Na početku filma Sunset Boulevard (Billy Wilder, 1950.) narator, koji je ujedno i glavni lik, otkriva gledateljstvu da njemu pripada truplo u bazenu, nakon čega se radnja vraća na početak da bismo uopće saznali kako je došlo do toga. Premda već na početku saznajemo što će se dogoditi na samom kraju, film ne gubi na zanimljivosti i napetosti.

Na sličan način počinje roman Brodeckov izvještaj (Edicije Božičević, 2012.) Phillipea Claudela (1962.)^[1]Dosad su prevedeni i sljedeći naslovi: Sive duše (Profil International, 2004.), Istraga (Edicije Božičević, 2014.) i Mirisi (Edicije Božićević, 2015.)..  Odmah nam je jasno tko je nedavno ubijen i tko stoji iza ubojstva, a kasnije se postupno otkrivaju razlozi koji su doveli do tog čina u malom mjestu na njemačko-francuskoj granici. Budući da je na glasu kao pametan i pismen čovjek, Brodeck od zajednice dobije zadatak – mora napisati izvještaj o nemilom događaju.

"On nije dostojan"

Claudel ne otkriva puno na početku, stalno zadržava čitateljevu pažnju pa napetost ne jenjava. Kao u Babajinoj ekranizaciji Kolarove priče Breza, naracija u romanu Brodeckov izvještaj nije linearna, već retrospektivna. Brodeck je u procesu pripovijedanja nesustavan, stalno se vraća unatrag da bi što detaljnije opisao ubojstvo stranca u kojem nije sudjelovao, dolazak živopisnoga stranca kojem nitko nije saznao ime (svi su ga zvali Anderer^[2]Drugi ili „onaj drugi“.) i kako ga je zajednica isprva prihvatila. Da bi opis događaja i zajednice bio što potpuniji, Brodeck ne piše samo o Andereru, već ujedno spominje svoje nesretno i teško djetinjstvo, dolazak u malo, naizgled pitoreskno selo u kojem je proveo djetinjstvo i mladost, školovanje u velikom gradu, pojedine mještane i boravak u koncentracijskom logoru iz kojega je uspio izaći živ te danima blagostanja koji su prethodili zatočeništvu.

Nakon svega što je preživio u logoru, Brodeck ne može više vjerovati u Boga. Opet, s druge strane, upravo Boga i čovječanstvo, kao Božje sluge, okrivljuje za užase koje je pretrpio: „Zašto sam i ja morao, poput tisuća drugih ljudi, nositi križ koji nisam izabrao, proći križni put koji nije bio za moja leđa i koji me se nije ticao? Tko je, dakle, odlučio da će kopati po mom neuglednom životu, iščupati moju krhku mirnoću, moju sivu anonimnost i baciti me poput lude, sićušne kugle u golemoj kuglačkoj igri? Bog? Ali ako On postoji, ako On doista postoji, neka se pokrije. Neka stavi obje ruke na glavu i neka ju spusti. Možda ga, kao što nas je nekoć Pieper učio, mnogi ljudi nisu dostojni, ali danas ja također znam da On nije dostojan većine nas i da je Njegovo stvorenje proizvesti stravu samo zato jer mu je Stvoritelj šapnuo recept.“ (159.)

Claudelov roman nedavno je doživio istoimenu stripizaciju Brodeckov izvještaj (Fibra, 2016.) koju potpisuje Manu Larcenet (1969.) ^[3]Manu Larcenet otprije je poznat domaćoj publici po naslovima Blast, Svagdanja borba, Povratak zemlji… . Vjeran literarnom predlošku, Larcenet je bio sažetiji u pripovijedanju, ali nije izostavio bitne dijelove, štoviše, oslikao je priču tako da se određene table mogu proučavati u istom vremenskom razdoblju kao i jedna gusta napisana stranica knjige. Larcenet je efektan majstor vizualnoga pripovijedanja, stoga njegova stripizacija Brodeckovog izvještaja iziskuje pomno iščitavanje nacrtanih detalja.

Kao kod Pedrose, i kod Larceneta izostaju didaskalije, crtež nije zagušen tekstom, već je u punoj službi pripovijedanja – ono što nije rečeno, nacrtano je. Upravo nijeme table, na kojima nema teksta, čitatelju najčešće najviše govore i ostavljaju ga bez teksta. Poput knjige, i strip se čita u jednom dahu jer prikazuje šokantnu dozu netrpeljivosti, zadrtosti i mentalne skučenosti, zapanjuje zatvorenost i okrutnost malih sredina što na prvu ostavljaju dojam netaknute pastorale, jezovit je taj gotovo opipljiv strah od nepoznatoga, od različitosti, od Drugoga. Brodeckovu zajednicu krasi neotvorenost prema svijetu i inovacijama, paranoičnost je to što vuče podrijetlo iz nedavnog rata koji ni njih nije mimoišao. Osim što strahuju od nepoznanica, izbjegavaju bolno suočavanje s vlastitom prošlošću i savješću, skrivajući pritom prljavo rublje čije se mrlje ne mogu ukloniti.

Diskretni junaci

Brodeckov izvještaj primjer je stvarnosne književnosti; nije doslovce iskazano vrijeme radnje, no lako se dade naslutiti da se radnja odvija netom nakon završetka Drugog svjetskog rata jer su tada organizirani logori smrti u kojima su se sistematizirano ubijali nepoćudni i nepoželjni. Zanimljiva je Brodeckova osobnost u kojoj, unatoč ratnim strahotama koje je proživio na vlastitoj koži, nema mjesta za (auto)destruktivnu mizantropičnost. Mada je doslovno prošao kroz zemaljski pakao, on nije osvetoljubiv, a stalno ga krasi i neuobičajeno snažna volja za životom.

Pogled mu je uprt u budućnost jer ima za koga živjeti – starica Fédorine koja ga je othranila, supruga Emélia i kćerkica Poupchette drže njegov mentalni sklop na okupu. Bespogovorno pristaje na ulogu kroničara neljudskosti i zapisničara nehumanosti da ne bi završio poput Anderera – on nipošto nije nekakav junak u cijeloj ovoj storiji i ne prikazuje se tako, nikada nije bio jedan od onih koji će se otvoreno pobuniti protiv nepravde i odlučno podići glas, makar i po cijenu vlastitog života. Premda nije junak u klasičnom smislu riječi, ipak ćemo osjetiti samilost i razumijevanje prema Brodecku, posebice ako više ne gajimo varljive mitove o postojanju junaka. Ako i postoje junaci, o njima se malo zna jer oni nerado izlaze u javnost, skromni su, nemaju potrebu za samopromocijom i povlađivanjem drugih.

Brodeck odluči napisati punu istinu, bez okolišanja. Pored izvještaja koji je naručen od članova zajednice, piše još jednu verziju teksta koju ne misli predati naručiteljima. Oni ga, kako ubrzo zamjećuje, nadziru. Živopisni likovi okružuju Brodecka – nisu baš svi zadrti seljani, svaki od njih ima više ili manje zanimljivu privatnu pozadinu iz koje nastaju brojne psihološke studije. Ima tu naočitih učenjaka, ali i propalih duša, domaćih razvratnika i sitnih izdajnika koji u nevolji pokazuju pravo lice. Larcenet je uspješno predočio napetu atmosferu Claudelovog romana, stvorio je izuzetno uznemirujuće štivo, radnja odlično konstruirao miješanjem sadašnjosti i prošlosti. Ukratko, riječ je o jednoj od onih priča koje se ne ispuštaju iz ruku. Brodeckov izvještaj pogodan je materijal za ekranizaciju ^[4]Osim što se bavi književnošću, Claudel je režirao i nekoliko igranih filmova – I've Loved You So Much (2008.), Tous les soleils (2011.), Before the Winter Chill (2013.) i Childhood (2015.). , pokazuje na što je sve čovjek spreman da bi preživio da se na sve čovjek navikne, srljanja i posrtanja u moralnom smislu, zatomljavanje najdubljih ideale i osjećaja, gaženje osobnog dostojanstva da bi se preživjelo u nehumanim uvjetima.

Nije tajna da se tijekom povijesti neprestance ponavljaju slični događaji te da su u svim tim pričama samo imena povijesnih pobjednika i gubitnika različita, pamtljiva u manjoj ili većoj mjeri. Pojedina imena budu zapamćena zbog slikovite vanjštine ili grotesknih postupaka pojedinaca. Ilija Čvorović, glavni lik filma Balkanski špijun (Dušan Kovačević, Božidar „Bota“ Nikolić, 1984.), postao je simbol paranoičnosti jer je zbog pretjeranog straha od neprijatelja spao na razinu psa. Zaista, tko bi mogao zaboraviti priču o bivšem logorašu koji emigranta doživljava kao uljeza pa poduzima drastične mjere opreza jer ga, eto, gone bolesni strahovi izazvani traumatičnim iskustvima?

I priča o bivšem logorašu Brodecku trebala bi ostati u trajnom sjećanju čitatelja – teško se zaboravlja Brodeckova racionalnost, upornost duha, rezigniranost ljudima i križevi iz prošlosti koje mora bez prestanka nositi na svojim osjetljivim plećima u obliku sjećanja. Izuzetno lako se pamti mučna sudbina čovjeka koji iz nekog razloga tijekom čitavog života gotovo nikada nije imao dovoljnu dozu sreće i mira, već je doslovno proživio pakao uz poneki blagoslov.