Osvrt by: Franko Blažina

305., 306., 307. Ajmo, Franko, još samo malo! 308.! KRAJ! Zadnje stranice "Goniča zmajeva" pročitao sam na trećem sjedalu 26-ice dok je vani orkanska bura održavala svoj tradicionalni ožujski bal i zaplesala valcer s trošnim vrećicama, žućkasto-zelenim lišćem, granama stabala i bijelim krovovima garaža. Tik prije velikog finala, nasmiješeni protagonist Amir manevrirao je zmajem i čekao na osmijeh svog nećaka. Pomislih: „Pih, Amire, budi faca, ganjaj zmaja na trsatskoj buri ispred zgrade FFRI-ja.“ Onako sav zabundan (kapa, šal, rukavice, puna Hreljin oprema) i spreman prkositi buri i neidentificiranim letećim objektima, zaputih se prema Striboru. Bez muffina. Satrat će me, pomislih.

Osnovne informacije: 

Čitateljski klub: Sanjari

Pročitana knjiga: Gonič zmajeva  

Autor: Khaled Hosseini 

Datum rasprave: 9. 2. 2015.

Uđem u Stribor, a na stolu - napolitanke. One fine, s lješnjakom. I Dorina od keksa također. Bit će ovo dobro druženje, predosjećam. Na raspravi - osam entuzijasta spremno za ugodni razgovor. Dobro, šest. Ozren nije pročitao roman, ali imao je nešto predznanja o filmskoj verziji o kojoj nije imao pretjeranih riječi hvale. Brec se za nečitanje izvukla okrivivši mene jer sam joj u nedjelju rekao da je sastanak "idući četvrtak", a ne "ovaj četvrtak". Čagod. Mislim da joj je samo trebao predah od prošlomjesečne Suverene čitateljice.

"Gonič zmajeva" uspio je oboriti rekord u povijesti naše male grupice i zaradio ukupnu ocjenu od 4,98 te je tako svrgnuo s prvog mjesta "Ubiti pticu rugalicu". Knjiga nam se, kao što možete pretpostaviti, jako svidjela. Sanja i Iva su priznale kako su zaplakale na brutalnije scene, dok je Orbi napomenula kako joj je ipak u nekim trenucima zasmetao piščev stil pisanja. Veliki Hosseinijev fan Tamara nam je ispričala neke kratke zanimljivosti iz njegovih drugih romana, dok je Antonio kratko nadodao kako mu je ovo jedna od najbolje pročitanih knjiga u zadnje vrijeme. Prije našeg omiljenog dijela "ostavimo to za raspravu" pročitali smo osvrt[1] Sandrin osvrt pun spoilera u nastavku. naše svjetske putnice Sandre (koji se sastojao od 4 stranice dojmova i citata na engleskom, hvala Franko, nema na čemu Sandra). Složili smo se da ova knjiga u čitatelju pobudi razne emocije. Likove u ovom romanu volite, mrzite, proklinjete i shvaćate. Njihove postupke opravdavate, a u isto vrijeme i osuđujete. Primijetili smo i koliko (ne)djelovanje u jednoj sceni u našem životu može promijeniti živote svih oko nas. Dovoljno je bilo reći samo jedno "ne". Samo jedno "nemoj". Samo jedno "prestanite". I možda bi sve završilo drugačije.

No kao što smo i shvatili na kraju, što bismo mi potom čitali? Hosseini dragi, do neke sljedeće knjige. Jedva čekamo.

P.S. Majka prirodo - bez uragana za "Orkanske visove", može?

Osvrt by Sandra Crnko

Franko, moraš pročitati sve što napišem i za početak im svima poslati najveću dansku pusu! Nadam se da si napravio muffine i da ću dobiti barem sliku :P (moraš izreproducirati i smajliće, samo da znaš :P)

Inače, knjiga mi je prenajdivnija! Ne znam kakav je prijevod, čitala sam na engleskom i sve je divno; od načina pisanja, stila, ma svega! Ocjena 4,9.

Super mi je što piše u prvom licu i što možemo vidjeti njegova razmišljanja i osvrte na razne situacije, ljude, razgovore - i što mi je tako pomogao da ga što lakše zamrzim odmah na početku knjige! Prvo sam se lomila između toga hoću li ga mrziti ili ću predbacivati radije njegovom ocu što od sina želi napraviti neku drugu osobu, sličniju sebi, ali onda se na onom turniru toliko zacementirao u mojim očima da sam mislila pojesti Kindle ili ga nekako iščupati iz redaka i postaviti Hassana kao glavnog lika!

Na oca se ne mogu ljutiti; presladak mi je kako se ponašao u Americi i otkrivao toplu vodu i kako se, makar izgledom i ponašanjem malo bacao na prosvijetljenog Ramba, svakako snalazio u ulozi roditelja i očinske figure.

"If I hadn´t seen the doctor pull him out of my wife, I´d never believe he´s my son."

Ovo mu je Rahim Khan vrhunski rekao već na početku knjige:

"Children aren´t coloring books. You don´t get to fill them with your favorite colors."

Da se vratim na malog. Tamara me pripremila da je malog "jako teško ne mrziti". I bila je u pravu. Mali je toliko blesav da mi je bilo teško više vaditi isprike za njega.

"I wish I too had some kind of scar that would beget Baba´s sympathy. It wasn´t fair. Hassan hadn´t done anything to earn Baba´s affections; he´d just been born with that stupid harelip."

Ovakvim mini-ispadima me počeo sve više podsjećati na malu djecu koja se nadure kad im roditelji ne kupe ono što su u tom trenutku zacrtali da žele imati. I, cijelo vrijeme sam se morala podsjećati da je on samo dijete i da je više-manje normalno da se duri i da razmišlja tako sebično. I stariji od njega znaju često zalutati u takve misli i prepustiti se takvom načinu samosažaljenja.

Pa dobro, mali, dajem ti još šansu.

ALI ONDA:

"He turned to me. A few sweat beads rolled from his bald scalp. “Would I ever lie to you, Amir agha?” Suddenly I decided to toy with him a little. “I don’t know. Would you?”

I’d sooner eat dirt,” he said with a look of indignation.

Really? You’d do that?”

He threw me a puzzled look. “Do what?”

Eat dirt if I told you to,” I said (...)

If you asked, I would,” he finally said, looking right at me. I dropped my eyes. To this day, I find it hard to gaze directly at people like Hassan, people who mean every word they say.

But I wonder,” he added. “Would you ever ask me to do such a thing, Amir agha?”

(...). I forced a smile. “Don’t be stupid, Hassan. You know I wouldn’t.” Hassan returned the smile. Except his didn’t look forced. “I know,” he said. And that’s the thing about people who mean everything they say. They think everyon else does too. „

Zbog ove zadnje rečenice mi je knjiga postala još bolja. Vidimo Hassana kroz njegove oči i vjerujem mu da je on uistinu takav. Vidimo i što on osjeća i misli u tom trenutku, i to sve daje na jačini u knjizi - zbog toga još više mrzim malog, a sve više hoću plakati za Hassana.

Na kraju knjige, scena nasilja mi nije više ostala toliko upečatljiva kao što je bila kad sam prvi put prošla preko nje. Gora su mi sva ova manja poniženja koja je trpio, sve šamare koje je podnosio i na koje nije reagirao, pa i onu namještaljku koju je svalio na sebe. Mislila sam da će u pismu na kraju barem spomenuti taj dan zlostavljanja, nekako dati do znanja da je znao, ali nije - do kraja je ostao vjeran sebi i vjeran svom prijatelju. Više me pogađala Hassanova dobrota i čistoća nego sitne izdaje njegovog "prijatelja".

Predivna scena mi je kada ga Hassan tješi pričom o tome da nema čudovišta. I taj "aww" trenutak Amir zezne sa svojim: ja sam pametan, ja sam završio školu; kako on tako neuk može mene čitati kao otvorenu knjigu.

Then he stepped toward me and, in a low voice, said something that scared me alittle. “Remember, Amir agha. There’s no monster, just a beautiful day.”

For you a thousand times over!” he said.“ (Ubjedljivo najljepša rečenica knjige) „Then he smiled his Hassan smile and disappeared around the corner.“

Odlično je kako te tako tim nekim scenama raznježi i pripremi teren za neku rečenicu poput ove:

The next time I saw him smile unabashedly like that was twenty-six years later, in a faded Polaroid photograph.

He had the blue kite in his hands; that was the first thing I saw. And I can’t lie now and say my eyes didn’t scan it for any rips.

Znači, išamarati! Stvarno je teško bilo ne mrziti ga kada dovoljno razloga servira u jednoj jedinoj rečenici.

Znači, jedina rečenica u knjizi na koju sam se nasmijala je zadnja u ovom odlomku:

Driving through Peshawar with so much money in a paper bag was a slightly frightening experience. Plus, I suspected every bearded man who stared at me to be a Talib killer, sent by Assef. Two things compounded my fears: There are a lot of bearded men in Peshawar, and everybody stares.“

Tako da, ljubim u čelo sve koji su glasali i odabrali ovu knjigu, ali ste me izdeprimirali maksimalno :D

There are a lot of children in Afghanistan, but little childhood.“

Grozno, ali sudeći po knjizi, i ne baš daleko od istine.

To go on,” Farid said. He flicked his cigarette out of the window. “How much more do you need to see? Let me save you the trouble: Nothing that you remember has survived. Best to forget.” “I don’t want to forget anymore,” I said. “Give me ten minutes.”

Hvala bogu da je došao pameti napokon!

I slipped the picture back where I had found it. Then I realized something: That last thought had brought no sting with it. Closing Sohrab’s door, I wondered if that was how forgiveness budded, not with the fanfare of epiphany, but with pain gathering its things, packing up, and slipping away unannounced in the middle of the night.“

Eto, većinu knjige me Amir samo živcirao i bacao u svakakva stanja nevjerice. Samo sam mu par puta na početku pokušala dati šansu dok nije napustio Hassana nakon turnira i naposljetku podmetnuo sat i novac. Grozan mi je i jer je mogao Hassana naučiti čitati; to mi je prvo sinulo kad se ta scena čitanja počela odvijati. Zabavnije je podbadati ga i ismijavati jer ne zna čitati i pisati. Šamar još jedan.

Za plakati dio, također:

Then Hassan did pick up a pomegranate. He walked toward me. He opened it and crushed it against his own forehead. “There,” he croaked, red dripping down his face like blood. “Are you satisfied? Do you feel better?” He turned around and started down the hill.“

Koliko je Hassan čvrst i dobar lik u knjizi potvrđuje i dio kada prihvati na sebe krivnju za djelo koje nije počinio. I dok sam ja vrištala na njega da se trgne i nečime pokaže malom da nije ok to što radi, i da ga zezne za sva vremena tako što kaže da nije ukrao taj sat--on je to cijelo vrijeme svojim (ne)djelovanjem i pokazivao. I, time što nijednom poslije tog trenutka nije spomenuo događaje iz djetinjstva, popljuvao je i mene i Hassana zajedno. Scenu zlostavljanja i krađe hranila je dalje samo krivnja Amira i čitateljevo (moje) predbacivanje Amiru za kukavičluk i sebičnost.

U Americi me sve manje živcirao- odrastala sam s njim kroz knjigu i gledala kako se razvija i počela shvaćati kako ga nekoliko odluka iz djetinjstva ne bi trebalo proganjati cijeli život. Iščekivala sam njegovo iskupljenje za učinjeno, ipak, ali u međuvremenu sam se gubila u njegovim ljubavnim pokušajima i očevoj bolesti. Sve je nekako teklo u knjizi prirodno kao život.

Hassan slumps to the asphalt, his life of unrequited loyalty drifting from him like the windblown kites he used to chase.

Super mi je kako mu se sve iz djetinjstva vratilo u nekom obliku kasnije u životu. Od toga da sada podmeće novac kako bi pomogao, a ne smjestio ljudima, do toga kako napokon uzima stvari u svoje ruke i ne bježi od problema: napokon je nadvladao nagon za samoočuvanjem.

Pretjeran mi je samo pokušaj samoubojstva djeteta. Iako, to je dovelo do mogućnosti da kraj knjige bude ovakav kakav je pa neću uzeti za zlo.

"For you, a thousand times over."

Aaaa gotovo; mislim da su pastrve dobile dostojnog protivnika za jedan od najboljih krajeva knjige!

(ako nekome nije jasno, ovo je naznaka sretnog završetka! kao što pastrve sretno plivuckaju i kao što u Giveru oni na kraju sretno pjevaju pjesmice!)

Volim vas sve! Pišite osvrt rasprave čim prije da vas čitam! :)

Pusa!