Volio sam gotovo svaku osobu
na koju sam naišao,
a sada zaleđen u pustinjskoj koži
gmižem za kapima jutarnje rose
sve dok ne protrnem na suncu.

(Polarne suprotnosti.)

Ja sam oaza
u zemlji gdje zaljubljeni gore u kotlu
Sahare;

ja sam snijeg u plamtećim rukama.

Odišem linijama razdvajanja
na Ulici zabranjenih dodira.
Stoga me ne diraj, ne gledaj, ne slušaj;
zaogrni se nepoznavanjem.

Oboje znamo što se događa iza zatvorenih vrata,
na uzavrelim plahtama,
gdje se tijela isprepliću u amazonske prašume –
ja se pretvaram u okvir prozora
koji gleda na Nil,
a on žuri i razdvaja kontinent napola
u gnjecavosti pijeska.

Tada se oslanjam na tvoju kožu
kao umjetnik na papir.
Ostavljam tragove i mrlje od čaja.

Ima naime ta neka temperatura za ljubav u ljudskim bićima,
a nitko se ne ispričava za to što voli snijeg.

 

(Književnost uživo, god. 1, br. 1, 2013.)