Izdavačko čudo

Od svih hvalospjeva koji će vas dočekati među isječcima kritika na koricama, samo jedan od komentara može se učiniti točnim.

Le Monde o knjizi Karla Ovea Knausgaarda kaže: „Moja borba tog Norvežanina – izdavački je fenomen... Fascinantno“. Knausgaardov uspjeh zaista jest fascinantan, nedvojbeno vrijedan analize. Kulturološke analize, više nego književno-umjetničke, jer među svim tim stranicama, književnosti je jako malo. Što se stilske valorizacije tiče, nema se bog zna što reći. Nisu zabilježene značajne razlike između Knausgaardova pisma i onoga ghost writera Vlatke Pokos.

Promišljati kompleksnost radnje? Koje radnje? Reći nešto o autorovoj maštovitosti? Kako, kad je u pitanju autobiografija? Moja borba, prva u nizu od sveukupno šest autobiografskih knjiga, postigla je veliki uspjeh i samo u Norveškoj prodana u dva milijuna primjeraka.

Knausgaard sam za sebe kaže da je ovim projektom prodao dušu vragu, ali što je točno prodalo Knausgaarda?

Glad za golotinjom

U intervjuu za Novi list, književnica Daša Drndić fenomen Knausgaardova uspjeha pripisala je običnoj gladi za golotinjom: „Raja se navukla, njena isprazna voajeristička glad je podmirena, a Knausgaard sve u šesnaest prodaje svoje knjige. Meni su te navodno minuciozne konstrukcije falš, narcisoidne i naprosto dosadne“.

1

Potpisujući spomenutu dosadnost ove autobiografije, nisam se udostojila pročitati svih šest knjiga, ali nešto me ipak natjeralo da završim makar prvu. Kako kod mene preferencijalno prolazi jedva i vizualni oblik voajerizma, nisam u tome našla adekvatno objašnjenje. Iako je znatiželja prema tuđoj intimi svakako jedan od pokretača popularnosti ovog djela, nadala sam se da ću tamo pronaći makar natruhe nečeg zanimljivog, inspirativnog, poučnog... senzacionalističnog barem? Sočnog, opskurnog, provokativnog? Ne. Nema ničeg takvog. Ja sam staromodna čitateljica, fan gustih i kompliciranih konstrukcija, ništa od navedenih senzacionalizama zapravo me ne zanima, ali sada sam već čitala, ne estetskog ili intelektualnog zadovoljstva radi, jer toga ovdje za mene očito nema, već pitajući se: Što je to što drugi vide? Svaki trend je vrijedan proučavanja, bili njegovi poklonici ili ne. Svaki hit, svaki popularni hitac, može reći nešto o onima koji su tim metkom pogođeni. Osobito ako je njih toliko jako mnogo.

Arhetipske figure

Osim što stilistka nije posebno impresivna, razrađena ili inovativna, posebno uzbudljiv nije ni sam sadržaj. Likovi koji se pojavljuju u glavnim ulogama nose maske nekih od najstarijih arhetipova svjetske književnosti, ali i zapadnjačke kulture i mitologije općenito. Prije svega, figura distanciranog Oca čija nas prisutnost opsjeda, nešto o čemu je najljepše progovorio Kafka. I kod njega protutežu pruža nježna i milostiva majka koja štiti od autoriteta.

Otac je umalo zasjenio i samog pripovjedača-protagonista. Status je neupitan samim time što njegova smrt otvara, prati i zaključuje ovu prvu knjigu. O očevu utjecaju, kao i o svemu ostalom, Knausgaard govori sasvim otvoreno: Ono što nisam smio, nisam radio. Nikad. Ni jedan jedini put nisam napravio nešto što mi je otac zabranio. Otac je za vrijeme njegova djetinjstva bio hladan, dalek i sveznajući, čitajući autorove misli i predviđajući njegove postupke.

Sasvim drugačiji od Knausgaardove majke o kojoj ovaj govori bez imalo odmaka od klasične zapadnjačke edipalije: Kuća je tada djelovala drugačije, kad je ona bila u njoj...ako bih primjerice zaspao prije nego što je ona došla kući i probudio se tijekom noći, osjetio bih da je ona ondje, nešto bi se u atmosferi promijenilo, nešto što nisam mogao točno odrediti, osim što je djelovalo smirujuće. No unatoč toj fascinaciji majkom kao ženskom figurom, uobičajeno prikazanom u liku blagonaklone svetice, žene u Knausgaardovoj knjizi nisu dobro prošle. Točnije, ono što nosi pečat posebne problematičnosti upravo je ono: žensko.

Patrijarhat

2

Knausgaardov prezir prema ženskom očituje se u opisu dezintegracije tradicionalne uloge oca: ... a to što je nekako zapao u to, nekako ušao u nešto bezoblično i nepoznato, gotovo feminizirano, bilo je kao da je izgubio kontrolu nad sobom. Čak je i strogoća u njegovu glasu nestala. Knausgaardov otac, prvotno prototip patrijarhalne figure, kroz priču propada. Odlazi od obitelji drugoj ženi, pije, mijenja svoj imidž, način života, čak i ime. Njegovo je ponašanje prema sinu s tom transformacijom postalo više prijateljsko. Autoritet koji je predstavljao popustio je. To nije bilo nešto čemu se Knausgaard radovao, prije, bilo je to za njega nešto sramotno, na što je gotovo gledao i s gađenjem. Nije to bilo samo propadanje figure Oca, već raspadanje patrijarhalnih načela. Njegova prostodušna naklonjenost ovoj ideologiji i svim njezinim izlizanim konotacijama, posebno se očituje u idućem fascinantnom paragrafu:

Prezirao sam one male kotačiće, kao prvo zato što su ženskasti, dakle, nedostojni muškarca, muškarac treba nositi, a ne vući, i kao drugo, zato što su podsjećali na lakoću, prečace, štednju, razumnost, što sam sve prezirao.

Ja, kralj aproksimacije

Nemojte ovakve misli zamjeriti Karlu Oveu Knausgaardu. Osim što je očajnički iskren, većinu vremena zapravo i ne zna što piše. Kada bi znao, možda bi uspio, ako ne biti minimalno rodno korektan, onda barem ostati konzistentan u jednoj tezi na samo pedesetak do sto stranica. Na sreću moje novootkrivene sadističke note, on to nije uspio. Konzistencija i Knausgaard mogu ući u popularnu kulturu kao primjer dihotomije ili jednostavno, oprečnosti. Crno-bijelo, muško-žensko, duboko-površno, dobro-zlo, meko-kruto, knausgaard-konzistencija. Među značajnijim suprotnostima svakako je ona između blaženstva i kaosa, što su dva zida o koje se njegov život munjevito sudara.

Većinu vremena provodeći kao diletant (njegove riječi, ne moje), život oko njega vječno je u stanju klimave umjetničke instalacije. Mi ne znamo za planove. To da moramo kupovati namirnice za ručak svakog nas dana nanovo iznenadi. Knausgaard je dijete. Dijete koje odgaja djecu i hoće medalju za to. Dijete koje odgaja djecu u vrtlogu svoje emocionalne histerije: Volio bih da mogu reći da sam tada postupao odmjereno i razumno, ali, nažalost, nije bilo tako, jer bi u takvim situacijama proradile, a zatim i eskalirale, i moja ljutnja i moje emocije, i to često u javnosti: događalo se da je, izvan sebe od bijesa, zgrabim s poda nekog od trgovačkih centara... urlam na nju ili tresem sve dok vrištanje ne prijeđe u plač. Ta intenzivna i dramatična proživljavanja imaju i svoju protutežu:

No ta stalna improvizacija čini vrednijim određeni trenutak, koji onda, naravno, postaje iznimno uzbudljiv... javlja se snažan osjećaj zajedništva i budi razmjerno jednako intenzivna sreća. O, tada naprosto sjajimo.

Ova sklonost krajnostima nosi sa sobom neke druge posljedice. Dinamika takva života dresira nas brzoj izmjeni odnosa i fokusa, donošenju naglih odluka, uči nas lutati i disperzirati svoju pozornost. Nestabilan način života i razni poremećaji pozornosti međusobno se uvjetuju. Naviknuti na nagle i brze izmjene u sustavu ponašanja, odvikavamo se zadržavati fokus. Zato ne treba čuditi sve veća nestrpljivost, otežana koncentracija i površnost. O svojoj površnosti autor govori iznenađujuće iskreno:

Malo sam listao Adorna, pročitao pokoju stranicu Benjamina, nekoliko dana sjedio pogrbljen nad Blanchotom, malo bacio pogled na Derridu i Foucaulta, okružio se nakratko Kristevom, Lacanom, Deleuzeom, dok su istovremeno oko nas kružile pjesme... na koje nikad ne bi potrošio više od nekoliko minuta... i ništa nisam naučio, ništa nisam shvatio ali već činjenica da sam došao u dodir s njima, da imam knjige tih pjesnika na polici, utjecala je na moju svijest, činjenica da znam da postoje obogatila me, ako već ne spoznajama, onda idejama i percepcijom.

A to što me obogaćivalo kad sam, primjerice, čitao Adorna, nije se krilo u tome što sam čitao, nego u predodžbi koju sam imao o sebi dok sam čitao. Bio sam netko tko je čitao Adorna.

A u tom teškom, zakučastom, razgranatom, preciznom jeziku, koji cijelo vrijeme potiče na promišljanja i spoznaje i gdje je svaka točka poput alpinističkog klina, ima i nečeg drugog, ima, kao sjene tih rečenica, atmosfere stvarnost, a ta je sjena znala pobuditi u meni blagu želju da upotrijebim taj jezik ugođaja na nečem stvarnom...

Nije se samo čitajući knjige Knausgaard zadovoljavao da grabi glazuru s vrha. Znao sam sve nijanse njezina glasa, i njih sam sad upijao, ne ono što je govorila. O posljedicama ovakve pozornosti možemo pročitati ovdje: Rekao je nešto silno dojmljivo o smrti ... a ja sam posmilio kako to moram upamtiti, to je važno, to moram pamtiti do kraja života, no već u autu na putu kući... to sam zaboravio.

Da budem posve iskrena, interpretaciju bih u ovom trenutku mogla samo falsificirati, praveći se da autor nije sam sve rekao:

Ja sam se osjećao lagan kao pero, kao diletant koji ni o čemu nema pojma, samo pluta po površini.

Da, Dragan Kurjak ispravno govori kada Knausgaarda ocjenjuje posebnim na osnovi njegove tendencije da samog sebe prikazuje krajnje antipatično. Ta razina iskrenosti zaista je nevjerojatna i u mnogim slučajevima „osvježavajuća“ pojava.

On je autentičan, tako iskren... govorili su glasači Donalda Trumpa.

Protiv površnosti!

Istrošeni arhetipovi, naivni i nesvjesni patrijarhat, isfurano antijunaštvo, sve bi to bilo još i prihvatljivo da Knausgaard nije pokušao zadovoljiti formu klasika romana koji uvijek u sebi prokrijumčare neku filozofsku crticu kao univerzalno citatljivu mudrost. Sve bi to bilo prihvatljivo da Knausgaard nije napinjao tu strijelu toliko visoko i ciljao na intelektualnost. Tada njegova nemogućnost zadržavanja koncentracije nad vlastitim idejama i mislima, njegova 'konzistentnost' i posljedično ikakva uvjerljivost, odlaze zauvijek u zaborav. Još je nešto uistinu fantastično u ovoj knjizi – razina njezine kontradiktornosti.

3

Bio sam, drugim riječima, za dubinu i protiv površnosti, za dobro protiv zla, za mekoću protiv krutosti. Onda bih valjda trebao biti sretan što mi je otac prešao u redove onih mekših. Ali nisam bio, jer sam prema takvom izražavanju mekoće, dakle okruglim naočalama, baršunastim hlačama, papučastim cipelama, pletenim vestama, gajio prijezir, jer osim političkih ideala imao sam i druge ideale, one koji su se ticali glazbe, gdje se na sasvim drugoj razini radilo o tome da treba izgledati dobro, cool, što je opet bilo povezano s vremenom u kojem smo živjeli, a to je trebalo izraziti... Ah, novo. Ja sam bio na strani novoga.

Ovom sam se paragrafu vraćala iz nevjerice. Očekivala sam kontradikcije naći u ideji izrečenoj na stranici 12., potom porečene na stranici 212. U dvjesto stranica čovjek se može malo zabuniti, čak i kad prodaje hvalevrijedne životne filozofije. Da će mu uspjeti da sam sebi skoči u usta unutar jednog paragrafa, pa tu već imamo posla s Beckettom! Prava umjetnost. Da pojasnim, autor objašnjava kako je na strani dubine, dobra i mekoće. Na strani dubine?

Nisam se ustručavao maltretirati druge, ako mi se tako prohtjelo. Često zbog njihova izgleda...

U idućem paragrafu Knausgaardova je dubina posebno evidentna. Način na koji nečiji prag kulnesa prepoznaje u predmetima iz ormara zaista nisko pada.

Ja sam bio na strani novoga. A Ian McCulloch iz Echo & The Bunnymen, on je više od svih bio utjelovljenje novog. Frakovi, vojničke jakne, košarkaške tenisice, crne sunačne naočale. Daleko je to bilo od izvezenih košulja i laponskih cipela mojega oca.

Ne bismo smjeli izostaviti ni filozofiju o djetinjstvu kao vremenu u kojem vrijeme teče sporo, s obzirom na to koliko je toga nepoznato. Cijelo se djetinjstvo i adolescenciju trudimo otkriti pravi odmak u odnosu na stvari i fenomene. Onda jednog dana dođemo do točke gdje su svi nužni odmaci uspostavljeni... Tada vrijeme počinje teći brže. Ne nalazi više ni na kakve zapreke. Tako kaže na stranici 13. 181 stranicu kasnije, djetinjstvo će biti jedino vrijeme kada je sve bilo poznato.

Još je upečatljivije njegovo korištenje koncepta razumijevanja. Na stranici 191. Razumijevanje se ne smije brkati sa znanjem, a ja nisam znao gotovo ništa – no kada bi naprimjer, došlo do borbi na graničnom području u nekoj bivšoj sovjetskoj republici negdje u Aziji, za čije gradove nikad prije nisam čuo, sa stanovnicima koji su mi strani po svemu... moje potpuno neznanje i neinformiranost ne bi priječili da razumiju što se dogodilo, jer um ima kategorije pomoću kojih se nosi s najstranijim.

Šesnaest stranica nakon, sanja o životu u Japanu gdje bih bio okružen stranime, svime onim što čovjek vidi, ali ne razumije.

Turist duha

Iako je čitav prikaz do sada išao u prilog tezi kako je uistinu u pitanju jedno izdavačko čudo, Knausgaardova popularnost u međuvremenu mi je postala jasnijom. Ona se, očito, ne krije u njegovoj inovativnosti, progresivnosti, intelektualnoj kompleksnosti i filozofskim začinima ili maštovitosti. Naprotiv, one se nalaze u njegovoj poznatosti, površnosti, iskrenosti. Recenzija o knjizi punoj klišeja imat će isti takav zaključak: Knausgaard nam je prodao nas. Turist duha, kako se naziva, jedna je od slikovitijih sintagmi koja sažima naše živote.

Pišući jednu od vlastitih priča, svojedobno sam pokušala konstruirati prototip modernog mladog intelektualca/umjetnika. Pišući sam pretjerivala, možda čak i proizvodila karikaturu, jer što je drugo skup stereotipa zgužan u jednoj osobi, nego prenaglašena profilizacija nekih općih mjesta u kulturi. Bila sam sigurna da pretjerujem. Sve dok nisam pročitala Karla Ovea Knausgaarda. On je tu karikaturu modernog čovjeka napisao puno bolje od mene i kako stvari stoje, nije izmislio ni riječi.

Među mnogobrojnim recenzijama koje su napisane o Mojoj borbi, nisam naišla ni na jednu osobito objektivnu. I one se same, kao i Knausgaardov život, sudaraju između dviju oprečnosti: obožavanja i odbacivanja. Pretpostavljam kako nije lako ostati objektivan pred vlastitim ogledalom.