Preko plavog platna netko je zagrebao zrak. Rasparao platno. Ostavio znak. Iscijedile su pamučne mreže bjelokosti. Kad sunce zađe, svejedno je. Ni sjene više nema. A sve je na niti sjene bilo obješeno. Svaka razlika od istog. U nijansi, u tragu, u tragovima… U načinu na koji je zarez zagrebao zrak i ostavio točno tu nijansu misli, pogledu, na čuđenje.  

- Kako se vidiš?
- Kao ona koja nisam.
- Kako to misliš?
- Pa. Za početak. Vidim se. Izvana. Samim time, vidim se kao drugu od sebe.
- Kao nju?
- Vidim i nju, da. Kao nijemi film. Mogu čuti glazbu. Klavir i violinu i možda još nešto treće, ne znam, to su sad već boje, a boje ili instrumenti, nekad je tako svejedno.
- Da. Dobro. I što radi?
- Sjedi. Puši cigaretu, jasno.
- Puši ili je samo drži u ruci i pušta da je vrijeme otpuši samu?
- Oboje. Svako toliko se prisjeti privući ju usnama ne odmičući pogled.
- U ništa?
- Tako to uvijek izgleda da. Kao da gleda u ništa. No mislim da je to samo onako kako vide da vidi. Mislim da ona vidi prije sve, do li ništa.
- Ne svede li se onda na isto?
- I svede i ne svede. Ako vidite jako malo, da gotovo možete reći da vidite ništa, uvijek ostaje prostora da nešto od toga tako malo ponuđenog, sami stvorite. Čini mi se, da ako vidimo više ništa do li sve, manje je opterećujućih podražaja. Isto tako, čini mi se izglednim kako će onda, kada vidi više ništa do li sve, naći načina, iz dosade, znatiželje ili nekakve mentalne nužnosti, naći će načina da od ničeg napravi nešto. Nešto je uvijek tu. Čeka da nastane iz ničega.

- A ako vidi sve?
- A ako vidi sve jedino je logično da se proces preokrene, ne? Ja mislim da, da. Mislim da ako vidi sve, što nitko ne može, a ni ne želi vidjeti, da će prije nego što uspije razabrati ono što želi od onoga što ne želi vidjeti, sklopiti oči i isključiti sve. Možda si upravu.
- U kojem smislu?
- Pa u smislu da nema neke jasne granice između svega i ničega, jer jedino je logično da, ako se sve i nađe na hrpi, stisnuto zajedno, bez reda i organizacije ikakve vrste, percepcija neće ni moći razabrati jednu stvar od druge, među njima, kao da neće ni biti razlike. I što onda vrijedi ako je sve na okupu, kada zajedno djeluje kao ništa. Kada u tom oku to ništa i postaje.
- Da. Iz nečeg u ništa.
- Umjesto iz ničeg u nešto.
- Da.
- Da.
- A priča?
- Što sa pričom? Zar ne primjećuješ da to može biti bilo koja priča?
- Da, ali, ona sigurno ima razloge koji su drugačiji od drugih razloga. Mislim, za svoje stanje. Uvijek postoji priča. To hoću reći.
- Postoji da. Postoji više priča. Postoji previše priča. Postoji, na primjer, priča za ljude sa kojima provodi svoje radno vrijeme, kao i priča tog radnog vremena. To su već dvije priče u jednoj te istoj priči. Postoji svijest o razumijevanju priče koju priča drugim ljudima kao ona priča koju iz njezine priče oni sami konstruiraju kao priču koja sa matičnom pričom nije nužno u odnosu ikakve dosljednosti. A postoji onda i priča koju je nemoguće ispričati, fizikalno-matematička priča koja uvjetuje da se svaka od tih priča priča na izvjestan način, zadržavajući nit konzistencije među sobom koju razumijemo kao osjećaj, atmosferu, ritam ili… Hm. Soundtrack. To bi bio nekakav soundtrack.

- I to je samo jedna od priča.
- Tako je. To je samo jedna, a već je ona, četveroslojna, najmanje. Najmanje četveroslojna.
- Koje su ostale?
- Ha, gledaj, koje su ostale, koje su ostale… Koje god želiš da budu. Sa prvim primjerom je najlakše, jer tu raspolažemo sa koliko toliko pouzdanim varijablama. Za početak postoje varijable, jel. I to je nešto. I tomu je tako jer je struktura poslovnog života najuređenija struktura za promatranje, jasno.
- Komplicira se kad ode u privatno.
- Komplicira se jasno, ali, neizbježno je da se i to dogodi. Mislim, inicijalna ideja jest bila povezati profesionalno i privatno, pokazati kako su granice među njima, narativno-tehnološke konvencije.
- Narativno-tehnološke?
- Upravo tako, narativno tehnološke. Jer jezik je sam po sebi jedna priča i svaka riječ unutar njega je priča, svako slovo…jer vidiš, da najmanja instanca jezika u sebi nema potencijal ili svojstvo  priče, priča kao naracija, ne bi ni mogla nastati kao zbroj njezinih sastavnica.
- Ali priču ne tvore samo riječi.
- Jasno, a ni slova, ni riječi ne sadrže samo svojstvo priče.
- Priča je samo jedan od medija kojima slova prevode svoja stanja, jednako kao što su slova samo jedan od medija kojima se prenosi priča. Svaka riječ i svako slovo, osim svoje priče, imaju i svoje boje, imaju i svoje zvukove, najelementarnije rečeno, imaju one svoj ritam. U konačnici ili na početku, a najbolje reći, između ostalog, sve se svede na to kako će se različita svojstva, međusobno komunicirajući unutar određene strukture, međusobno jedna drugima prevoditi. Tomu spomen tehnološkog. Jer što tehnologija kao oruđe radi, nego prevodi iz jednog medija u drugi… Iz sirovog u kuhano… Takoreći.
- Kao medijator, dakle?
- Upravo tako, kao medijator ali kao i koliko-toliko organizirana struktura. Tehnologija, kao alat, tim kompleksniji što je više elemenata uključeno i jasno, što je organizacija među njima više…, da, disciplinirana, takoreći. Upravo tako – reći. I vidiš, što je više elemenata uključeno u priču to je jasno, potrebna daleko zahtjevnija organizacija, daleko stroža disciplina. A opet, što je veća disciplina to se ti elementi, te sastavnice više lome. Jer potrebno je ući u detalje – detalja, potrebno je razumjeti način na koji oni funkcioniraju, potrebno je razumjeti mehaniku. A vidiš, kada ulaziš u mehaniku, onda se ti elementi razlamaju na svoje sastavnice, a njihove sastavnice na svoje sastavnice, a njihove sastavnice na svoje, sve dok…
- Sve dok više nisu sastavnice…
- Upravo tako, sve dok to više nisu sastavnice, ni elementi, ni skupovi, ni čestice, nego… Nego. Evo pogledaj jezik, pogledaj ga. Koja je njegova elementarnost? Slova? Nisu slova. Nisu slova nego ritam. A što ti određuje ritam? Što? Evo, na razini praga vidljivosti, to je zarez. Zarez ili točka ili dvotočka ili točka zarez. Sitna čestica. Najsitnija. Sablasna. (Kako?) Kao. Sjena.  Kapitalno slovo? Ono veliko, to je samo konvencija. Osim ako nije niz velikih slova, onda je to već vikanje. Onda netko viče. Ali to je rijetkost. Ali čestica, sitna stvar, najsitnija, ona određuje ritam. A to je samo ona koju vidiš, koju prepoznaješ, to je signal koji je još uvijek prepoznatljiv kao konvencija. Tekući ritam, njega nema ni u znakovima, pa ni u onim najsitnijim. On je, kako da kažem, između slova, između slova i između riječi, on je, u načinu, u samom načinu na koji se povezuju, i slova i riječi i rečenice. U konačnici… Da. To najsitnije, to nisu dakle ni slova ni riječi, nego… Nego…
- Nego?
- Nego sitna prašina koja se kreće uvijek negdje između, uvijek između. Koja juri iz jednog mjesta u drugo, koja nikad ne pripada samo ovom ili onom skupu nego, nego minimalno, dva ili tri…
- Ili četiri
- Ili četiri da… Minimalno četiri…
- I onda?
- I onda nađi riječ za nešto što je istovremeno unutar, onkraj i između svake riječi. Onda nađi riječ za nešto što je i boja i zvuk i pokret i… Sve
- I ništa pojedinačno.
- I ništa, da. Ništa pojedinačno barem.
- Je li to njezina priča?
- Jest. Ali to nije priča. To nije više niti jezik. To je… Stanje… Neke vrste. Svake vrste. To je samo stanje. A prisjeti se da sam ja ipak izabrala pisati. Čini se, pisati o onome što uvjetuje samo pisanje, a ne da se pisanjem napisati. To… Stanje.
- Kako ga vidiš?
- Ne vidim ga. To je daleko ispod praga vidljivosti. To je nešto sasvim drugo.
- Kao drugo od?
- Kao drugo od svega.
- …ništa?
- Ha, ništa. I ništa je riječ. Ali za razliku od svega ostalog, ništa je jedino što postoji samo u oku promatrača/-čice… Prevedi mi ništa.
- To je pogled u ništa?
- Ne… To je pogled u sve… U kojem se, u konačnici, na početku… Ili jednostavno, između ostalog, ne nalazi više ništa.
- I opet smo na početku, nismo li?
- Jesmo li?
- Jesmo. Pred mene si stavila ništa… I samo je pitanje kada ću
- I kako ćeš…
- Iz ničeg već jednom, napraviti nešto…
- Pa možda i priču… Između ostalog
- Između ostalog
- Možda
- I ništa priča svoju priču.

I izići će opet. Učiniti da oko nađe sjenu među oblacima od pamučne bjelokosti.