LAGAR VELHO

trčali smo šumom
šutke
padao je snijeg
bilo je hladno
i led je skorio lokve koje su rezale tetive

vukovi su namirisali krv naših šepavih
ranjenika
nas dvadeset
širilo je nosnice
brisalo inje s obrva
bol je vrištao
u našoj tišini

dvojica su ostala za nama
zadržati potjeru
oštricama odbiti zvijeri

bilo nam je svejedno
biti zagrižen
ili
biti proboden kopljem
mršavih krvoloka

sada nemamo doma
bježite iz doline!
oni su brži
u ravnici

školjka
priča
dijete spava
dugo

CINK

plovili smo na zapad po cink
u zapadne sive luke
gdje su rudari u sivim prljavim haljama nudili svoje blago u košarama
gladna djeca sa zemljom u očima i kamenjem u rukama
glodala su koru starog kruha

došli smo pred zimu, prije leđenja ušća
nitko nas nije dočekao kao pilot u čamcu
magla se valjala obalom
ni glasa s polja
samo cvilež užadi i škripanje trupa
dok smo poput utvara plovili crnom rijekom do seoskog mola

sa zebnjom smo stajali na pramcu i kroz maglu oštrili oči
s obale konopac nije bio bačen
muk je vladao drvenim kolibama i blatnjavim putem
ni žive duše, ni dima ni laveža
ognjišta bila su hladna

nakon par dana potrage pronašli smo rudnik
na ulazu hrpe odjeće i razbacano zrnje i kosti
u stravi smo ostali cvokočući na kiši
najhrabrijeg smo spustili konopcem u dubinu
nosio je baklju, dvije, tri
glas smo mu čuli
a onda ne

izvukli smo uže osmuđenog kraja
još žar nije jenjao
u strahu smo otrčali do luke i broda
i zauvijek ostavili zapadne obale zaboravu

možda su od silne pohlepe
rudari probili svod Pakla?

VALERIA

Londinium
tone
prepušteni sami sebi
starili smo lašteći posude od mjedi
svo srebro i zlato
dali smo glasnicima
korupcija je vladala gradom
i svim putevima preko kanala
golubove davili smo medom
tek kasnije javila se sumnja u ispravnost naših djela
jer pojeli smo pismonoše
zatrlo se naše sjeme
u zakulisnim igrama otrovanih kaleža

trulež se uvukla u nadu i vjeru
žrtve koje smo prinosili
u estuarij
iskopani leševi kužnih djevica
plutali su danima
napuhnuti

pirovi, fazani
kopuni
pusi
grčki robovi
pjesnici
španjolsko staklo
divlje robinje s druge strane zida
govornici koji slave posljednje sunce
noževima sijeku vene
u oronulim kupeljima

Senatus
Populus
trune se brojke
i Valeria Victrix
trune mrtva u blatu
Que
Romanus

VIVALDI

u ruke dala si mi jesen
da rodim
i mirišem
da napravim nešto toplih sjećanja
od babljeg ljeta i paučine
da udebljam voluharice
i položim jaja pod koru
da iskopam rupu i legnem
i da se sjećam mutne topline
jer zimi
u stvari
najgore je zimsko sunce
koje obasjava apsolutno ništa
samo asfalt i blato i asfalt
po kući prašinu
vunene veste koje zapinju za jednodnevnu bradu i kožu koja se ljušti
u sunčane zimske dane ne oblačimo crne kapute
jer se na njima vidi unutrašnjost naših stanova
a kada sjedimo na terasama kafića
nosimo tamne naočale
jer tada možemo žmiriti
i nosevima putovati kroz pržena ulja
iz restorana brze hrane
zbog kojih
nad korzom
palme njišu grane

djeca prate lastavice
slijeću nam na balkon i cvrkuću
pomičući se sa svjetlom prema zapadu
krateći doba do neprepoznatljivosti
tek u dan dva najokrutnijeg mjeseca
buknu grane
kao uvertira
u graju i pljuskanje
i onda
cijelo ljeto te volim
jedemo krastavce i dinje
dajemo na dim
i plivamo leđno
ptice padaju s neba
ribama rastu noge
ljudi odjeveni u beige stapaju se s pozadinom
i cirkuliraju žilama obalnih šetnica poput zbunjenih eritrocita
do prvog hlada pred zoru
kada se zgrušavaju po stanovima
i presvlače kože

probudi se
opet čujem užasnutog talijana kako zapomaže s ceste

RUKE SU MUDRE SU RUKE

nokat srednjeg prsta u prvi zglob palca

oči k nebu
zaštiti rukom
da ne bude suza

mudre su ruke
ruke su mudre
oči te lažu

mi smo klesali kamen
bijele blokove
stijene
mi smo klesali ljude
bijele bokove
 grudi

veliki
gordi
nismo se više vidjeli u blatu
od svog neba
u očima
postali smo
ptice

kljunovima
pjesme su pjevane
nad nama gorjelo je sunce

kada je nestalo kamena
zadnje zlato dali smo za slamu
gnijezda

GROB

stari ljudi ispleli su mreže
i omče
kuckali su koru jaja
stavljali da stoje
dali su imena travama i boji neba predvečer
zvuku vode i udarcima u lice
kljaste su izlagali nebu
slijepe vodili u lov
kao mamce
kada je došlo vrijeme da odu
nisu kretali dok im djeca nisu isplela košaru od pruća
skinula ih do gola
i s košarom na plećima
punom stijena s ucrtanim runama
koje su pričale priču njihovog života
otjerala iz nastambi
od šiblja i blata
da si sami iskopaju grob
i hrpom kamenja označe
mjesto
na kojem će bogato rađati kruška

A DESERT?

danas sam toliko usamljen
da mi rukohvat stolice pruža utjehu
a svaki udar vjetra o prozor mi je tapšanje po plećima
na keramičkom podu nailazim na odobravanje
fuga
prazna vrećica puna je okolnog prostora
zasićenog mojim mrtvim tkivom
sam postajem atmosfera
recikliram zrak
pozdravljam iznova svaku molekulu
pa kako ste
kako je vani
kako je unutra
kako je vani
kako je unutra
usamljen sam kanibal koji povraća

ENLIL

kada se voda povukla
nije nam trebalo perje
pojeli smo ptice
vidjeli smo zemlju oko sebe

u blatu smo sricali riječi
noktima čistili zube
klinove zabijali u slova
zubima čistili nokte

mornari želi su žito
žito su varile žene
žene su rađale djecu
djeca čuvala stada

svaki put
kada je padala kiša
vijećali smo
nije li nužno
sagraditi brdo
na koje ćemo bježati
od boga

ARITMIJA

nada
u indijanskom lovcu snova
iznad zajedničke postelje
u čegrtanju drvenih igračaka
koje djeca guraju cestom na sajmeni dan
u oknima obećanje sunca
miris dima i prženja luka
nošen odjekom lakih nota
od fasada se odbija spokoj
u toplom mačjem krznu
sjeme ljeta

ODONATA

noć je postala utočište slijepih
nesmetano putuju
inače krcatim trasama
svojih dana

u razgrabljenom vidnom polju
horizont pluta
u libeli

u snenoj okamini trske
vretence spava
u stijeni

na dlanu treperenje sitne mašine
sisavci
puštaju da ih navodi zuj
u tmini kralježnjaka
jesu li slijepe godine pseće?

NAJLJEPŠA NA SVIJETU

Zima je ubila princa
ugušila injem
izbola sigama
leš su mu vukovi odvukli na proplanak
zavijanjem prizvali vrane
da mu iskljuju oči i istrgnu jezik
u prsima koagulacija
prije nego što zaledi zrak
bijeli će lovac pojesti srce
i urlajući od boli otrčati duboko u šumu
do njenog staklenog lijesa
okruženog malim lubanjama
i ogriscima crvenih jabuka
tamo povratiti u nečiji tanjurić
prije nego što mu vještica prikrati muke
krhotinom razbijenog ogledala
na kojem odraz laže vremenu
i prereže si vene
uz ciničan osmijeh
upućen peru zapanjenog pisca

PEGAZ

dan kada smo pojeli pegaza
iskašljao sam pero
a otac je potkove zakucao u dovratke

krilima smo dali mjesta pod krovom
raširili bjelinu pod crijepom

redaju se zdravice
u loncu krčkaju mišići

te večeri violina je pjevala
razapetim strunama njegova repa

UZORCI DANA

probranim riječima si rekla
da vrijeme čini svoje
da odavno nisi ista ona
koja
toliko malo vremena je prošlo
u stvari ne znam jer ne brojim
na gomili leže naše stvari
i koja od tih je točno moja
a koja tvoja
pristajem na ustupke i smetnje
pijesak u očima osmjesi neznancima
gase se kao mrtve zvijezde
uzorci dana pod kapcima

upiši me u listu
odavno je kao sada
prereži spone i pusti ovaj sprud
da ležerno otpluta i ode
odaberi mokar rukohvat polja
najmekši bosim stopama
iz mrtvog izdvoji budale pčele
možda ti dođe da
trud je bijedan nadomjestak za ljubav

PARADOKSNO SPAVANJE

u jutru sam jedva prepoznao dan
bačen
svom dramatikom jesenjeg pljuska
kroz pukotine u atmosferi
s ruku se ljušti ispisana
jačina UV zračenja
kao i težina
i ona je razmažena jedinica
danas pršte ekstremi
nakon sklanjanja u zaklon
moram
pitati Kennetha za frekvenciju

KAPACITET

grad se spaja s nebom
univerzalno siva
vezivno tkivo
betona, smoga i niske naoblake
testira jačine psećih povodaca
i težine automobila
raskalašeno
sred ozona i praska
munje se pare s kablovima dalekovoda