Monografija "Berković": primjerena počast svestranom eruditu
U 2016. godini svjetlo dana dočekale su dvije filmske monografije o kojima se nije dovoljno pisalo. Da bismo ispravili tu kardinalnu grešku, u današnjem tekstu analiziramo monografiju Berković. Riječ je, naravno, o jednom i jedinom Zvonimiru Berkoviću!
Osobama koje su nas svojim djelovanjem trajno zadužile nastojimo se iskupiti odavajući im zasluženu počast tijekom obljetnica (redovno to bude obilježavanje datuma rođenja i smrti), ali i pomoću monografija čije objavljivanje velikani u pravilu ne uspiju dočekati. Nedjeljko Dragić (1936.) dočekao je ukoričeno priznanje za svoj rad[1]
Sistematično o eruditu
Diana Nenadić i Nenad Polimac zaslužni su za nastanak monografije Berković (Hrvatski filmski savez, 2016.) kojom se bez imalo pretjerivanja odaje počast skromnom klasiku sedme umjetnosti, čovjeku s više zanimanja i talenata koji je dane darove racionalno (is)koristio. Monografija Berković sastoji se od dvadeset analitičnih tekstova koji čitatelju pružaju puniji prikaz Berkovićeve kreativističke svestranosti, ali i karakterne složenosti.
Zvonimir Berković (za prijatelje Berk) široj je javnosti danas najpoznatiji kao filmski radnik, a mlađim generacijama možda nije poznat podatak da je Berković ujedno bio renomirani glazbeni kritičar, kolumnist i pisac[2]
Publicist Marko Grčić i književni kritičar Dragan Jurak najviše su pisali o Berkovićevom književnom stvaralaštvu, dok ostali tekstovi naglasak stavljaju na Berkovićev filmski opus. Jurica Pavičić obrađuje Berkovićev igrani prvijenac Rondo (1966.), pojašnjava što je prethodilo filmu te kakve su bile reakcije kritike: „Činjenica da je scenarij Ronda četiri godine ležao u Jadran filmu često je isticana i u tadašnjim i u kasnijim tekstovima o Rondu kao pokazatelj kako Jadran film nije razumio potencijale Berkovićeva scenarija.“ (44.)
O Rondu su afirmativno pisali Bruno Kragić (΄Rondo΄ u prostoru i prostor ΄Ronda΄) i Silvestar Kolbas (΄Rondo΄, analiza filmske tehnike) – Kragić analizira prostorni aspekt, dok Kolbas piše o vrstama svjetla i ulozi svjetla u pripovjednom procesu, naglašavajući pritom što je snimatelj Tomislav Pinter postigao pomoću svjetla, motiviran slikarstvom Miljenka Stančića (1926-1977.). Montažerka Maja Rodica-Virag opisala je suradnju s Berkovićem na filmu Ljubavna pisma s predumišljajem (1985.)[4]
Fascinacija Mačekom
Ivana Miloš analizirala je Berkovićev dokumentarni prvijenac Moj stan (1962.) za koji je ujedno napisao scenarij. Juraj Kukoč opisao je film Moj stan kao ostvarenje „iza kojega se krije satirični komentar stambenih uvjeta socijalizma.“ (218.), da bi u svom tekstu pažnju posvetio Berkovićevom namjenskom dokumentarcu Balada o pijetlu (1964.).
Drugi urednik monografije, filmski kritičar Nenad Polimac, piše o Berkovićevim neiskorištenim scenarijima, projektima koji nikada nisu realizirani. Ističe narativnu vrijednost scenarija Mali grijesi u kojem je očit utjecaj talijanskog neorealizma (De Sica, Rossellini). Vladko Maček umnogome je otvoreno fascinirao Berkovića u toj mjeri da je htio snimiti film o njemu, no za taj je projekt uredno dobivao odbijenice. Ipak, njegova je fascinacija 2009. godine rezultirala u obliku knjige Vladko Maček – tri razgovora, čiju svečanu promociju nije doživio. U monografiju je uvršten Berkovićev kraći esej Načelo nedovršenosti u kojem piše o scenarističkom zvanju i procesu stvaranja koji zapravo nikada ne završava, ali jednom mora biti stopiran, bez obzira je li scenarist zadovoljan učinjenim poslom: „Scenaristička djelatnost ne daje svojim djelatnicima da se odaju slatkom poroku samodopadnosti. Tako je to s bićima i stvarima koje ne nalaze svrhu u sebi: gusjenica se ne smije sama sebi previše svidjeti jer se inače nikada neće pretvoriti u leptira.“ (255.)
Na kraju monografije smješten je opsežan razgovor između urednika Nenada Polimca i Zvonimira Berkovića. Polimac je sveukupno snimio petnaestak sati razgovora – Berković je govorio o djetinjstvu, obitelji, glazbi, kreativnim počecima i suradnji s drugim osobama iz kulturnog života (Branko Gavella, Krešo Golik, Nikola Tanhofer, Ivo Škrabalo...), radu na Akademiji dramskih umjetnosti (koju je 1969. godine utemeljio Tanhofer), novinarskoj suradnji u Hrvatskom tjedniku te brojnim političkim događajima koji su mu obilježili djelovanje.
Počast klasiku
Ovu iscrpnu monografiju Berković urednica Diana Nenadić opisala je kao „nedovršeno, otvoreno djelo“ i pritom nije nimalo pogriješila jer, kreativnu osobnost takvoga kalibra zaista je teško sažeti u jednom naslovu od 350 stranica. U konačnici, sav se uloženi trud realizirao i isplatio – stvoren je koncizan, sistematičan pisani spomenik o nenametljivom kulturnom radniku koji bi, da je bio u manjoj mjeri samokritičan, snimio više filmova. Onako svojeglavom i ponosnom, Berkoviću nije bilo do prosječnih snimaka – kad bi već radio, nastojao izvući iz sebe maksimum: „Bezbroj puta mi se dogodilo da nađem pravo rješenje tek kad sam nešto već snimio. U tom smislu ja sam najantipatičniji režiser, jer stalno želim nešto mijenjati.“ (268.)
Slojevit i simboličan, discipliniran i radišan, nije se prilagođavao publici, već je bio i ostao vjeran svojim idealima. Izrazito razborit zanatlija, nije se oslanjao na puki instinkt - njegovi su radovi plod višegodišnjih priprema, nije se ubrajao u nekontrolirane stvaratelje koji se rado oslanjaju na možebitnu sreću, težio je harmoniji. U nekrologu Elly Bašić (1908-1998.)[6]
Osim što obiluje kvalitetnim, analitičnim tekstovima što daju dublje poimanje Berkovića kao autora, monografija Berković obogaćena je nekim novinskim člancima, vizualnim prilozima, filmografijom, popisom primljenih nagrada te bibliografijom tekstova o njegovom filmskom djelu. Čitajući monografiju, proširit ćete znanje o Berkovićevim filmovima te dobiti snažnu želju za ponovnim gledanjem istih ostvarenja; drukčije ćete percipirati neuobičajeni ljubavni trokut što čini Rondo (1966.), Nedinu tragičnost u ljubavnoj drami Putovanje na mjesto nesreće (1971.), Melitinu fatalnu senzualnost što čini Ljubavna pisma s predumišljajem (1985.) i milu zagonetnost Dore Pejačević u filmu Kontesa Dora (1993.).
Fotografije: Rondo