Sardonicus[1]http://dictionary.reference.com/browse/sardonicism je radio kao neplaćeni profesor na NikomNeTreba fakultetu Sveučilišta u HaloGradu i upravo završava svoju Nitko(TkoNeMora)JuNećeČitati knjigu. U OnuKojaseIgraSama zaljubljen je otkako ju je čuo i samo čuo (jer je profesor gotovo bez vida) kako čita jednu od svojih h.i.t.[2]h.i.t. (punog naziva: humor inteligentno-trpnih) pod-žanr je KojiJeKuracSaSvijetomGeneralNo žanra u kojem autori i autorice kroz socijalno osviještene tekstove upućuju na nemogućnosti normalnog funkcioniranja pod, dakle, ne osobito normalnim okolnostima. Inteligencija je ovdje sadržana u mogućnosti prepoznavanja i odabira javnosti poznatog, vidljivog i zdravo-za-gotovo uzetog-kao-bezopasnog fenomena pod kojim je u krvotok nakapalo nemalo promila nekih jako zajebanih toksičnosti. // poznatija kao JebeteMe-AlEvoJaZnam-DaMeJebete-PremdaNeZnam-ŠtaJošImam-Ništa-OdTogSaznanja – proza. priča.

Ovo je njegova.

Samo-priča

Osam godina nakon što je zagasio zadnju cigaretu o impresivnu ilustraciju lijepog ženskog lica na okviru prozora svoje sobe, opet je Sardonicus, do pasa preko njega prevaljen – visio. Onako kako (iz)visi konop kad mu se rasplete kraj. Na rubovima dva ni po čemu različita dana. Njišući se. Prekinut. Čekajući san. Kada je, osam godina prije, retuširano sunce NekoćBioGrada mijenjao za olovne oblake nad HaloGradom, ponašao se kao da za ozbiljno odlazi, daleko, bitno dalje. Toliko daleko da će se ovdje vratiti tek sretno-sijed od pameti sa zdravom nostalgijom zgužvanom među skrštenim rukama. I premda se vraćao i nekoliko puta godišnje, barem jednom po svakom godišnjem dobu (jer su tako nalagali red, koliko i potreba) – uvijek je dolazio u balonu od dječjeg sapuna, nježnog prema očima koje sporo stare.

Ovo je ljeto trebao juriti cestama i skitati se šumama s Alicom na jeziku. Umjesto toga, jedina zečja rupa kroz koju je propao, bila je retrogradna crvotočina NekoćNjegove Sobe. Na nježni nagovor olinjalog Tomketa[3]http://www.youtube.com/watch?v=mg7wRhtYXnw, oprostio je odrazu na staklu prozora što mu muti obraze. Ali kao mačak pod auto, neprimjetno se zavlačio iza zastora pri prolazu noćnih šetača. Pod odškrinutim prozorom na kojeg je volio sjesti, nogama ispruženim prema podu. Kao da.

Dotiče ga.

Dok se Badalamentijevi[4]http://www.youtube.com/watch?v=DF43b38k0Mw prsti zapliću pod plesne podsuknje, utiskujući crvene tragove na bedrima boemske buke, zamišljao je da skače i skliže se niz nju. Ona je Freudov fazni falus. Mliječna staza obješena o sisu svemira. Jedan tok, gusjenica halucinacija: ulična lampa tik pored njegova prozora. Spustit će se i gasiti vitičaste vatre snovima od snijega. Uostalom, Sardonicus je u toj istoj sobi pogledao previše filmova, poslušao previše pjesama i pročitao previše priča zbog kojih su takve izvedbe bile ne samo moguće nego i nužne. Inkubiran, čučao je čas u jednom, čas u drugom njenom kutu, priželjkujući otkrivanje prolaza, dnevničkih zapisa, ploča i crno-bijelih fotografija prijašnjih stanara, zaglavljenih u šupljim zidovima kroz koje će jednog dana propasti u mrežu (s)krozljudskih instalacija.

Njegovo osamljivanje došlo je kao posljedica minimalne do nikakve zainteresiranosti za rano-ponuđene modele socijalizacije. Da se razumijemo. Sardonicus kao Sardonicus je bio dosta veselo dijete[5]http://www.youtube.com/watch?v=bDbpzjbXUZI . Razigrano i radoznalo. Presađivanje iz obiteljskog dvorišta na dječje igralište ipak nije bilo osobito uspješno. Bilo bi, možda, i uspješnije, pod okolnostima u kojima socijalizacija nije podrazumijevala konstantnu borbu nad pozicijama. Sardonicusa. Nisu. Zanimale. Pozicije. Sardonicusa su zanimali tokovi: orgije rastopljenih pastela na pločniku o koje se razbijeni zvuk golih stopala miješa s prometom i uličnim sirenama, slučajno posklizlim posuđem u nečijoj kuhinji i paragrafima razgovora na cesti. Sardonicus se odbijao igrati rata i to se odbijanje odbilo u obliku dvije-tri-(a-kad-se-zbroji-previše) žilave dječje šake svakodnevno otisnute o njegove kosti. Nije vidio potrebu uzvraćanja udarca, obzirombudući da? da nije shvaćao koncept udaranja kao takav. Jednako se bezuspješno priklonio i prisilama sudjelovanja. Kad se sve zbroji, jedino što je mogao tražiti od svijeta, je da ga ovaj. Pusti. Na miru. Ne iz ljutnje. Ne iz nezainteresiranosti. Čak ni zbog nedostatka ljubavi. Samo iz nemogućnosti nalaženja propisanog oblika u kojem bi taj svijet popunio. Sardonicus se naučio igrati sam.

Ne(s)nađen prometom društvenih mreža, nalazio je utjehu u zapetljajima zvuka. „…jer Sve zvuči“, objašnjava danas profesor pred polupraznom publikom, koja nerijetko njegove ideje lijeno baca na lagere meditativnih filozofiranja. Pitanje, ako bi ga se pitalo, uvijek se ticalo, pitanja smisla. Ili. Značenja. A nema ni smisla, ni značenja, ni reda ni pouzdanog protokola. Postoje samo atraktične[6]Malo serem al sam precizna. A to je nekad bitno. Kod sranja. serije masnih priljubljenosti uzročnih posljedica. I njihov zvuk koji se širi valovima. Zvuk provučen koncima načina, propušten prolazima Onoga-kako. Sva su se njegova znanstvena nastojanja pružila u život kao mokri kraci djetinjstva, s pipcima od potrebe uključivanja drugog bez isključivanja drugačijeg, postojanja prisutnost bez podređivanja, sudjelovanja bez stapanja. U konačnici je profesor Sardonicus prepustio sve svoje intelektualne aspiracije jednoj jedinoj želji: pomirenju OnogaKakoseMisli s OnimKakoseOsjeća.

U NekoćBioGradu[7]Sardonicusu razumljiviji kao LoudNoises( http://www.youtube.com/watch?v=UplJBQi_0_w ) ili I-don't-know-what-we're-yelling-about (http://www.youtube.com/watch?v=7pdWAcK6Eh8 ) grad

s kojim je sam (nikad-zapravo)odrastao, uvijek istoživjela je njegova obitelj. Izrasla na TrebaBitiKakoJe podneblju. Njegova starija, SveŠtoJe-PoProtokoluJe sestra, već propisno uparena i razmnožena, nije razumjela kako-jezike, što je Sardonicusu, otkako pamti prostor i vrijeme, bitno otežavalo svaki pokušaj komunikacije. Jer Sardonicus je bio-ostao dijete nijansi i stupnjeva, preklapajućih frekvencija, finih prijelaza, osjetljivih ritualnosti, račvanih putova koji se križaju, varijacija na temu, zvučnih boja i bojanih zvukova. Ona mu je objašnjavala, još dok je bio prekratko tu da bi ga zanimalo, o važnosti prijelaza jedne teksture zvuka u drugu, o umijeću slaganja nizova i sve je njezine playliste najviše volio. Danas, SveŠtoje-PoProtokoluJe, najradije sluša KojuGod glazbu. Koncertu od preostatka Floyda prigovara zbog poticanja emocija lažne socijalne osviještenosti i ne pada joj na pamet držati trosatno predavanje o osjetljivosti poezije Davida Bowiea.On je još uvijek htio finoće prijelaza. Kao da, ako postoji soundtrack, s njim postoji bar pretpostavka logike, žanra, neki utabanani put, pa se možda i ta priča već negdje dogodila, već je netko negdje to proživio i manje-je-jedini-takav – u tom stanju – iščašenja. Njegovi su rječnici zato voljeli vezivati, citirati, kompenzirati, premještati, plesti. Njegovi rječnici nisu poznavali izolirane i statične koncepte, imenice odvojene od glagola, glagole odvojene od pridjeva, pridjeve odvojene od priloga, prijedloga, veznika…konteksta[8]A kontekst nije samo mjesto koje jedan element zauzima, nego cijeli niz odnosa i referenci u koje je element uronjen. Cijela instalacija, mreža, priključaka, kablova, porinuća u promašena srca stvari.. U NekoćBioGradu sve se riječi pišu velikim slovima i sve riječi znače ono što oduvijek znače. Ne dotiču se. Ne mrdaju. Ona ga je naučila hodati. Omotala bi ga u po nekoliko slojeva pelena i šutala po dnevnom boravku sve dok jednom nije protrčao. Jednom nije imao ni potrebiti sloj pelena. Sjećanje na to isprano-plave je boje.

U HaloGradu

govorilo se drugačijim jezicima, nastalim od riječi polijepljenih po plastičnim rubovima, kao rastopljene slamke nanizane u bojama. Svim bojama. Jer je HaloGrad grad od mnogo manjih gradova, ispremještanih, olabavljenih, isprepletenih cesta i ulica, kuća na kućama, podzemnih potkrovlja, prozora na pločnicima, preodrasle djece i djetinjastih odrastanja. Tamo su na(štetu)Opako(g) živjela plemenita plemena MekanoMudrih: kune iz kaputa mijenjali su stripovima od sabrane umjetnosti.

Kada je po završetku svog neuspostavljenog radnog odnosa Sardonicus odlazio, uzeo je sa sobom rijeku knjiga, brojnih knjiga, raznih knjiga: Obećanih, Obrazloženih, Opisujućih, Osviještenih, Ostavljenih, Omraženih. Sva-ka-kvih, tih, njih, knjiga je bilo.

I njezina.

Zavojita ga je magistrala spustila do NekoćBioGrada. Od dolaska do odlaska, čitao je njezine autogeografije[9]Hvala MekanoMudra, svaki dan, između prvog i četvrtog sata Onoga-što-zovemo-jutrom-a-na-noć-sliči. Prstom je pratio pravce u bojama, razvezen i razvozan zvučnim trakama – preobraćenim u filmske vrpce – ponovno. Slivene. U slova. Svačiji su rukopisi misaone mape i svako će čitanje ponovno biti napisano, toliko je Sardonicus znao. I premda su njegove tendencije upisivanja već odavno bile poveće, nijednom se još nije snašao upisati tako glatko. Zidovi njegove nekoć sobe raspleteni su u instalacije opet. Raspale su se fascikle i kutije u skladištu. Nekoliko godina vraćen u vremenu, povezao se naivan i neosnovan. Vraćen u sobu svog trinaestogodišnjeg KaoBrata gdje je na suzama od smijeha prvi put pedalirao Barettovom biciklom[10]http://www.youtube.com/watch?v=SmW17QvUhRM, dalje od ProždirateljaDuše, sve do lako-lomljive okućnice preko čijeg su praga preskakali u dvorište burtonesknog dvorca, dvorca kojeg će voljeti zauvijek, čak i onda kada ga slijepi vlasnici prefarbaju u ružičasto i nataknu mu dvije prezaobljene lavlje glave od zlaćane plastike. Za razliku od svog prvog KaoBrata, on je na tim pričama podigao profesiju, sazidao si dom od pijeska. Na svoje zidove možda može objesiti OčitoNigdjeUtrživu diplomu, ali teško će si još i krov dignuti.

SveŠtoJe-PoProtokoluJe, (kao i većina stanovništva NekoćBioGrada), nije razumjela koncept IzČisteINeupitneLjubavi Rada. I kako nisu dijelili jezik, Sardonicus je teško mogao objasniti zašto ne stane u odijelo dugometražnih ciljeva, iako bi rado, toliko rado, nosio krpe koje skupa s njim mijenjaju svoj oblik. Teško je tamo ikome mogao objasniti zašto još uvijek nije GotovoSBiloKim Uparen, a kamo li, IzPukogNeopreza Razmnožen, zašto nije sišao s pokretne trake ljepljivih filmova, knjiga i glazbe, na kojima se odgajao negdje mimo igranog rata i socijalne hijerarhije. I valjda joj nikada neće objasniti kako ljubav ne znači pripremanje-na-stvarnost. Jer nitko nikog ne može pripremiti na doživljaj u kojem je nužno sam. Ono što će mu svakako trebati je mekano i mudro društvo. I ako ima sreće, netko zbog koga će, na spisak o svim mogućim vrstama suza, moći dodati i one od smijeha.

Sa strane.

Korijenja razvučenog po fugama. Zidni-Cvijet. Dovoljno puta ubran i presađen.

Jer sve nalijeće nezgrapno, mijenja svoja mjesta, linja dlaku i presvlači krzna i jedina razlika između Nas u HaloGradu i Vas u NekoćBioGradu jest što vi pjevate up and down, a mi, and in the end it's only round and round, round and round[11]http://www.youtube.com/watch?v=nDbeqj-1XOo . I jedni i drugi uzaludni, čekajući u kao(s)Redu[12]Također znan kao Nije(u)Red(u)za malo pažnje od NitVidiNitČuje gospodina.[13](također znanog kao NijednomVolioNijednogČovjeka) Onaj je Panj to rekao bolje: „You know, if it turns out that there IS a God, I don't think that He's evil. I think that the worst you can say about Him is that, basically, He's an underachiever.“

Između ostalog, Sardonicus, osim što nije razvio osjećaj za zauzimanje pozicije, niti ikada shvatio imperativ sudjelovanja i imanja kategoričkog mišljenja o svakoj vražjojmateri[14](neizostavna karakteristika svih NekoćBioGradova)– nije vjerovao ni u uvjeravanja. U bilo kakav vid viška-sile[15]Hoćeš. Nećeš. Ako ti se ne sviđa, ako još k tome ne moraš (jer nismo i nećemo nikad ostat bez stvari koje se moraju) – jednostavno nemoj prijatelju. I nikada mu nije uspjelo postati potpuno jasno što itko ima od imanja na silu.. Što ne znači da eventualno nije shvatio zašto NekoćBioGrad drugo osim sile, ni ne poznaje. Jer što primijeniti tamo gdje ne postoji osjetljivost, gdje je zvuk kao znak nečujan? Prostor bez sluha prazan je i popunjen na(štetu)pamet(i). Zgužvan. Tijesan. Tjeskoban. I suh.

Profesor Sardinocus na povratku u HaloGrad u svoju bilježnicu piše

NekoćBioGrad bio je stvaran. To je stvar sa samoćom, takva. Je. Samo je. Bez hlađenja sivom pjenicom mora pod vrućim stopalima. Samo pravilno olovno lice, obrisano o rub prozora, kroz kojeg se ne vidi. Prozor gleda prema drugom zidu, drugoj sobi, policijskoj postaji, bolnici, prašnjavom parkiralištu, prema cesti među njima. I uličnoj lampi kojoj sam, naslonjen na zid, okrenut leđima. Samo da znam da je tu. Negdje. Nije da je moram vidjeti. Iako je bila najljepša stvar tamo.

… Nakon što sam završio svoju Nitko(TkoNeMora)JuNećeČitati knjigu na kojoj sam radio istovremeno jako afektivno i asketski (a za askezu su potrebni valjda najsnažniji afekti), ostao sam praznih ruku. Praznih ruku ja mislim. O stvarima. Koje su čekale. Na lageru. A kako sebe godinama liječim od pretjerane osjetljivosti[16]Da Nietzsche nije bio kako-se-kod-nas-kaže-Pizda, bio bi on to tako rekao, odmah između „Zašto pišem tako dobre knjige“ i „Zašto sam tako pametan“ poglavlja. A svako njegovo poglavlje je i jedno i drugo poglavlje istovremeno. Djeca koja se igraju sama ne-odrastaju u najšarmantnije egocentrike. I samim time su, kak se kaže, dosta specifična vrsta. , naučio sam se dati svim tim Sestra-kaže-da-sam-peder-mislima, neki vid performativa. Samo da nije samo to više. A bilo je. Samo. Stvarno. I već se godinama izmičem metku koji nalijeće kao činjenica: jednom, kad se prestanem igrati Profesora, (p)ostat ću samo Sardonicus. Slušat ću KojuGod glazbu, a soundtrack ću, umjesto u prometu, nalaziti tamo gdje mu je mjesto, u filmovima. Neovisno o godinama super-sjajnog-snošaja moja institucionalizirana veza sa Znanjem me (ne ni toliko suptilno) varala. SveŠtoJe-PoProtokoluJemisli da sa svojim „zavidnim intelektualnim sposobnostima“ mogu sa kase porasti do voditelja, menađera, OcaBogaPresvetoga kojegod firme, jer na tim su pozicijama ionako majmuni. Valjda sestra također misli da su majmuni tamo zato što na svijetu nemaju za to mjesto nikog pametnijeg. I valjda sestra koja sad konzumira KojuGod glazbu drži nužnim raditi i KojiGod posao. I KakvoGod mišljenje o tome ja nosio sa sobom po svijetu, činjenica je da si i dalje ne donosim vlastiti kruh, a shodno tome, ni vlastiti život, koliko god moja maštanja prema tome bila ozbiljna i odgovorna. Unatoč super-sjajnom-snošaju. Na mojim je bedrima ostao hladni trag samozadovoljnog znoja.

Tamo, u toj NekoćSobi, sve me podsjećalo na obećanja i odlaske. I sad, na cesti između dvije NePomirenosti, kopam po torbama za ostatak konopa. Negdje bi se, uz nešto valjalo vezati. Ni ovaj tok ne može samo teći u nedogled. Umjesto konopa samo sam tu njenu knjigu napipao slijep. I poželio joj reći hvala.

Zato što je prevela IgreKojihSeSamaIgra. Zato što je tim prijevodom rastopljen još jedan rub na kojeg se skitnice mogu privezati. Zato što je samoću nečije stvarnosti učinila podnošljivom. Hvala na mekanom razumijevanju pomanjkanja stvari u stvarnosti kojima se stiže veseliti… Svejedno putem puštajući mapu svojih igračaka. Satovi su proradili i vrijeme je zvučalo opet[17]„I know a room of musical tunes. Some rhyme, some ching. Most of them are clockwork. Let's go into the other room and make them work“. (Pa makar to i bila samo-njena-priča) Ja ne mislim da je poznajem. Ali znam da želim.