Od 18. listopada do 15. studenoga 2016. godine u Galeriji Kupola Gradske knjižnice u Zagrebu, u okviru programa predstavljanja hrvatskih ilustratora, održana je izložba Vjetrovi i sjene Zdenka Bašića koja je predstavila originalne ilustracije iz dviju autorovih knjiga – Sjeverozapadni vjetar i Mjesečeve sjene. Zdenko Bašić je multimedijalni umjetnik kojeg ne treba posebno predstavljati, mnogostruko je nagrađivan u svim područjima svog umjetničkog stvaranja, osvojio je publiku i kritiku diljem svijeta bajkovitim svijetom kojeg nastanjuju fantastična bića s neodoljive, tanke granice sna i jave, ugode i straha.

Ovaj je razgovor nastao iz želje da se produži ono što se produžiti ne može – izložba i suradnja s umjetnikom, i da nešto ostane iza toga, nešto čemu se uvijek može vratiti i prisjetiti, ponovno doživjeti. Zdenko je pristao, lako i otprve, kao što je pristao i na izložbu i na baš sve što smo radili, slagali, djelovali oko nje. Srećom po nas što teško kaže ne kad ga netko nešto zamoli. Možda bi ovo, na kraju, moglo biti produženje doživljaja… 

Najprije da razriješimo to s knjižnicama. Dakle, jako si poznat u Hrvatskoj i svijetu, stvorio si gotovo nemoguće ostvarivu međunarodnu karijeru, a ipak si često gost u knjižnicama – izložbama, radionicama, razgovorima… Kako gledaš na instituciju knjižnice u društvu?

Od malena stvarno volim knjige, volim knjigu kao objekt, zanimljiva mi je kao medij koji se može listati, volim miris knjiga, njihovu teksturu, stari papir. Knjižnice su mjesta gdje dolaze ljudi koji vole knjige i priče, zato su mi knjižnice oduvijek bile atraktivne. Uvijek se sve zavrti oko priča, a to je moj medij – priča, pričanje priča, prenošenje, interpretiranje priča…

A knjiga? Kako vidiš knjigu u digitalno doba? Kakva je njena budućnost u poplavi drugih medija?

Sve promatram kroz priče koje su se promijenile u posljednje vrijeme. Promijenili su se i slušatelji i način na koji se pričaju priče, knjiga je postala samo jedan segment priče, što mi je na neki način drago. Kad sam počinjao stvarati priče, nije mi se sviđao princip doživljavanja knjige prvenstveno kroz autora koji je uvijek bio akceptiran kao netko tko piše tekst, a ilustrator se smatrao netko tko nacrta nešto prema tome. Smatram da je priča izvorno ideja, tekstopisac napravi samo jedan dio te ideje, ilustrator napravi drugi dio te ideje, netko treći može kroz neki drukčiji medij napraviti treći dio, a svi su zajedno u funkciji priče.

Priča je puno šire od tekstualnog dijela. Zato mi se sviđa transmedijski oblik koji se u posljednjih desetak godina počeo razvijati, koji uključuje različite medije i različite načine da se ispriča jedna te ista priča da bi se ulovila njena srž, koja se često ne može uloviti ni tekstom ni ilustracijom odnosno knjigom, nekad ni filmom, nekad ni radio-dramom, već svime zajedno. A knjiga kao objekt? Ona je takva kakva jest, zadržala je svoj oblik, svoje mjesto kod ljudi. I u budućnosti će biti takva. Digitalna je knjiga, uz sve moderne aplikacije, sasvim neki drugi medij i ne predstavlja nikakvu opasnost klasičnoj knjizi. Iz vlastite perspektive gledajući, meni je zanimljiva baršunasta tekstura papira, miris knjige i trenutak koji imam kad otvorim knjigu, samo moj trenutak s knjigom kad mi je u rukama. Tablet mi to nikad neće moći zamijeniti.

U procesu nastanka djela, koliko ti je važan cilj, a koliko sam proces stvaranja djela?

Jako puno. Taj proces je ono što meni pripada. Kad je djelo gotovo (knjiga, film, scenografija…) više ne pripada meni već onome tko gleda, onome tko će iz njega nešto izvući, a proces nastanka djela je ono što je moje u tome svemu. To je kao s djetetom – moraš ga pustiti da ode, a u njegovo odrastanje si ti upleten i tu je tvoj dio.

Tvoj lik krakatog čovječuljka (kako ga je nazvala Koraljka Jurčec Kos u predgovoru Sjeverozapadnog vjetra) likovno je sasvim poseban, prepoznatljiv i živi u mnogim tvojim projektima. Kakvog ga ti doživljavaš?

Na neki mi je način zanimljivo kako ga je nazvala, ali ja tu vidim velik utjecaj prirode na mene, pa i na njega gledam kao na spoj flore i faune, živog i neživog. Krakat je i krhak kao grančica, liči na granje. Ima nešto u našoj zemlji, njenom arhetipu. Recimo hlebinska škola, sve one grančice, tanke niti koje su u pozadini, a naprijed su grubi ljudi. Taj lik otkriva moju nativnu stranu.

U tvojim djelima priroda suživi s fantastičnim svijetom. Koliko priroda i njene mijene utječu na tebe i tvoje umjetničko stvaranje? Koliko ju živiš, a koliko za njom žudiš?

I živim i žudim. Priroda ima još jedan, za mene jako važan segment – kroz nju doživljavam svoj duh, duhovnost, metafiziku, ona predstavlja i naše pretke s kojima smo potpuno izgubili kontakt, kontakt sa zemljom, sama mijena života i smrti za mene predstavlja prirodan proces obnove, ponovnog rađanja, transformacije, energije koja konstantno kola. Još iz doba kad sam bio klinac i slušao priče svojih baka, uvijek sam dobivao samo šturi dio onoga što je opstalo, čega se bake sjećaju, dok je ogromna praznina u onome čega se više ne sjećaju u tim pričama, mitologijama, komunikacijama s prirodom. A priroda je još uvijek ista, onakva kakva je bila prije nekoliko tisuća godina, komunicira na isti način s nama. Čovjek je na jako malom evolucijskom pomaku u odnosu na prirodu. Ona nam je uvijek otvorena, s njom uvijek imamo šansu. Bar se nadam.

U vrijeme globalizma, svedostupnosti i pristupačnosti svega i svemu, kako postići i održati autentičnost kojom ti zračiš i koju stalno iznova stvaraš?

Ne samo da je sve dostupno nego i sve vrišti, traži pažnju, od plakata do ljudi. Isto kao i sadržaji, ljudi koje srećemo na ulici, u kulturi, s velikim mašnama, ludim frizurama, koji se najviše deru, ne moraju istovremeno biti oni koji su vrijedni naše pažnje. Ja sam malo hermetičan, ne gledam televiziju, ne puštam da meni dolazi sve izvana već gledam i primam kad sam odlučim da me nešto zanima, na primjer idem ciljano pogledati film u kino. Uvijek tražim ono što me zanima, razmišljam kao klinac što bi me veselilo da osmislim neku vlastitu igru, potragu, pa idem za tim.

Kako stvaraš nove, potpuno svoje likove po poznatom predlošku, likove koji su već uobličeni, društveno prihvaćeni u kolektivnoj svijesti, u popularnim knjigama ili filmovima, npr. Alisu, Snjeguljicu, Frankensteina?

Neki put priči i liku pristupam s idejne strane, a neki put sa strane tehnike koja diktira i nudi neku novu viziju. Stvaranje likova mi je uvijek najdraži dio, uvijek jako kreativan i ne opterećuje me ono što je već netko napravio. Kad vidim tuđe djelo po nekom predlošku, najčešće vidim njegovu interpretaciju i u nekih 30% to mi je prihvatljivo i zanimljivo, ali uvijek vidim ogroman spektar koji ostane neotkriven i to je ono što me zanima, ono što netko nije dotaknuo, što je ostalo skriveno iza priče. Na primjer, kod Šume Striborove uvijek mi je bilo zanimljivo što u pričama i ilustracijama ima vrlo malo Stribora, a šuma se po njemu zove. Jedva čekam da počnem izražavati taj dio priče koji je meni jako interesantan, Stribora kao nositelja priče.

Od početka svoje umjetničke karijere, ilustrirao si brojne knjige za djecu i odrasle, naslovnice, časopise, surađivao s vodećim hrvatskim izdavačima, a od 2006. godine surađuješ s poznatim svjetskim izdavačima, između ostalih izdavačem Running Press Classics (serija Steampunk) i Carlton Books, ilustrirajući klasike priča i bajki. Što bi istaknuo iz iskustva s hrvatskim i stranim izdavačima?

Hrvatski se izdavači osjećaju ugroženo sa svih strana, od autora do publike, reći će da je razlog tome novac, ali mislim da je u pitanju mentalni sklop. U svjetskom izdavaštvu postoji velika stepenica koju mi nemamo, postoje komercijalne narudžbe i komercijalni projekti, ali postoje i gradacije od komercijalnog do visoke umjetnosti gdje se može puno lakše naći svoje mjesto u tom velikom spektru. U Hrvatskoj su jako izraženi ekstremi u izdavaštvu, sve ono što je između tih ekstrema ne postoji.

A za jedan od tih ekstrema – umjetničku slikovnicu – jako se teško izboriti, ne postoji izdavač koji je profiliran u tom smjeru, sve ovisi o financiranju države, grada… Mislim da izdavači i svi koji danas odlučuju o financiranju imaju jako malo vjere u publiku. Publici se daje ono što traži, dok interakcija u drugom smjeru ne postoji – ponuditi publici nešto na što nije navikla, pa na taj način oblikovati ukus. Na žalost, nisam u Hrvatskoj naišao na izdavača koji tako razmišlja.

Na kraju, neizbježno je pitanje o tvojim planovima za budućnost, onima koje možeš i želiš otkriti.

Stalno radim na dugoročnom projektu Sjeverozapadni vjetar koji je postao transmedijski projekt, premda u početku nisam toga bio svjestan. Krenuo sam od zapisivanja priča, pa ilustracije, iz čega je nastala knjiga. I kad sam mislio da je gotovo, pojavile su se nove priče. Osnovna je ideja projekta postojanje mitova, legendi, vilinskog svijeta koji nestaje sa zadnjim starčićima koji te priče znaju, a ostaju samo šoping-centri. Sjeverozapadni vjetar razvijam dalje kao scenarij za igrani film, a paralelno i dokumentarni serijal koji se bavi istom temom, ali kroz dokumentaristički pristup s etnolozima, antropolozima, sociolozima.

S obzirom na magičnu stranu priče i filmski potencijal koji priča nudi, mislio sam da će film Sjeverozapadni vjetar zaživjeti puno ranije, ali moram čekati da se poklope političke, financijske, filmske okolnosti… U međuvremenu održavam izložbe i radionice s djecom i doživljavam od njih direktnu povratnu informaciju. Velika mi je podrška što djeca brzo razumiju priču transmedijski – pokažem im ilustracije, knjigu, trailere za film i djeca brzo shvate srž koja se provodi kroz sve, bez da im kažem o čemu se zapravo radi, razumiju nešto što je izvan knjige i scenarija. Osim toga, u pripremi je hrvatsko-englesko izdanje knjige Sjeverozapadni vjetar, koja bi trebala biti objavljena početkom 2017. godine.

Od projekata na kojima radim, izdvojio bih Perun fest, festival priča i legendi koji će se održati 28. i 29. svibnja 2017. godine u starom gradu Lukavcu kraj Velike Gorice. To je festival baziran na pričama, pa ćemo nastojati okupiti s jedne strane ljude koji se sjećaju priča i koji pričaju priče, a s druge strane mlade ljude koji percipiraju priče putem cosplayinga i role-playinga, što je potpuno zanemarena vrsta publike u našoj kulturi. U svemu mi je jako izazovna ideja povezivanja mladih i starih, gradnja mosta između njih kojeg danas nema. Kad su mi se javili da osmislim vizualni identitet festivala, na njihovo iznenađenje, ponudio sam autohtone elemente turopoljskog kraja: peruniku, Peruna, hrastovinu i žirove. S njima se lako može započeti priča, utonuti u legendu, produbljivati je.

Pa, Zdenko, u svakom smislu i pogledu, dobar ti vjetar u leđa! Sjeverozapadni naravno!