekivanja, napetosti i završne katarze, tako i bezvremenskoj, savršenoj interpretaciji oskarovke Sissy Spacek koja je briljirala u naslovnoj ulozi kao stvorenoj za nju – cijela njezina pojava, pjegavo lice i krhka pojava idealno su portretirali nejaku djevojku isprva izvrgnutu ruglu (klasična je uvodna scena u kojoj Carrie ispod tuša u zajedničkoj školskoj kupaonici pred okrutnim kolegicama doživljava napad panike jer je počela krvariti, a njezina zatucana majka joj nikada nije objasnila što je to mjesečnica!), a kasnije isprovocirano „čudovište“ koje u završnom prizoru ne može zatomiti svoj (opravdani?!) osvetnički bijes pa pobije gotovo cijelu tinejdžersku populaciju imaginarnog grada Chamberlainea u, pogađate, Maineu.

Najveće je De Palmino postignuće što ni u jednom trenutku svoga filma on ne docira, tek prikazuje jednu situaciju, odnosno krvave posljedice do kojih može dovesti glupavo, okrutno vršnjačko nasilje. Zanimljivo je da je knjiga „Carrie“, zapravo epistoralni roman, desetljećima potom bila zabranjeno štivo u američkim školskim knjižnicama (što je, otprilike, kratkovidna politika vlasti „ono o čemu ne govorimo, ne postoji“?!). Zanimljivo je i da je jednu od prvih većih uloga na ekranu odigrao John Travolta (kao „loš momak“), a najzanimljivija je anegdota sa snimanja koju je kasnije De Palma s guštom prepričavao opisujući glumačku perfekciju Sissy Spacek. Naime nakon teške i odlučne bitke da dobije ulogu, Spacekova je čak i posljednju scenu, onu već opisanu u kojoj se ruka Carrie White u samoj završnici filma nenadano pojavljuje iz groba (prestravljujući stotine tisuća gledatelja!) čvrsto odlučila odigrati - sama! Iako je to uključivalo dugotrajno ležanje u posebno konstruiranom sanduku preko kojeg je nabacana zemlja, a prizor je mogla snimiti dublerica, Spacekova je inzistirala da scenu odigra sama. I tako je možda najglasovitija „ruka“ horor-žanra uistinu ona Sissy Spacek!

Jedna je "prava" Carrie

I tako dolazimo do 2013. godine i nove verzije „Carrie“ redateljice Kimbelry Peirce, gotovo punih 40 godina nakon što je roman „Carrie“ ugledao svjetlo dana. Je li nova uopće bila potrebna?! Osobno, ne volim holivudske prerade klasičnih filmova, posebno onih novijeg datuma. Uglavnom se to završava artističkim i komercijalnim katastrofama ili nekim posve nepotrebnim „viđenjima“ redatelja koji jako rijetko uistinu na svoj način umjetnički komentiraju ili prerađuju original. Ili se ide u (nepotrebne) eksperimente poput onog najglasovitijeg (i najnepotrebnijeg) kada je 1998. Gus Van Sant precizno, doslovno kopirajući kadar po kadar, nanovo snimio svoju verziju kultnog Hitchockova „Psiha“. Peirceinoj „Carrie“ ne možemo naći veće zamjerke - ugodno je to podsjećanje na De Palmino remek-djelo, a tema vršnjačkog nasilja među tinejdžerima nažalost nije skinuta s dnevnog reda u protekla četiri desetljeća.

No paradoksalno, njezina „Carrie“ „pada“ ondje gdje je naizgled najjača – u odabiru glavne glumice! Umjesto Sissy Spacek ovdje imamo inače sjajnu mladu Chloe Grace Moretz zapaženu kao Hit Girl u ingenioznom „Kick-Ass“ (2010.) redatelja Matthewa Vaughna, no ona je jednostavno „preslatka“ i prelijepa da bi uvjerljivo odigrala ugnjetavanu neuglednu srednjoškolku koju između ostalog njezine kolegice maltretiraju i zbog toga što je „ružnjikava“ i ne uklapa se u sliku „sveameričke“ tinejdžerice. No Grace Moretz se zapravo uklapa, za razliku od Sissy Spacek i njezinih pjegica, inače simpatičnih, no u kontekstu filma opterećujućih. Juliane Moore u ulozi majke uobičajeno je sugestivna, no kako rekosmo pored naprednijih specijalnih efekata, teško je reći da „Carrie“ iz 2013. u mitologiju istoimenog klasika unosi nešto uistinu novo i vrijedno.

Kada bismo bili zločesti, rekli bismo da je „Carrie“ Kimberly Peirce utoliko prerada što donosi novu tehnologiju (anti)junakinjama koje sada, pored toga što rade svinjarije kolegici koja to ničim nije zaslužila, pored toga svoje svinjarije snimaju mobitelima i objavljuju na društvenim mrežama. Nekih drugih novih elemenata u Peirceinoj „Carrie“ gotovo da i nema, no možemo zamisliti što je Peirceovu privuklo „Carrie“: redateljica koja se proslavila izazovnom i iznimno slojevitom dramom „Dečki nikada ne plaču“ (Boys Don`t Cry) iz 1999. o istinitom slučaju transeksulanog tinejdžera Brandona Teena zaljubljenog u djevojku kojeg njegovi poznanici naposlijetku siluju i ubiju nakon što otkriju da je – anatomski – žena, kasnije je vrludala u bespućima Hollywooda najčešće ne mogavši pomiriti svoju otvorenu gej orijentaciju s odgovarajućim joj projektima, snimivši svih ovih godina tek angažiranu tv-dramu „The L Word“ (2006.), odnosno ratnu dokudramu „Stop-Loss“ (2008).

U „Carrie“ je vjerojatno prepoznala i za nju bolnu i vječno aktualnu temu djeteta-tinejdžera zarobljenog u obiteljsko-društvenom kalupu i odgajanog u represivnom vjersko-obrazovnom sustavu koji zatomljuje različitosti želeći proizvesti uniformirane konzumente nametnute im kulture i nametnute proizvodno-potrošačke stvarnosti. Kingova Carrie i danas je, najopćenitije govoreći, knjiško-filmska paradigma najrječitije pobune pojedinca protiv obiteljskih i društvenih nepravdi i uvjetovanosti i kao takva jedna od najpamtljivijih pop-kulturnih heroina našeg doba.

Zavirite u djela Stephena Kinga na našim policama: http://bit.ly/18wilMD