Toliko mračna, a istovremeno toliko topla. Puna noćnih mora iz kojih se, međutim, ne želiš probuditi. Connolly isprepliće poznate bajke kidajući ih na dijelove i lijepeći na način da od poznatog stvara nepoznato, od umiljatog zastrašujuće.

Osnovne informacije:

Čitateljski klub: Sanjari

Pročitana knjiga: Knjiga izgubljenih stvari 

Autor: John Connolly 

Datum rasprave: 7. 1. 2016.

Knjiga je ostavila toliko pozitivan utisak na mene da mislim da bih Davidove avanture mogla zauvijek čitati. U početku sam ga promatrala izvana kako obavlja svoje rituale i osluškuje knjige, ali u trenutku kada je prošao kroz pukotinu u vrtu, zakoračila sam i ja s njim u taj nadnaravni svijet i ostala do kraja rame uz rame u jednom trenu jureći cestom da čim prije saznam kakav je taj kralj koji obećava povratak i spas, a u drugom pažljivo osluškujući priče Rolanda i Woodsmana. Putem sam razmišljala kako bih se ja snašla da sama, bez Davida, prolazim takvim svijetom. U izazovu trolova bih se i snašla, i to samo zato što sam već čula za tu neku zagonetku o dva brata na raskrižju. I, tada sam rekla točan odgovor, pa se nadam da pod pritiskom krvoločnih vukova i Loupova ne bi bilo drugačije. Međutim, mislim da bih ubrzo u kući lude Huntress postala neki polu-zeko ili umrla preventivno od straha. Nema tog boga da bih se sjetila iskoristiti njenu taštinu protiv nje i sugerirati joj da se spoji s konjem i tako postane bolji lovac. Tako da, kažem vam, sljedeća scena bi bila Roland na Scylli i ja kako skakućem na bijelim šapicama uz njih.

Ispričavam se, prekočila sam patuljke i Snjeguljicu. Zapravo, već bih na tom dijelu posustala jer su toliko najslađi na svijetu da bih ostala vjerojatno s njima zauvijek i izbjegla svoju zečju sudbinu.

“You mean they killed her?" asked David.

"They ate her," said Brother Number One.

"With porridge. That's what 'ran away and was never seen again' means in these parts. It means 'eaten.'"

"Um and what about 'happily ever after'?" asked David, a little uncertainly.

"What does that mean?"ž

"Eaten quickly," said Brother Number One.”

Ako to nije nešto najbolje što ste pročitali, ja ne znam. :)

OK, ali s obzirom da nisam ostala s patuljcima (jer bi me Snjeguljica pojela vjerojatno u nekom trenutku), došla sam do Rolanda (u kojem god obliku), moram vam reći da mi je bio toliko krasan i divan da mi je taj dio knjige uvjerljivo najbolji. Bilo mi je žao Woodsmana kad je umro i bila sam sretna kad ipak nije umro, ali za Rolandom sam tugovala najduže i najviše.

Da Woodsman ne prođe nezapaženo, ovo mi je ostalo od njega u malo jasnijem sjećanju (a i Davidu, koji kasnije u knjizi prekida svoju rutinu referirajući se na ove riječi):

“Eventually the Woodsman spoke. We all have our routines,’ he said softly. ‘But they must have a purpose and provide an outcome that we can see and take some comfort from, or else they have no use at all. Without that, they are like the endless pacings of a caged animal. If they are not madness itself, then they are a prelude to it.”

U Rolandovom dijelu nisam imala neki poseban citat za izdvajanje. Nije me se dojmila jedna rečenica, već sve izgovoreno između dječaka i njega. Taj dio knjige isprepliće i toplinu, i junaštvo, i ljubav, kako prema ljudima tako i prema životinjama, i obitelj. Jednostavno inspirira i uzdiže na neke visine. Kao i cijela knjiga kada se sagleda.

Na putu kroz začaran svijet promatramo Davidov gubitak djetinjstva i odrastanje, a pronalazimo mrvice izgubljenih stvari našega djetinjstva. Drukčije su nego kada smo ih prvi puta čuli glasom bake, djeda ili roditelja, no... nismo li i mi?

“For a lifetime was but a moment in that place, and each man dreams his own heaven.
And in the darkness David closed his eyes, as all that was lost was found again.”

Pišući ovaj osvrt i čitajući ulomke, ponovno sam se sjetila koliko mi je divna knjiga i pere me neka nostalgija za pročitanim tekstom. Ova se ukorijenila.

“They lay dormant, hoping for the chance to emerge. Once someone started to read them, they could begin to change. They could take root in the imagination and transform the reader. Stories wanted to be read. They needed it. It was the reason they forced themselves from their world into ours. They wanted us to give them life.”

Dajem 5, naravno. :)

Sandra Crnko