Možda iz iskustva znate ili su vam pričali, ali objasniti djeci kako nešto funkcionira iznimno je težak zadatak. Nekad je to zato što ni sami ne znamo, nekad ne znamo kako bismo to sročili, a često je zato što mislimo da djeca neće shvatiti ako im to ne pojednostavimo do krajnjih granica. I upravo zbog banalizacije u koju prečesto zaglibimo, objašnjavanje svijeta djeci – iz odrasle perspektive - nije samo težak, već i opasan zadatak. 

Opasnost leži u zauzdavanju širine i podrezivanju mašte. Bez eksplicitne namjere, ali ranjeni iskustvom i hendikepirani znanjem stečenim u životu, i u školskom sustavu koji ne otvara vidike niti potiče maštu, namećemo djeci svoju logiku i naslijeđenu ideologiju. To je ono kao kad nas dijete zamoli da mu nacrtamo kuću, i mi posegnemo za klasikom:

kućica1 boja 300 dpi

A koja kuća na svijetu izgleda tako? Živite li vi možda u kvadratu s trokutom na vrhu, koji ima dva manja kvadratića nalik očima, i manji, nadsvođeni pravokutnik na mjestu gdje se ulazi? I sija li vam iznad toga trokuta limun-žuto sunce, okruglo i s krakovima, a do njega bijeli valoviti oblačak?

Kad bismo djecu poticali da svijet gledaju vlastitim očima i na svoj način pokušavaju zabilježiti ono što vide, bez pravila koje će im ionako obrazovne institucije nametnuti, možda bismo dobili kompilaciju zapažanja i izjava kao što je Knjiga godine. Još kad se to uobliči u dnevnik, onda dobijemo blizinu životu, dah autentičnosti, puno završenih fragmenata koji se lijepo slažu u cjelinu, ali divno funkcioniraju i sami za sebe. Dobijemo tekst za odrasle i djecu: najmlađima je blizak i logičan u svojoj začudnosti, ne trebaju im dodatna pojašnjenja, a odraslima je čudesan vrtuljak na kojem koncepti i konteksti stalno mijenjaju mjesta, ali ta vožnja funkcionira divno, i daje im – nama – priliku za tako željenu pauzu i toliko potreban odmak.

A nagradu dobiva...

„Pišem o Knjizi godine“, rekla sam u razgovoru, i prvo je pitanje bilo: „Tko je osvojio nagradu?“ Ili: „Po čijem izboru?“ Ali naslov nije vrijednosna niti nagradna kategorija, više je kalendarski usmjeren, i ni nakon jako dugog promišljanja nisam uspjela prokljuviti je li namjerno dvosmislen, ili tu nema skrivene autorske igre. Imam argumente za obje tvrdnje. I onda kažem, ne znam u čijem izboru, ali znam u čijem prijevodu. A prevoditelj Dean Trdak sam je rekao da ovaj tekst „iznimno učinkovito liječi dušu i djeluje preventivno protiv svih mogućih depresivnih poremećaja“. I nisam imala razloga da mu ne vjerujem.

Riječ je zapravo o knjizi koja obuhvaća razdoblje od jedne godine, ali u kojoj godina kao broj ne igra nikakvu ulogu. Datumi su tu tek donekle relevantni, jer unosi su dnevnički datirani, ali najvažnija su zapravo godišnja doba. Proljeće, ljeto, jesen i zima dijele knjigu na četiri dijela, i ispisani su kao uvodni naslovi velikim slovima, što je jako zabavno i korisno za djecu koja počinju slovkati i mogu ih sami pročitati.

Godina ne počinje siječnjem, već PROLJEĆEM – jer tada se sve rađa: i priroda i svijet i tekstovi o njima. A završava pretproljetnim razdobljem, danom kad je djevojčica započela pisati svoj dnevnik, a to je 30. veljače. Da, dobro ste pročitali. Ljutilo ju je što veljača nikad nema trideseti pa ga je odlučila stvoriti. I nije bilo lako, ali pomogla si je tako što je kupila dnevnik - da u njemu zapiše sjećanja na dane kojih nema u kalendaru.

Naša dnevničarka može se opisati ili kao posve obična ili vrlo neobična djevojčica, pitanje je perspektive. Kad vidite da se ona najviše na svijetu boji da će je odvesti u Institut za normalne ljude, da cvijetu stavlja šešir da mu ne smeta sunce i da vunenim puloverom prijeti hladnoći, možda to smjestite na skalu od uvrnutog do krajnje neobičnog. Ali djeci padne na pamet svašta što prkosi zakonima odrasle logike. A što se odraslih tiče, ako ih pomno pogledamo, u svakome ćemo naći razna čudesa, neobičnosti i nelogičnosti. Znači, ovo i nije tako neobična priča, ali uobličena je u neobično dirljiv, duhovit i topao dnevnik.

Ne znamo kako se djevojčica zove, gdje živi niti koliko točno ima godina. Nismo sigurni ide li u već u školu, ali prilično je sigurno da pozorno promatra svijet oko sebe – radoznalim i neiskvarenim očima, kroz posebne naočale, i onda svoja zapažanja zapisuje. Bilježi sve što vidi, i gađa u srž svari. Govori nam o obitelji: sestra, majka, otac, djed, brat – na svima njima testira svoje postavke ili joj oni odgovaraju na pitanja.

Teme kojih se hvata su raznovrsne: priroda koja je okružuje („Biljke traže svjetlo, baš kao moljci i filozofi.“), a onda i životinje koje vidi ili prepoznaje oko sebe („Izumjela sam stroj za cvrkutanje: ima kljun, krila i perje. Vrlo je nalik na pticu.“) i načini funkcioniranja svijeta u velikom i malom („Moj brat kaže kako je vrlo lako stvoriti oazu u pustinji. Dovoljno je dodati vodu.“). Poznato je da djeca postavljaju puno pitanja, ali ova djevojčica s upitnicima postupa oprezno, jer jako su joj dragocjeni. „Kako lastavice – koje su tako male – mogu nositi proljeća, koja su tako velika?“, 30. ožujka pita mamu. Pita i djeda, i tatu, neka druga pitanja, i oni uvijek odgovaraju, pretvarajući se da su sigurni u svoje izjave.

Cruz. Afonso Cruz

Za mnoge se umjetnike kaže da su svestrani, ali Afonso Cruz to istinski jest. Osim što piše i nezaustavljivo objavljuje – od 2008. do danas objavio je čak 25 djela različitih žanrova, za djecu i odrasle – Cruz se aktivno bavi režijom, animacijom, ilustracijom i glazbom. Na pitanje kako mu uspijeva pokrivati toliko područja, kaže da njegovo uživanje u svemu što radi i čime se bavi zamagljuje granice između posla i zabave. On živi svoju umjetnost, na gotovo renesansni način. I pravi pivo, da ne zaboravim taj bitan podatak – zainteresirao ga je proces na filozofskoj razini pa je počeo fermentirati u kupaonici u stanu: pranje boca u kadi najniža je moguća cijena za dubinu filozofskog uvida – i za dobro pivo.

IMG_20171026_113302_284

Za sebe kaže da je potekao iz svijeta slike: nemjerljivo je volio crtati i radio je to svaki dan, navodno, isprva jako loše, ali ljubav i trud bili su toliki da je postajao sve bolji. To je bitna poruka za nadarene i one s malo manje dara – rad i bavljenje vlastitom strašću neminovno dovode do rezultata. Danas voli digitalnu ilustraciju i mogućnosti koje mu ona pruža, da eksperimentira s oblicima i bojama dok ih ne dovede do savršenstva – ili barem do rezultata koji mu se u danom trenutku čini savršenim.

U Knjizi godine nije se poigravao bojama; sve su ilustracije crnobijele. S jedne strane zbog toga izgledaju nedovršeno i fragmentarno, kao i sam žanr dnevnika u koji su uglavljene. Ovako neobojena i s dosta praznog prostora, knjiga se čini otvorenom za čitateljske intervencije: kao da svatko može dodati boju po želji – čak i doslovno. S druge pak strane, ti crnobijeli crteži dodaju tekstu pomalo odraslu notu, s nadrealističkim odmakom – kad se nađete između tih korica, kao da ste zagazili u nečije snove.

Na početku i na kraju dnevnika vidimo kako je autor zamislio svoju protagonisticu i pripovjedačicu. A to je kao sasvim običnu i dosta ozbiljnu djevojčicu – rumenih obraza i sa skupljenom kosom, ali noge joj neodoljivo podsjećaju na olovke, kojima ispisuje sjajne rečenice. I te rečenice nećete izbrisati iz glave nijednom gumicom. Poput ljetnog, a neodoljivo svevremenog zapisa od 2. srpnja: „Onako kako mi imamo srce, crijeva, bubrege, jetra… more ima ribe. Mi se češljamo češljem. A more brodovima.“

Tišina koja godi

Knjigu godine u osvrtima uspoređuju s Malim princem, i to joj baš i ne čini uslugu. Još posebno kad se kaže da je Knjiga godine „portugalski Mali princ“ – takva konstatacija nikako nije u skladu s idejom i poetikom autora ni s važnosti putovanja i prelaženja granica u njegovom životu i radu. Afonso Cruz deklarirani je nomad i kozmopolit kojemu je cijeli svijet domovina – i sigurno mu se ne bi svidjelo da se doseg njegove literature ograničava na doseg jezika na kojem piše. Između Cruzova fiktivnog dnevnika i Saint-Exupéryjeve novele, kao čitateljica vidim više točki mimoilaženja nego spajanja. Ako bih pak morala naći neke sličnosti, onda bi one bile u konstataciji da su oba teksta i za odrasle i za djecu, i da progovaraju univerzalnim jezikom. Ali to je nešto što je odlika svih dobrih knjiga, zar ne?

IMG_20171103_125850_668

Ovo je sjajna knjiga zato što diše – tekst i ilustracije nisu zbijeni i ostavljaju prazan prostor za razmišljanje o napisanome i nacrtanome, i za vlastite misli. U posljednje vrijeme strašno cijenim takva izdanja i tekstove, a još više značajnu tišinu. Tišina koja umiruje senzacije i nameće pauzu jednako je važna i za djecu: odmaknut će ih od kaosa stvari i boja, i uvući u interaktivan prostor koji potiče razmišljanje i funkcionalno znanje, a ne samo pamćenje informacija i samosvrhovitu reprodukciju.

Afonso Cruz radi s fleksibilnim žanrom dnevnika, i radi na multimedijalnoj – vizualnoj i tekstualnoj platformi, ali Knjiga godine je prije svega vrhunsko literarno djelo. Način na koji gradi strukturu teksta te teme i motivi koji premrežuju tekst bez sumnje su proizvod literarnog uma. Već na naslovnici dominira motiv stabla, razgranatog, koje se proteže kroz sve dnevničke zapise i sva godišnja doba. Kad razgovarate s djecom, ona imaju različite ideje koje je to stablo i što baš tu radi, i poznat im je to motiv: stabla uz ceste i putove kojima svaki dan prolazimo najvidljiviji su indikatori mijena godišnjih doba. I ne samo to: stablo je nešto za što se priveže ljuljačka, nešto što jesen pase i nešto što zabjeljuju snjegovi. I ima listove, kao što ih ima i knjiga, a kad padne list iz knjige, onda znamo da je jesen. Sve su to lekcije iz prolaznosti, i vječnog vraćanja istoga. I nema boljeg načina da se predstavi arhitektura supostojanja ljudi i prirode nego preko godišnjih doba.

Kratki tekstovi, veliki doživljaji

„Ljudi vole kratke susrete, kratka pisma, male doživljaje…“ I kratke knjige koje dugo s njima ostaju, da dopunim Vesnu Parun. Osim što će vam zagrijati srce, Knjiga godine nasmijat će vas, a potencijalno vam i produžiti život. Kako? Pa učinit će za vas otprilike ono što i sama prisutnost djece učini: zaustavit će vrijeme i dati vam prostor za stanku među svojim koricama, i bit ćete prisiljeni osvijestiti sadašnji trenutak, a ne samo juriti u budućnost ili se razapinjati zbog prošlosti. A kad to učinite, kad ste svjesno prisutni i svjesni što vam se događa dok se događa, onda dolazi do cijelog niza kemijskih procesa u organizmu koji produžuju životni vijek vašim stanicama i smanjuju utjecaj stresa i jačaju imunitet. Ozbiljna neuroznanstvena, a ne ona floskularna istraživanja su to pokazala.

Ovo je kratka knjiga koja će vas nasmijati. A humor spašava, otvara novu perspektivu i stvara nove neuronske krugove u mozgu, koji unose još više smijeha u vašu svakodnevicu. Još više smijeha, i izjava poput ove iz proljeća: „Nijedan čovjek nije viši od svoga šešira. Osim ako ne podigne ruke. To se događa kad je sretan. Ili kad ga pljačkaju.“ Ili ove zimske: „Imam prijatelja golema nosa. Otac mu je proučavao azijske slonove. To ne može biti slučajnost.“

Osim razmišljanja, zapisi ove neobične djevojčice mogu vas potaknuti na pisanje i čitanje dnevnika. Kao djeca, svi smo to radili, potaknuti ranim, „dječjim“ dnevnicima. Mene je potaknula Ana Frank, ali ovo je definitivno dnevnik za koji bih radije da inspirira moju djecu. Jer ja sam razmišljala u kontekstu tekstualne prijateljice kojoj se povjeravam u svijetu koji je opasan, težak i koji ne razumije, a Knjiga godine može potaknuti divan, očuđujući pogled na stvarnost. I kod odraslih želju da se takvom pogledu vrate, a kod djece, da ga nikada ne izgube.

Post scriptum: Kad mene dijete zamoli da mu nacrtam kućicu, ja kažem, bolje da crtanje ne učiš od mene, već od najboljih. Hvala sjajnoj ilustratorici Sanji Rešček što je pristala „zaboraviti“ crtati i poslušala moje upute – ispalo je odlično!