Subota 23. travnja. 

U Stakleniku s ljubavlju izložena hrvatska i strana izdanja knjiga slavnog pisca za djecu Roalda Dahla /13. rujna navršio bi 100 godina!/čekaju na skorašnju prezentaciju javnosti.

Na današnji dan prisjećam(o) se i Williama Shakespearea, koji je, preselivši se na nebo 1616. g., svijetu na ponos ostavio svoj bogati opus.

Osnovne informacije:

Čitateljski klub: Na margini

Pročitana knjiga: Felidae

Autor: Akif Pirincci 

Datum rasprave: 23. 4. 2016.

''Marginalci'' danas proslavljaju svoju prvu godišnjicu postojanja. Ipak, nećemo se u našoj raspravi doticati ni Dahla, a ni barda svjetske drame. Raspravljat ćemo o jednom mračnom, brutalnom, pametnom, zabavnom i nadasve tužnom romanu.

Vani kiša neumoljivo pada.

Tijekom prvog, inicijalnog sastanka tada još neimenovanog, novog čitateljskog kluba kiša je padala k'o iz kabla. Gotovo identičan scenarij u režiji majke prirode doživjeli smo i na našem narednom susretu – raspravi o klasiku ''Gospodar muha'' Williama Goldinga. Prilikom putovanja družine u Južnu Karolinu u studenom prošle godine /''Tajnovit život pčela'' Sue Monk Kidd/, pogađate, kišilo je, uz popratnu oštrinu hladnog zraka.

Kiša je ''Marginalcima'' životna suputnica i najbolja prijateljica.

Između triju prijedloga moje malenkosti za travanj /''Felidae'' Akifa Pirinçcija, ''Ocean more'' Alessandra Baricca i ''Ljubavnik'' Marguerite Duras/, odabrali smo prvo navedenu knjigu. I odlučili pripomoći mačku Francisu u lovu na okrutnog serijskog ubojicu / neprijatelja njegova roda felidae. Mačje porodice koju dijelimo na panthere, acimonyxe, neofelise, lynxove i leoparde.

Pirinçcijevo poznavanje mačjeg roda jedan je od razloga zbog kojih bi trebalo pročitati ''Felidae''. Na kraju knjige nalaze se natuknice u kojima nam autor, osim velikog razumijevanja spomenutih kućnih ljubimaca, ujedno i pomaže razbiti stečene predrasude o mačkama /a svi ih imamo/.

''Felidae'' je po objavljivanju 1989. g. požnjeo neočekivani uspjeh, a izdavač romana ubrzo je morao štampati nove primjerke, nakon što je predviđenih 7000 primjeraka bilo rasprodano. Uspjeh Pirinçcija s ''Felidae'' neodoljivo me podsjeća na neočekivani bestseler Nirvane, sada već legendarni album ''Nevermind'', a koji se dvije godine poslije prodao u višemilijunskoj nakladi.

Veliki sam poklonik mačaka i što ih više promatram, moram priznati da me sve više fasciniraju. Držim se uvjerenja da je brinuti se za mačku ravno odgoju djece, i neovisno o urođenoj samostalnosti, ne bih volio imati ih za kućne ljubimce.

Pitanjem o ljubavi ili averziji prema mačkama započeo sam našu raspravu o ''Felidae''. Razmišljanja su tekla od obožavanja i sklonosti /Miriam, Mirta/, prema neutralnosti /Milan, Karmen/ i nevoljenju /Ivana, Sanja/ do urođene averzije /Diana/.

Mačak Francis doseljava se u napuštenu kuću sa svojim gospodarom Gustavom. Uskoro u vlastitom susjedstvu otkriva leševe svojih suplemenika, ubijenih na vrhuncu parenja. Uz pomoć neobičnog prijatelja Modrobradog, neustrašivi pripadnik felidae upušta se u istragu koja ga vodi do Proroka/Claudandusa/Pascala...

 

''Dobro, recimo da sam ja ubojica – reče – u pravilnim razmacima izlazim u noć ubijati svoje suplemenike iz razloga poznatih samo Bogu i meni. Ubijam ih i ubijam i uvijek zamećem tragove tako što hvatam leševe zubima i nosim ih do skrovitih ulaza u napuštene vodove za dovod zraka i vode i tako ih otpremam u katakombe. Ali prekonoć odustajem od te metode, što znači da će moja zlodjela kad-tad izbiti na vidjelo i da će započeti hajka na mene. Zašto to radim? Zašto činim nešto što me može ozbiljno ugroziti? Pa, dobro, recimo da mi je sve to dojadilo. Zašto bih se trudio zametati tragove kad nitko od tih blentavaca u reviru nije kadar da me ulovi?'' /Akif Pirinçci, ''Felidae'', str. 156./

''Felidae'' je, najkraće rečeno, neobičan spoj Agathe Christie /Akif ubacuje asocijacije na Herculea Poirota i time ispisuje hommage legendarnoj autorici/, H. G. Wellsa /i to romana ''The Island of Dr. Moreau'', također ekraniziranog u više navrata/ i Jamesa Bonda /negativac ima osmišljeni pakosni plan kako zavladati svijetom/, do srži natopljen referencama na pop-kulturu, što se Milanu i nije baš svidjelo. Također, romanu je zamjerio već uhodanu formulu, po njemu već puno puta viđenu u filmovima i igrama.

Ivani je bila nejasna motivacija u postupcima likova. Primjerice, Francis u jednome trenutku kaže:

 

''Kad Pascal umre, i u meni će nešto umrijeti. Već je počelo umirati.'' /Akif Pirinçci, ''Felidae'', str. 164./

Uvjerenja sam da s Pascalovom smrću u Francisu nestaje sve ono mračno, negativno i bolesno, a što ga je cijelo vrijeme pratilo.

 

''Tko bi mogao odgovoriti na ovo pitanje? Tko je u pravu a tko nije? Tko je dobar a tko zao? Gdje prestaje tama a gdje počinje svjetlost? Crno i bijelo: pusti sanak, božićna bajka za malu djecu, moralističke tlapnje! Ja mislim da ova priča završava, kao i sve dobre priče, sivo u sivom. Tko zna, kad bismo tu neobičnu boju dugo, dugo proučavali, možda bi nam ona na kraju bila i lijepa, ili u najmanju ruku realna?'' /Akif Pirinçci, ''Felidae'', str. 221./

Pirinçcijev roman ipak nije bez mana. Svaki u potpunosti uspjeli kriminalistički roman u sebi sadržava konstantnu napetost i pogađanje tko je skrivio zločin. Kod Akifa na prelagan način otkrijemo tko je cat killer. Šteta što autor nije osmislio još poneki lik /i ostavio prerano ubijenu slijepu mačku Feliciju na životu/ i na takav način zakomplicirao završno rješenje. Tako ''Felidae'' ''nije tip knjige koji trebaš čitati dvaput'', kako je to dobro zaključila Mirta.

Ljudima se uglavnom svidio piščev pitki pripovjedački stil, kao i odnos prema mačkama, ali i Francisov sarkastični monolog /metoda obrane od nepoštenog svijeta, ujedno i odbijanje odrastanja/, a prilikom koga ne štedi ni svojeg vlasnika Gustava. Svome gazdi nalazi tisuću mana, no unatoč svemu, ne bi ga nikada iznevjerio /šteta što takvih dijelova nije bilo više, rekli bismo!/.

''A ja? E pa, ja nisam čovjek i nisam kadar popuniti rupe u njegovim ljudskim osjećajima. Pa ipak (na ovakav sentimentalan dan mogao sam se odvažiti i na jedno sentimentalno priznanje), možda sam ja bio jedino živo biće na svijetu koje ga je stvarno voljelo. Da, volio sam tog blentavca, tu prezrelu lubenicu u ljudskom liku, tog nilskog konja obdarenog darom govora, tog nesposobnjakovića, tog sasvim neuspjelog čovjeka, tog samodopadnog buržujskog prasca, tog književničkog analfabeta, tog pišljivog boba, taj konglomerat od manje vrijednih atoma, tu ništicu od čovjeka – i svaki onaj tko bi digao ruku na njega osjetio bi na svojoj koži moje pandže oštre poput skalpela.'' /Akif Pirinçci, ''Felidae'', str. 173./

U pitanju je antinasilan roman. Svojevrsna bajka za odrasle. Knjiga kojom smo osvježili svoj katalog.

Proslavu smo začinili Karmeninom tortom, Ivaninim kolačima i Miriaminim muffinima. Bilo je i više nego ukusno.

A naše putovanje do druge godišnjice počinje s ''Ljubavi u doba kolere'' Gabriela Garcie Marqueza. Po prvi put čitamo bestseler koji je stekao reputaciju klasika.

Što je i više nego dobro.

OCJENE: Milan 3,0, Ivana 3,0, Mirta 4,5, Diana 3,0, Karmen 3,8, Miriam 4,6, Mateja 5,0, Lari 4,2.