Nešto slično se očigledno dešava, kroz veoma komercijalne ali nekada zaista sarkastične kampanje korporacija (verovali ili ne korporacije uvek idu dalje sa eksploatacijom različitih duševnih stanja, ovih dana hvatam da je na stolu za kasapljenje inteligentni sarkazam), ili kroz krv mladih-nabrijanih-progresivnih-samo-oslobođenih-dekafeinisanih aktivista Srednjeg istoka koji su eto koliko juče ustanovili svoje mesto u ovom konzistentnom depersonalizovanom monopolističkom info-cunamiju. Da li već osećate slobodu?

Da li osećate tu materijalizaciju mokrog sna aktivista širom sveta zvanog distribuirana svetska dominacija kroz omiljenu Internet društvenu mrežu? To u kombinaciji sa prividnim samooslobođenjem je nova Internet bazirana autoimuna bolest uma. Kuga 21. veka za koju nemamo ni skicu leka.

xkcd sheeple

Ovakvo pojednostavljenje oslikava problem prilično zgodno. Internet "oslobođenje" počinje i završava se baš tamo gde je i počelo. Bol koji nosimo je i dalje isti. Karakter svakodnevice u očima je ono što se menja poslednje tri dekade. Ovih dana bol je u HD modu. HD pain sa jedinstvenom IP adresom za svaki nam džepni uređaj, staklo, patike, krevet, jogu, vodu, seks, obrok i emotivni odnos. Teško da ćemo se ikada otarasiti ovih adresa, "HD-ova", tog novog gustog omni-prisustva svih i svega. Da li ironija našeg vremena može da bude veća?! Trebalo je da izmislimo Internet da bismo postali svesni te proste prisutnosti svega i svih?! Izgleda baš tako.

Ovih dana bol je u HD modu. HD pain sa jedinstvenom IP adresom za svaki nam džepni uređaj.

Međutim, svi osećamo da se stvari odvijaju u tom pravom smeru. Šta da radimo? Da li treba nešto specijalno da izmislimo? Ponovo?! Možda da organizujemo više i više konferencija širom sveta i da ih povežemo u globalnu mrežu kontinuiranih hyper-ferencija kako bismo sačuvali svet najpametnijim hibridima ideja materijalizovanih direktno u globalno ravnomerno distribuirane anarho-startapove? Ha! Hajde da napravimo državu mašina-robova (držaćemo ih svesno nesvesne kako bi izbegli neke manje etičke probleme, jel da...), hajde da osiguramo energiju i hranu, nastavimo da uživamo u ovom našem večnom umetničkom imaginarnom samo-laganju.
Na žalost, ni jedna od ovih simplifikacija se verovatno neće desiti. Svet ljudi nikada neće izumeti nešto specijalno, nikada i nismo; posebno ne uspevamo da izumemo najprostije mehanizme kao što su jednako distribuirani poslovi i resursi; šta više, svet ljudi ne uspeva da utilizuje najmanji od svih malih svesnih koraka napred. Čak i danas, sa ovom prvom radnom verzijom materijalizacije ultimativnog anarhističko-komunikacijskog sistema. Nastavljamo da se sramotimo pred celim Kosmosom - sa veštačkom oskudicom. Čitaj ponovo - ne oskudicom, već veštačkom oskudicom.

wake_up_sheeple

Hrabro ću priložiti sramoti svojim tekstom dalje.

Ovo što nam se dešava je dragoceno. Sve više i više običnih ljudi se priključuje neosvešćenoj revoluciji. U talasima, osećaj je sjajan to je sigurno. Svako treba da nastavi sa kontribucijom. Postoji mali problemčić sa tim osvešćivanjem, kao da nam je jedino preostalo utočište za poštovanje ta nesvest prema najvećim stvarima koje već imamo. U isto vreme, upadamo u spiralu beskraja rekurzije kada svesno čuvamo nesvesnu revoluciju. U svakom slučaju treba hrabro napred. Taj posao najkvalitetnije sprovode nove neustrašive generacije koje niko od ovih matorih i osvešćenih nikako da razume.
It isn't hard to do.

1. De-monopolisati odgovornost korporacijskih medija, države i ostalih veštačkih institucija - niko ne može biti odgovorniji od nas samih
2. De-monopolisati institucionalizovano i zaključano ekskluzivno pravo na silu - niko ne sme imati monopol nad silom. ovo je najteža prepreka sa kojom nas tek čeka suočavanje. (čuo sam od ptice na grani da su se tamo neka pametna deca zauzela oko ovoga. ostanite smireni, imamo razlog da verujemo u bolju budučnost )
3. Privatizovati religiju - sam koncept religije je eksploatacija privatnosti i jakih unutarnjih osećanja prema nečemu božanskom ili prema konstruisanoj dogmi, na stranu što je nekako praktično da dogmu čuvaš za sebe, takođe treba čuvati i samopoštovanje prema toj najdubljoj ličnoj privatnosti, dok ostatak ne-dogmatskog sveta ima drugarsku obavezu da pomogne okolini u svom pohodu ka povratku ličnog integriteta
4. Otključati znanje, specifično: uništiti patente - ispravan odnos prema patentima je uništiti ih. uništenje je gruba reč, ali zamislite samo svet bez patenata i zamišljene ekskluzivnosti nad bilo kojim delom ljudskog znanja. Zamislite svet u kojem su nam svi lekovi slobodni i dostupni. Imagine.

Postoji pregršt ličnih trikova koje takođe treba koristiti kako bismo zavredili svoje sutra. Ne šalim se.

Da li ste ikada prisustvovali nekom veoma radikalnom i oslobađajućem aktu tik ispred vas? Verujte mi, jeste. Ti aktovi su obično etiketirani kao ludilo ili gubitak razuma. U isto vreme, kladim se da ste prisustvovali nekom od najobskurnijih događaja u istoriji a da ti događaji nisu obeleženi kao gubitak razuma ili ludilo.

Uporedimo nudizam u javnosti sa live TV prenosom ratnih zona koji donosi tone i tone mrtvih ljudi na stolove za večeru širom zapadnog sveta. Nudizam u urbanim zonama je zabranjen, kažnjiv i smatra se da reflektuje gubitak razuma i ludilo - ali HD TV slika masovno organizovanih ubistava se uzima za profesionalno izveštavanje sve sa skupim reklamama za proizvode široke potrošnje.

Cveće i zagrljaji menjaju svet na beskrajno puno sjajnih nivoa.

Poruka ovde je jednostavna: bojkotujte mašineriju za vesti, bojkotujte TV i bojkotujte korporacijske medije. Ne dajte im svoj novac, svoje vreme i svoju energiju. Prestanite da kupujete novine, prestanite da gledate u TV program, i ne pominjite prijateljima ništa drugo u vezi sa TV proizvodima velikih medijskih kuća osim činjenicu da se zapravo bave manipulacijom i eksploatacijom za novac. Fokusirajte se na lična oslobađajuća dela. Fokusirajte energiju na cveće i zagrljaje. I hope some day you'll join us.

Cveće i zagrljaji menjaju svet na beskrajno puno sjajnih nivoa. Ali da, postoji jedna stvarčica u vezi sa tim delima: ona nikada nisu na televiziji, nisu ni u večernjim izveštajima niti o njima postoji film ili knjiga. Njihov savršeno balansiran integritet leži u toj privatnosti, kao neka magija koju kamera ne može da stavi ni na traku, ni na hard disk niti na cevi Interneta. A brotherhood of man.

Konačno, nakon inicijalnog perpetuum-mobilskog pomeranja realnosti novom idejom, dešava se njeno pretakanje u proizvod. U stiker na laptopu.

Dalje, svaka iteracija aktivističkog postignuća, tj. njihovo iznošenje u svet korporativnih medija stvara eroziju inicijalne ideje. Jednostavan primer. Nova inicijativa, nova politička partija, novi pokret, novo štagod-proleće se dogodi. Monopolistički mediji to pokriju (live), obično sa nekom istaknutom ličnošću zarad nabacivanja legitimiteta usmerenog ka fragmentima nekih od gore pomenutih sub-društvenih grupa. Da se ne lažemo, ovo je svesna podvala i za naše polovično informisane i uplašene drugare, braću, sestre, roditelje, komšije... Bilo kakava svesna intervencija u postojećem političkom sistemu zahteva velike količine novca. Zanimljiva je činjenica da što je veća količina novca u političkog igri, odnos zdravo-za-gotovo prema njemu je veći. Konačno, nakon inicijalnog perpetuum-mobilskog pomeranja realnosti novom idejom, dešava se njeno pretakanje u proizvod. U stiker na laptopu.

Kada već pominjem aktivizam.

Ugrubo, treba razlikovati dva tipa kontribucije. Prvi, gde je kontribucija čista fikcija - radim u firmi, zaradim platu, kupim ono što mi treba, odaberem partiju i glasam za svoj novi auto-put. To je presipanje iz šupljega u prazno. Drugi, gde je kontribucija realna - hoću da imam suve noge na kiši, naučim kako se prave cipele, napravim cipele i živim dalje. Kao što sebi spremim obrok ili operem svoje zube. Moramo priznati da nije baš praktično otuđiti od sebe servisiranje bilo koje od naših ličnih potreba. Na primer, otuđili smo trčanje i hodanje od svojih nogu raznim vidovima transporta. Sve to može da bude jako zabavno sa tim velikim centrifugalnim i centripetalnim brzinama po krivinama, međutim potencijal invaliditeta eksponencijalno raste sa brojem tih centrifugi, ne?

Zar se povećavanje redundantnosti sistema ne realizuje dodavanjem novih slojeva istih ili sličnih funkcija a ne jednodimenzionalnom zamenom?! Tako da, ako zaista želiš da doprineseš svetu uradićeš to bez novčane nadoknade i kamera. Prosto ćeš to uraditi.

Nekako osećamo da su sva ova oslobađanja, de-monopolizacije, ultimativna anarhija kroz/sa Internetom, nezavisnost, digitalno samopouzdanje, izobilje (dve jake dekade digitalnog izobilja, sada evo nas pred zorom 3D odštampanog izobilja - ovo izobilje uzmite posebno smešno jer zaista jeste smešno) posebna.

Kako smo za ime Boga uspeli ovako plastično da distorziramo našu iskonsku potragu za slobodom?!

Neki bi rekli - to je to, to je sve što nam treba. Vox populi - konačno. Naravno, ovo je više nego deset godina star narativ i nefunkcionalno rešenje problema. Danas, kada smo konačno pronašli tu prokletu rupu na saksiji koja se zove "korporacije i države iza svih naših novih percepcija slobode", dođosmo do novog pitanja: "Hej, osećam se slobodno. Vidi me! Radim sa gajbe, u pokretu.. Biram kada ću na odmor. Hehehe. Ali... Nešto nedostaje. Osećam neku čudnu prazninu."
 
Kako smo za ime Boga uspeli ovako plastično da distorziramo našu iskonsku potragu za slobodom?!

Nema mislećih ljudi danas koji poriču činjenicu da je ova duboka impregnacija problema i rešenja u isti konglomerat, zapravo realnost u kojoj živimo.
Problem je očigledno zaista kompleksan i dinamičan. Nije komplikacija samo to što nam problem i rešenje nisu dva pola iste tvari, već to što su oni substanca te tvari. Rebus je u tome što nam je otuđen (ili smo sami sebi otuđili) taj naš ontološki mehanizam rešavanja problema gde kada ga postavimo, verbalizujemo i nekako premerimo, lepo vidimo na horizontu oblik rešenja, i ono što nam preostaje je da uprtimo neki put do tog rešenja. Ali sada nam nema oslonca za Arhimedovu polugu, nema je ni na idejnoj skici. U situaciji smo da iz nas kuljaju nagon i osvešćena potreba za seksom a lebdimo u nultoj gravitaciji. Gimnastika ne može da dâ rešenja za ovaj problem, bar može da nam dâ smernice u vezi sa kontrolom i upravljanjem rotacijama. Ali da bismo upravljali rotacijama moramo prvo nekako da je stvorimo. Možda treba uzeti u obzir Klarkov rotirajući točak kao model za produkciju gravitacije i osećaja tla pod nogama. Mislim da nam je to funkcionalan smer razmišljanja sada.

Vidim da ovaj tok misli može da dobije i nove naslove, naprimjer "Kako će licemerje sačuvati našu slobodu" ili "Kako treba da koristimo naše licemerje da sačuvamo naše slobode" ili "Da li smo mi to upravo izumeli etičko-licemerje u našoj borbi za slobodu?" ili "Hakovaćemo korporativne medije i Internet mogule našom hiper-aktivnošču i povratiti svoje slobode! Arrrr!" ili "Hajde da bombardujemo mozgove ljudi sa paketima prve-pomoći-za-samo-aktualizaciju-ličnog-integriteta" (hej, to treba patentirari, onda sve to da prodajemo unapred-pripremljenim Internautima koje smo prethodno naučili da nam plaćaju u bitcoinima!).

Sadašnjost može biti veoma jednostavna i lepa - potražite kosatog ludog filozofa iz srednje škole i ponovo se upoznajte sa čovekom. Uporedite njegove slobode sa svojim. Uporedite nakon toga svoje novčanike.

Dakle, pošto novac nije prepreka, svako od nas se može otarasiti šurovanja i meta-šurovanja sa prljavim novcem ratnih mašinerija. Hajde da remiksujem onaj iskonski vrisak koji svi znamo: Zamisli sve ljude da odbiju državni posao, zamisli da odbiju posao za industriju rata, zamisli da odbiju posao za politiku, zamisli da odbiju posao za policiju, zamisli da odbiju posao za korporativne medije, zamisli da odbiju posao za monopolističke korporacije. Imagine all the people sharing all the world. It is not hard to do.

Postavi sebe na tu stranu, i završili smo.