Premda se percepcija stripa u službenih 120 godina postojanja popravila nabolje, pojedini su nastavnici još uvijek neprijateljski nastrojeni prema tom književnom obliku. Doduše, sve su rjeđi negativistički intonirani komentari u kojima se učenicima smjelo tvrdi kako „strip nije knjiga“, ali ipak ih se povremeno može čuti. Za očekivati je da ti isti nastavnici ne prihvaćaju strip kao valjani književni naslov kad je u pitanju čitanje, pisanje i prezentiranje izborne, a kamoli redovne lektire.

Dvostruk posao iščitavanja

Ako stripu niječemo pripadnost književnosti zbog prisutnosti vizualnih sastavnica, tada bismo po istoj logici iz područja književnosti trebali izbaciti slikovnice te djela za djecu i mlade u kojima crtež uvjerljivo dominira nad tekstom.

Pripada li strip šundu ili umjetničkim strujanjima? Naravno, u širokom moru devete umjetnosti nađe se primjera šund literature, baš kao što je slučaj kod književnih djela i ostalih umjetnosti, ali ipak prevladavaju umjetnička ostvarenja. U vremenima u kojima se očigledno čita sve manje, rijetki će nastavnici i staratelji ograničavati djetetu (izborno) štivo, već će im biti drago da mladi čitaju bilo što, pa makar to nešto bili stripovi. Unatoč preporukama rijetkih nastavnika, stripovi se ipak uredno posuđuju ili kupuju pa čitaju, ne izazivajući pritom degradaciju u intelektualnom ili moralnom smislu.

Kao primjer vizualno-tekstualne literature, strip od čitatelja iziskuje dvostruk posao iščitavanja jer, istodobno se moraju proučavati i likovne i tekstualne komponente. Sadržajno gledano, Duricu Ivice Bednjanca podjednako vole čitati i dječaci i djevojčice, no istina je da postoje stripovi koji svojom tematikom više odgovaraju muškom rodu i stripovi koje više preferiraju pripadnice ženskoga roda.

Pijuckanje kave uz logorsku vatru

Mange, grafičke novele i romani prilično dobro kotiraju kod čitatelja i čitateljica, no ima među stripovima i naslova (bolje reći, žanrova) koji nisu naročito popularni kod čitateljica. Tu svakako spadaju stripovi vestern tematike, kao što je komercijalni serijal Tex te nekomercijalni serijal Kriminal koji bismo mogli svrstati u kategoriju strip noir.

Serijal Tex startao je u Italiji davne 1948. godine, u vrijeme kada je vestern bio iznimno popularan filmski žanr, a bio je raširen na poljima devete umjetnosti. Od 1948. godine do danas izdano je u regularnoj seriji 675 epizoda o pravednom teksaškom rendžeru Texu Willeru koji uvijek ispravno procjenjuje i razlikuje pozitivce od negativaca. Čvrst i nemilosrdan u provođenju pravde, nerijetko na mrtvo premlati sumnjivca da bi dobio potrebne informacije. Djeluje sam ili uz pomoć vjernih prijatelja (Indijanac Tiger Jack, sin Kit i stari rendžer Kit Carson) ^[1]Kombinacija Texa i Kita Carsona neke će filmoljupce i(li) stripoljupce možda podsjetiti na lik Toma Boniphona, pozitivnog junaka kojega je u hvalevrijednom vesternu Čovjek koji je ubio Libertyja Wallacea (John Ford, 1962.) maestralno odglumio John Wayne, središnja ikona klasičnog filmskog vesterna.. Tex je udovac i imun na ženske čari, za razliku od šarmantnog kolege Carsona koji otvoreno uživa u ženskom društvu i rado koketira. Žene su u Texovom svijetu usputni scenaristički rekvizit – pojavi se poneka zloćudna, šarmantna negativka koju Tex bez izuzetka sredi kao da je muško, mila domaćica ili nešto poduzetnija pomagačica kojoj nije mrsko uzeti oružje u ruke kad ustreba, no u serijalu nema stalnog ženskog lika koji bi unio dašak ženskog šarma u mušku klapu^[2]Komandant Mark ljubi Betty, Kapetan Miki Suzy, Kit Teller Clarettu, a Mister No Patriciju Rowlands (i još mnoge druge!), dok je Tex vjeran supruzi Lilith koja je preminula zbog namjerno zaraženih pokrivača..

Brojni očigledni i simpatični stereotipi čine serijal Tex u kojem većinu epizoda možemo opisati kao čistokrvne vesterne priče, dok su pojedine hibrid vesterna i fantastike (jedan od Texovih okorjelih neprijatelja je čarobnjak Mefisto, čovjek kojem nisu ni strane ni odbojne sile zla). U pričama dominira šaketanje i pucnjava u kojoj loši izvuku deblji kraj, odresci i krumpirići u restoranu, nadmudrivanja s Carsonom, cigareta i kava uz logorsku vatru pod otvorenim nebom obavezni su sastojci Texovog pravedničkog života. Prokušani scenariji i višestruko korištene formule čini mnoge epizode, nema tu mjesta za velika dramaturška iznenađenja i inovacije. Tex i njegova klapa dobiju prijateljski poziv za pomoć ili se slučajno nađu blizu nesretnika u nevolji pa mu odluče nesebično pomoći. Pravda je u Texovom slučaju i brza i dostižna. Ljubiteljima Texa spomenuti serijal služi kao zabavno štivo, kratki odmor i bijeg od svakodnevice, njima ne smetaju predvidljivi scenariji i prisutnost šablona, ali zato neki gube vrijeme na amaterske rasprave o crtežu^[3]Isti tip raspravljačkih pitanja žustro postavljaju obožavatelji serijala Zagor. Ima li prejake butine na naslovnici? Je li mu pištolj prevelik, premalen ili taman?.

Tex nije realan lik, to je jasno i najokorjelijim ljubiteljima serijala. Teško da će se takav momak sresti u stvarnosti, što je vjerojatno razlog zašto se čitateljice stripova ne mogu poistovjetiti s tim svijetom. Mora da im je strano pijuckanje kave uz logorsku vatru i izlaganje vlastitog života što se neumorno nastavlja iz avanture u avanturu 69 godina.

Film noir i strip noir

Osim vesterna, koji je svoje zlatno doba proživio od četrdesetih do šezdesetih godina 20. stoljeća^[4]Sedamdesetih godina vestern gubi na snazi, no snimaju se brojni revizionistički vestern filmovi – u njima se demitologiziraju mnogobrojne romantične zablude o pojedinim povijesnim događajima i osobama što su obilježile Divlji zapad., film noir drugi je primjer žanra koji je bio i ostao popularniji kod pripadnika muškog roda. Centralni protagonisti (i antagonisti) film noira i srodnog podžanra neo-noir nerijetko su muškarci, no ima i primjera u kojima žene imaju važnu, ako ne i glavnu ulogu u priči^[5]Lady from Shangai (Orson Welles, 1947.), Mildred Pierce (Michael Curtiz, 1945.), Angel Face (Otto Preminger, 1953..), Sunset Boulevard (Billy Wilder, 1950.).... Radnja film noira i neo-noira redovno je smještena u urbane ambijente. Prisutnost kriminala je stalna, u neprestanoj borbi sa silama reda i zakona. Karakteri protagonista i antagonista nisu uvijek strogo podijeljeni na vječne dobrice i nepopravljive zlice, često im nutrina bude nepredvidljivi spoj dobra i zla, mješavina naizgled nespojivih elemenata.

Kriminalistički serijal Kriminal^[6]Dosad su objavljene prve 4 knjige u izdanju Fibre (Kukavica; Lawless; Mrtvi i umirući; Jedne teške noći)., koji se može svrstati u kategoriju strip noir, potpisuju crtač Sean Phillips (1965.) i scenarist Ed Brubaker (1966.), višestruki dobitnik nagrade Eisner, možda najpoznatiji po radu na serijalima o superjunacima (Batman, Daredevil, Catwoman...). Phillips i Brubaker zajedno su radili na više serijala (Incognito, The Fade Out, Sleeper, Scene of the Crime, Fatale...), a serijal Kriminal ide od 2006. godine. Korumpirani policajci, spretni pljačkaš Leo Patterson koji se uvijek drži svojih pravila, bivši vojnik Tracy Lawless koji istjeruje osobnu pravdu i propali boksač samo su neki od likova koji čine serijal Kriminal. Želja za osvetom i moralna posrnuća u svijetu kriminalnih intriga, bolna suočavanja s prošlošću i nerazriješenim demonima i ispravljanje tuđih grešaka česti su motivi u kojima nema ni moralnih svetaca ni apsolutnih pobjednika. Priče su međusobno povezane sadržajno jer, protagonisti se (ne)izravno povezani već time što se pojavljuju u baru što nosi simbolično ime Podzemlje, no priče su čvrsto povezane i po pitanju motiva. Svaka priča što se odvija usred bezobzirne betonske džungle govori o nastojanju da se održi ljudskost i dostojanstvo. Bezobzirna okolina lako slama krhke pojedince, velike ribe bez imalo gnušanja jedu manje ribice koje nisu u stanju ostvariti planiranu bolju budućnost. Ubojite kušnje nakon kojih bi život mogao biti nešto normalniji ili kvalitetniji česte su za protagoniste serijala, a koncept svake priče čine nasilje i opscenosti što se odvijaju u skučenim zabitima, gdje se druge prilike teško konkretiziraju i u konačnici ne realiziraju.

Za razliku od serijala Tex, u serijalu Kriminal nije zanemaren ženski faktor, tu ne manjka fatalnih žena koje su posrnule pod teretom životnih neprilika ili bile zavedene tjelesnim ugodama što ih velikodušno pružaju zabranjene supstance i loši momci, no ni ženska prisutnost ne privlači čitateljice noiru i neo-noiru. Neovisno o žanrovskoj pripadnosti, kriminalistički serijal Kriminal posjeduje kvalitetu u scenarističkoj i crtačkoj izvedbi, zorno su predočene sudbine marginalaca kojima se sreća uporno odbija nasmiješiti. Baš kao u filmu, tako i u stripu žanrovi noir i neo-noir (skupa s drugim podžanrovima) danas nisu naročito cijenjeni među čitateljskim grupacijama koje vrijeme i novac radije utroše na popularnije žanrove i tematiku (superherojština, fantasy, ZF), a noir i neo-noir nipošto više nisu komercijalni i maspopularni žanrovi.

Bitna razlika između serijala Tex i Kriminal jest (ne)prisutnost sretnog završetka. Dok kod Texa pravda uvijek na kraju bude zadovoljena, glavni protagonisti serijala Kriminal redovno budu posve skršeni, okolnosti im ne idu na ruku^[7]Možda je nedostatak sretnog završetka jedan od razloga nevoljenja noira i neo-noira kod ženske publike?. Premda je radnja prikazana realnije negoli u Texu, čitateljice stripova ipak nisu u pretjeranoj mjeri oduševljene serijalom Kriminal. Dugovječni vestern serijal Tex i kriminalistički serijal Kriminal lišeni su lažne patetike i jeftine romantike, radnja se temelji na napetoj akciji čiji se ishod ne može predvidjeti, stoga više čitatelja čine pripadnici muškog roda, što je sasvim dovoljan razlog da ih svrstavamo u kategoriju „strip s brkovima“.