MISTIKA
 kopito na putu
               druma na cesti
                                                zarezuje
                                                     točkovima moga vrata
                                              struna zlatna
                               zavija
pasje

PRAŽNJENJE UZALUDNOG PUNIM
Pauci su veliki umjetnici
– les artistes grande –
Kad osvajaju prostor svojim tijelima
I kad umiru
Kad umiru čine to skladno
I kad mru čine skladnim to
Ritualno umiranje
Čini od tijela
Skulpture
Skulpture
Sklada u smrti
Ritual njihove
Simetrije
A smrt
Ha smrt
Kažu oni
Isključiva je simetrija
Života
Poruka
Umjetničkog poslanja
Čini ih
mrtvima
m r t v i m a
m  r  t  v  i  m  a

u stih)                     luđaka spontano upadaju jedan drugome                    (trojica

POEMAS
kaplja  zvuka
           i
valovi  straha
zanos  su
samoće  uma
odnos  koji  izrasta:
             eros
       civilizacijski
isus  započe  činjenje  čuda
pretvoriv  vodu  u  prvoklasno  vino
nije  li  to  prvoklasno  čudo?¹
horozborci
katalizatori  zla
         sebe
moraju
       kazniti
ocrtati  zločin  nije  lako
sebe  su  davno  inicirali
ja
ne  mogu  ništa
sam  od  sebe
činiti
_____________

 ¹otac vinogradar
 a sin čokot čvrst
 vino svjata krv
 pilci svijetli
 pune krug
 oćeš
 cug?

GOVORNO SVJETLO HODANJA
tišina izumire istežući jasne glase jauka
poznatim krovovima nepoznatih gradova
mrak ne razdvaja bića koja snuju
već buka ubija svaki znak raspoznavanja
i dalek i smion
i gibak i rječit
a riječi na nišanu razumijevanja
tako željan
da bi ispraznio riznicu zborenja
i spojio dvije čaše pune praznina
tlapnja glasa u klici
zveckajuće noći

ako njima blizu nisi daleka si jeka eka ka a a a a a…
starenju ne prilaziš vremenu već prazninama
svjetla izbjegavajući usmjeravaju te tami
razasute djece izjebanih očeva
mahovinata blaga ta obala rijeke
zdenci ljudi gaze zelene obale skliskog potonuća
djecu iz domova čupaju psi objesno grizuć raspoloženja
automobilom dobrih ljudi dobrih nametnika
lijepe se krošnje agonijom utrnuća
lijepe se oči danima iščekuju zjene
gdje izgubljeni snovi lutali su traženja
kojem pasjem podnevu zjeva njihovih sanjača
kristalnom strminom jantarnjih ćilibara
glazbena podstava su nesuđenih drugova
lutanju tavanima iskonstruiranih ležišta
za iščašena utjelovljenja tavanskih snobova
sela su sa štihom i sela su bez krova
a razlika strašna pljuvačka
kome si sretna svog poroda među njima?

a bilo je i dana kad ljudi su umirali u svežnjevima
rasuli ih mentalno po obližnjim teatrima
kao mlade snaše po još mlađim salašima
vjetrom prepoznatom vječnom pokloniocu
zajmova
moja mi ljubavi
gdje si
kad mnogi mi neće nećeš ni ti
crvenim i zelenim bojama govora o paralelnim svjetovima
lizati blage ali alejične one
crkve u stvaranju vječnih vagona stoke
gadnih kao spiralna zelena gusjenica koja spaja svjetove na pola
njima imaju kanal o kojem se samo priča
njima gledaju u želji da isisaju svako biće u kap
njima osjećaju besprizornu dosadu nečinjenja naprostoga
njima su tamo gdje ogledala ne pomažu
(u magli bontona i boriku boce)
njima ne daju besprizornog čovjeka u glupostima
njima podražavatelji nedokazane stvarnosti
njima
njima
tišina ubija imbecile što umiru glasno

SNOVIĐENJE
Duša ≠ bijeli konj
duša jeste crni gusan
je ono što nije)
Titraji njeni poput namreškane površine rijeke
zatalasane prelaskom krda krava
uz sjetne ruske zvuke harmonike
Tamo gdje nestaje
krajolik ostaje činjenica:
odraz u oku duševno devastiranog
oduševljenog
bića

!
bio je stanovnik
zemlje
bio je sanovnik
zemlje
pa su ga
mislili boljeti
pa su ga
misli boljele
bio je dio
dio je bio
cjelovite
cjelovite
priče
priče
riječ
sumnjiva
značenju

kruh   voda  mahovina   kamen

                            osmijeh nižu u usnu
               tim slijedom ona se rastvara u prijeporu
                                                   prepona
   dva oka   što išću pogled   jedan    drugog
                                    u toj maski
                                                              pod lubanjom
                                                           dršće
                                                               kao
                                                 kora
                                       umočena
                                              u rascvali sos vode

LJUBAVNA
dan odmiče
u idejnoj sadržini nježne strukture soli
isto jutro
               iste oči
                           ista tišina –
ista misao
                isto klanjanje
                                      istome bogu –
isti kurac
               isto sranje
                                ista istost –
slika
razliježući se po sićušnome pijesku ekstaze
nagomilane larve u mozgu insuficijentne mule
obnavljaju svijet
nebosklonih krošanja u idili prizora osakaćivanja
iskaz ljubavi ponekad razbolijeva
pa se kihne
skoreni spermij smrznuta je zmija
zbilja
usta punih ljusaka
                             ona je sanjala
                                                   kormorane potkresanih krila –
                               zvoniš
                               zvoniš i nikako da
                           odzvoniš
                             i zvonićeš još dugo
                                   onima pod sobom
                               zvonima podlim
                               zvoneći
                               zvonko
                               zvon
                               zvon
                               …
______________________________________
    Balast neodgovornosti utvrđen pomno razrađenim običajima za praćenje ljudskog odgoja kroz faze razvijanja utvrđivanja i prakticiranja samovoljnog ograničenog djelovanja i promišljanja bez postupaka propitivanja i sumnjanja u jer nevidljive zato neupitne autoritete van okvira zadatih institucijom usahle ljudske volje za potpunim i odgovornim življenjem. Kao zadah loš.
    Jedna Ruža. Mnogo trnja.

Danas pjana, jučer opet, više mi se i ne vrtiš.
Odoh dalje, pijane budući,
                                  u trezvenu budućnost radosti.
Novu zoru rosa rađa, što krađu
pravdu kao ispravlja.
    Krv. Prav. Kriv. Gol!
Odoh daleko, dalje, još dalje, majko moja,
da bih bila blizu,
još bliže,
najbliže trenje vrlo.
Imam sve uvjete što palica mi nudi,
imam način da bih bila more:
                                  sunce će nam biti plavo kao pendrek!
Telepatijom.
                Uranjam u bore.
             Svete gore.

Jedno jutro u gradu na obali
Blijedi se mjesec na ranojutarnjem plavom.
Svježe, mirisno lice bure u kosi čekača;
iskrsavaju slike sramotnih snova
i uznemirujuća trvenja crvotočnih grudi.
Osjećam.
Pogledima ubiru prljavštinu s pločnika;
hodaju, teturaju, pljuju, zure,
mrmljaju, ćakulaju, pjevaju, blude.
Usnuli dijapozitivi valova
na prostirci trenutka;
nagužvane košarice plodova
na štafelaju ribara.
Nakupina taloga sanja
napunjene geometrijske snove.
Punoći pulsirajući pejzaž poklanja
 oči.