Opet zima dolazi, stresem se i pri samoj pomisli na snijeg i studen. Obuze me neka sjeta kad pomislim na kratke dane, duge noći, tmurno nebo olovnih oblaka. Jedino volim snijeg, ali nju ne, Zimu Moranu, tu božicu hladnoće i studeni.

Kada čitav taj moj rodni kraj, polja i šume, proplanke i livade zavije u bijelo, a rijeke i jezera zaledi. Bojim se nje, a jutros sam ju i vidio, kako izlazi iz stare šume. Kažu da u toj šumi živi tijekom cijele godine. Začarana je to šuma, stabla su stara i opsjednuta duhovima predaka, demoni prirode kolo vode u krošnjama...

Vidio sam Moranu, svu u blijedosivoj haljini, sivoj kao i zimsko nebo, s ogrtačem zelenkaste boje... Ružna stara žena, zelenkasta je njena koža, dugi nokti na rukama i duga špičasta brada, kosa bijela kao snijeg, a u ruci nosi štap koji sliči na otrovnicu čiji otrov hladi i reže poput studeni i mraza. Ptice zloslutnice lete oko nje dok ona korača kroz snijeg.

Bojim je se...

Govore stare žene, one koje vide, da će ove godine Morana duže nego inače ostati u selu... Opet ću biti zatvoren u zadimljenoj sobi s djedom. Veselim se njegovim pričama koje mi priča uz toplinu vatre u kaminu, ali jedva čekam rođenje proljetnog sunca, novoga svjetla, koje će, kad poraste i ojača, protjerati tu zločestu Moranu natrag u duboku šumu.

Morana