Taniguchijeve "Slatke godine": emocionalna prisnost i borba protiv samoće
Ne može svatko u jedan tekst staviti Taniguchija i Dinka Šimunovića. Obvezno čitanje.
Dok je stripizacija Claudelovog romana Brodeckov izvještaj opisivala pozadinu krvavog sukoba između domaćih duša i zagonetnoga stranca, stripizacija romana Aktovka (AGM, 2014.) japanske književnice Hiromi Kawakami (1958.) ne temelji se na drastičnom sukobu klasa, staleža ili generacija, već govori o emocionalnoj prisnosti pripadnika različitih generacija. Znači, riječ je o priči što je po intenzitetu znatno blaža i slađa, teško da će vas uznemiriti i izazvati mučnu tjeskobnost, ali bi mogla potaknuti neke dvojbe glede ljubavi i učiniti da se zapitate kome i u kojoj se sve životnoj dobi može dogoditi ljubav.
Smirena žena i staromodni intelektualac
Kawakamin radišni sunarodnjak Jiro Taniguchi[1]
„Fizička bol je ta koja najviše ulijeva osjećaj samoće“ [2]
Bez banalnosti
Stariji bi ljudi, ukoliko imaju šire životno iskustvo i veću razinu tolerancije, trebali biti solidniji i pouzdaniji partneri, naročito ako im nije do emocionalnih poigravanja i nadmudrivanja, ako znaju što mogu očekivati od sebe i partnera pa se ne zamaraju iluzornim idejama. Ne pomire se s realnošću svi u istom razdoblju – dok jedni već u mladenaštvu pokazuju impresivnu dozu zrelosti pa traže srodnu dušu koja će ih razumjeti više od razigranih vršnjaka, drugi ne dočekaju konstruktivnu umnost ni na smrtnoj postelji, unatoč dubokoj starosti.
Diskutabilan primjer ljubavne veze, točnije, ljubavnoga trokuta, tematizirao je Dinko Šimunović (1873-1933.) u noveli Alkar što je prvotno objavljena 1908. godine. Otac i sin zaljube se u istu djevojku iz sela, a problem je i razlika u godinama - Rašica se približava pedesetoj, Marta ima dvadeset godina i samo što nije zaradila status stare cure, a Salko je nešto mlađi od Marte. Marta traži odlučnog muškarca koji će se brinuti o njoj, a ne neiskusnog mladića o kojem će morati brinuti poput majke. Odluči se za muževnog Rašicu, a Salko nešto kasnije poludi. Okolina nije bila blagonaklona prema vezi Rašice i Marte, a slično reagiraju i današnje generacije tijekom interpretacije novele – odlučnije djevojke s jasno izraženim stavovima ne mogu se ni zamisliti u vezi s muškarcem koji je tridesetak godina stariji od njih, ali im je u pravilu odbojna i pomisao da budu u vezi s nezrelim muškarcem koji nije u stanju ispuniti njihove emocionalne potrebe.
Kao književnik, Šimunović je bio ispred svog vremena jer je smjelo otvarao nezgodna pitanja; u noveli Duga progovorio je o nejednakosti između dječaka i djevojčica te djevojčici Brunhildi koja bi najradije i spol promijenila samo da ima, poput ondašnjih dječaka, više slobode na raspolaganju. Poput Šimunovića, i Taniguchi je ozbiljan autor koji se ne bavi banalnostima; njegove vizualizirane priče potiču čitatelje na refleksacije, a dobro dođu i kao literarna relaksacija od teškoga štiva. Nije da su Taniguchijevi radovi površni, samo je sadržajno smireniji te ujedno daleko probavljiviji od Brodeckovog izvještaja i srodnih ostvarenja što svojim intenzitetom mogu poremetiti čitateljev unutarnji mir. Naslov Slatke godine ostaje u znatno ugodnijem sjećanju, a pored stripizacije svakako vrijedi pročitati i roman Hiromi Kawakami, makar radi komparacije naracije Taniguchija i Kawakami, ali ujedno i zbog komparacije medija. I u stripu i u romanu pripovijeda se u ja-formi čime se postiže dodatna razina subjektivnosti i emotivnosti, a uloga pripovjedačice zapala je Tsukiko. Rezultat je u oba slučaja isti –topla priča o paru koji se, unatoč drastičnoj razlici u godinama, uspješno dopunjava.
Fotografije: fibra.hr