Tomi, Domba, Crni, Ronko, Kile i Jerko sjede i piju. Treća baksa. Parkić pored bivše zgrade Filozofskog fakulteta. Škvadra nastoji biti ozbiljna dok im Kile priča o tome kako se mučio s grčkom filozofijom, ali tko mu kriv što priča o grčkoj filozofiji? Došli smo piti, ne studirati. Ne, došli smo na književni susret, predstavljam svoju knjigu! Molim? Šta ti sad briješ? Mislili smo da se zajebavaš!

Cuga i knjige, glasu generacije, ponovi si. Znamo da si Brleku prodao da mladi slušaju Sex Pistolse, znamo da si nam prodao Putar i parizer za knjigu, ali daj – cuga i knjige u parkiću? Knjiga na nezgodnim mjestima, kužiš. Dođemo na neko sjebano mjesto, sjednemo, pijemo i ja vam prodajem književnost. Buraz, tko je to smislio? Ti fakat misliš da će ljudi doći na cugu i knjigu? Dečki, tu ste, ne budite idioti. Kao da biste došli u Ogrizovićevu. Gdje?

Jerko Mihaljević (Osijek, 1990.), djetinjstvo je proveo u Valpovu, a od 18. godine živi u Zagrebu. U međuvremenu je završio studij novinarstva u Zagrebu i sociologije u Ljubljani. Kratko je radio kao novinar, nakon čega se prekvalificirao u tekstopisca u jednoj digitalnoj agenciji. Putar i parizer mu je prvi objavljeni roman. Prije njega, objavio je dvije kratke priče u Zarezu.

Baš tako. Gdje? Program Knjiga na nezgodnim mjestima nastavio je punom parom treći tjedan zaredom, vodeći se Čapekovom mišlju da je mudrost u doživljaju, a ne mislima. U parkiću na Campettu, s uvijek dopola praznom čašom, očima usmjerenima prema Jerku Mihaljeviću dok predstavlja likove romana Putar i parizer: Tomija, Dombu, Ronka i Crnog. Da, oni nisu njegovi prijatelji ni poznanici već protagonisti prvijenca koji je možda inspiriran stvarnim događajima, ali je daleko od biografskog teksta:

 „Moj tekst je snažno inspiriran stvarnim ljudima, ali ne i nužno stvarnim događajima. U tim likovima ima i mene, i mojih prijatelja, i priča koje sam čuo. To nije ni biografski ni autobiografski tekst jer oni ne postoje, ali u njima se jasno vide naše osobine, karakteri, uzrečice itd. Ono što uistinu jesam preuzimao iz stvarnosti bile su slike i momenti koji su mi se učinili poetičnima.

Jednom sam se naljutio i bacio lazanje u smeće; to je ušlo u knjigu. Ili kada sam bio na razgovoru za posao te je bilo očito kako neću dobiti taj posao jer je natječaj bio pisan za nekog drugog. Na samom kraju razgovora dali su mi pralinu u obliku bubamare. To mi je predstavljalo duboko poniženje jer sam se bio spremio da ću kod njih raditi. Međutim, ne postoje ni Crni ni Ronko ni Dombo, ne postoji putovanje, ne postoje čak ni ta mjesta, kao ni festivali. To je sve jedan kolaž doživljenog.

Jednom sam se naljutio i bacio lazanje u smeće; to je ušlo u knjigu. Ili kada sam bio na razgovoru za posao te je bilo očito kako neću dobiti taj posao jer je natječaj bio pisan za nekog drugog. Na samom kraju razgovora dali su mi pralinu u obliku bubamare.

Ipak, kritičaru ne bi teško bilo izvesti argumentaciju kako Putar i parizer predstavlja jednu od biografskih priča generacije koja se izgubila putem. Uostalom, upravo ga je generacijsko skretanje najviše zaintrigiralo:

Radnja romana je jedan veliki klišej. Mislim da o tome postoji barem deset filmova i pet knjiga. Nije me toliko zaokupilo putovanje već taj moment tih dečkiju moje generacije: što se s njima dogodilo, kako oni funkcioniraju, zašto su oni takvi kakvi jesu. Moji vršnjaci i ja nismo imali grandiozan događaj koji te htio-ne htio mijenja te razbacuje po ploči života. Oni su jednostavno odrasli kao seronje. Meni je bilo zanimljivo vidjeti zašto se to dogodilo. Nismo imali rat, imali smo ekonomsku krizu, ali nismo ju doživjeli preozbiljno prema meni. Ipak, svejedno smo se uspjeli upropastiti kao ljudi. Zašto smo se mi upropastili?

Unatoč tome što se roman uspoređuje sa Šoljanovim Kratkim izletom na koricama, kao što ga se i ukalupljuje u generacijski roman, Jerko radije staje na kočnicu te poručuje – generacije nisu tako sigurna stvar:

To je marketinški trik. Kad imaš 28-29-30 godina, najlakše je prodati roman tako da kažeš da sam glas nove generacije. Ja sam ne vjerujem da generacije postoje kao koherentne cjeline. Meni je taj moment generacijskog roman postao izrazito smiješan i počeo sam se interno šaliti s njime. Kada me netko na poslu pita za ispraviti nešto, ja mu kažem – čekaj, ti to govoriš glasu generacije? Tako da mi to postaje pomalo smiješno. Ne osjećam obavezu prema tome i ne mislim da sam napisao generacijski roman. To je generacijska priča, ali ne i roman generacije.“

IMG_0009

Autorica fotografije: Lara Čakarić

Iako generacije nisu homogene i koherentne skupine, Jerko često razmišlja o generacijskim razlikama unutar vlastite obitelji:

Znam razmišljati o tome što je moj otac u tim godinama radio. Imao je mene, bio je u stambenom kreditu itd. Tada pogledam svoj život koji je dosta drugačiji od njegovog. Meni su velike investicije tenisice a njemu je velika investicija bila kuća. Ponekad se zahvalim Bogu što ne moram kupovati kuću te određivati svoj život kreditom, a ponekad si mislim da možda trebam žrtvovati svoje djetinjstvo. I to je nešto što me potaknulo da napišem taj roman.“

Nemogućnost usporedbe s očevima predstavljaju zaseban tom naše generacije. Drugi tom predstavlja očevi kojima smo bili samo još jedan trn u peti, dok treći tom predstavljaju očevi koji prije figuriraju kao fotografija na zidu doli pojava za ručkom:

Kruno Lokotar mi je prvi rekao kako mi likovi uopće nemaju očeve, ili ako ih imaju su ismijani te prikazani kao grozni ljudi. To je bila istina. Krenuo sam tada pobrojavati unutar svoje generacije gdje je čiji tata. Konačni rezultat nije proslavio njihove očeve.

Očito se generaciji dogodio moment da su proživjeli život u kojem je bilo jako teško realizirati se kao čovjek. Ne znam ako je za odrastanje nužna očinska figura. Vrlo vjerojatno nije. Međutim, ono što je vrlo opipljiva i mjerljiva činjenica je ta da su očevi moje generacije zaglibili te nisu bila nikakva figura u životima svoje djece. To je nešto što sam upisao u roman, a tek kasnije shvatio.“

Opipljiva je i činjenica kako mnogi njegovi vršnjaci samo stoje u mjesto. Čini im se da život prolazi, kako se razvijaju, ali oni samo stagniraju unutar svoje komfor zone. Jerko je nastojao na to ukazati u zadnjem poglavlju romana koje nastoji pokazati kako nas život uči lakim, ali bolnim korakom:

Meni draga serija Seinfeld ima sljedeću maksimu: no hugging, no learning. Život u pravilu nema taj moment. Humoristične serije koje su prethodile Seinfeldu imale su taj moment gdje bi se nakon nepodopštine dogodi humoristični moment iz kojeg svi nešto nauče, zagrle se i nastave voditi sretan život. Međutim, život to nema, on nema te momente. On je lagano lomljenje. On je moment polagane predaje kroz koju svi prolazimo te se rijetko događaju eureka momenti. Ne vidim da se oni događaju meni i mojim prijateljima. Život te nauči nekim stvarima, ali polako i vrlo bolno. Nije to neko ravnalo koje pustiš i lupi te po leđima. Oni će to naučiti, ali ne nakon jednog ljetovanja koje sam ja napisao već za deset godina ili možda kasnije.“

Mislim da su moju generaciju u Slavoniji dublje odredile godine koje su došle nakon rata. To se može vidjeti kod ljudi u njihovim tridesetima u Zagrebu (svi su u Zagrebu) koji rade u polju književnosti.

Antijunaci s kojima se možemo povezati. Antijunaci koji nedostaju našoj književnosti koja u svojim realističkim izbojima prečesto zna ostati na mainstream redakcijskim razinama ispražnjenima od relevantnosti. Naoko kritika, ali ona koju svi već znamo recitirati. Putar i parizer mlađoj generaciji nudi razgovor o problemima koje ne možemo platiti psihićima da nam riješe. Pitate li Jerka zašto se odvažio napisati roman, kazat će kako postoji šansa da je Slavonija imala prste u tome:

Odrastao sam u Valpovu. Život moje uže i šire obitelji duboko je određen ratom. Život svih ljudi koje ja poznajem bio je duboko određen ratom. Međutim, u tom periodu si dijete i ne percipiraš to na taj način. Nesvjestan si toga u tim trenucima. Nemaš širu sliku, ne znaš što je drugo, što je drugačije. Sve to prođe iznad tvoje glave i ne odredi te svjesno.

Mislim da su moju generaciju u Slavoniji dublje odredile godine koje su došle nakon rata. To se može vidjeti kod ljudi u njihovim tridesetima u Zagrebu (svi su u Zagrebu) koji rade u polju književnosti. Tamo vidimo koliko su ljudi iz Slavonije, unatoč stereotipnoj percepciji Slavonaca kao mekanih i dobrih, oštri kada pišu. Točno vidiš koji kritičar je iz Slavonije. Ljudi iz Zagreba i Rijeke su uvijeni, rade na odnosima; Slavonci grizu.

Imamo i pisce koji se ne boje tema koje su opasne. Imamo Enu Katarinu Haler koja je fenomen. Ima 26 godina, a napisala je roman koji je jako odjeknuo u zajednici. Ona je imala hrabrosti napisati roman iz te vizure, roman koji je zamutio crno i bijelo. To je ogromna hrabrost. Meni se čini da to što ona dolazi iz Osijeka ima veze s time. Nadam se da se taj geografski odraz vidi kod mene.“

Ipak, teško je da će netko za Jerka kazati kako je slavonski autor. S druge strane, nitko neće reći ni da je zagrebački pisac. I on je sretan zbog toga što te više određuju ljudi s kojima susrećeš i život koji si živio nego mjesto:

Mjesto u kojem si odrastao, kao i ljudi s kojima si odrastao nužno te određuju. To nije loše. Loše je kad se pokušaš pročistiti te postaneš neuvjerljiv. Možeš biti glazbenik, možeš svirati country, i biti Slavonac koji radi glazbu inspiriranu Slavonijom. To može biti autentično i super. Međutim, ako ti pjevaš o Texasu, a Slavonac si, to tehnički može biti fantastično, ali nikad autentično jer nije bilo proživljeno.“

Ipak, Putar i parizer s razlogom je smješten u Zagreb, a ne u Valpovu:

Ja sam Slavonac koji nije odrastao u Zagrebu, a napisao sam roman koji se bavi tim miljeom. Meni je taj Novi Zagreb kad sam došao djelovao zastrašujuće. Bio sam dovoljno fasciniran njime da o tome pišem. Nisam pisao o proputovanju Indijom ili Amerikom već o Novom Zagrebu koji je meni bio Amerika i Indija kad sam ga morao osvojiti.

Postoji i taj moment kada sam upao u novozagrebačko društvo koje je nalik ovom susretu. Sjedenja u parkiću nisu mi ni strana ni nova. Tu se razvila dinamika društva u kojem se nikoga za ništa ne hvali. Ne komuniciraju se osjećaji. U trenutku kada to izađe iz diskursa zajebancije, onda je to nešto opasno i o tome se više ne priča. To je bio jedan moment odrastanja koji je meni bio jako zanimljiv. To su ljudi koje ja volim, koji vole mene, jedni za druge osjećamo jako duboke emocije. Kada netko izgubi u tenisu i kaže da ga je boljela glava, možemo vidjeti koliko drugog boli što on neće priznati poraz, vidimo koliko mu znači da pobjeda. Njemu je ta figura važna u životu. Oni si to ne mogu reći jezikom već moraju raditi kroz rituale, svojevrsnim metajezikom. To se pokazuje u romanu.“

Kada iz sadašnje perspektive sagledava putešestvije vlastitog rukopisa, Jerko zaključuje kako je bi ga danas napisao bolje. Ili njegovim riječima – danas ne bi predao taj rukopis:

To je jako glupo reći pred kamerama u trenutku kada reklamiram svoju knjigu. Tada sam bio jako željan da knjiga izađe i bilo mi je manje bitno hoće li biti dobra ili loša. Bitno mi je bilo da se ja mogu doći predstaviti kao pisac. To mi je bila velika osobna ambicija. S obzirom na to kako prije nisam bio u velikom kontaktu s književnim krugovima niti sam se družio s tim ljudima, nisam to doživljavao kao veliku stvar. Pogotovo nisam mislio da će nekog nepoznatog doživjeti kao ozbiljnog. Mislio sam da će to biti moja stvar koju ću podijeliti s prijateljima ili ljudima na šanku.

Kao i mnogi članovi moje generacije patim u isto vrijeme od prevelikog samopouzdanja i kompleksa manje vrijednosti što je dosta specifičan koktel emocija. 

I onda u jednom trenutku netko o tome piše u Jutarnjem, netko to kritizira, netko to krene čitati s ciljem da provede analizu teksta i ti shvatiš: Isuse bože, ovo je ozbiljno. Nisam bio spreman. Skoro sam pitao da mi se vrati rukopis. Najviše me u recepciji romana iznenadilo što je uopće bilo kritika. To me užasno iznenadilo i zaprepastilo. Kada je izašla prva kritika romana, proveo sam cijelu noć čitajući knjigu da vidim što sam ja zapravo napisao te što to ljudi idu čitati pod mojim imenom. To je super, roman je odličan, ali mislim da bih ga ovaj put mogao napisati bolje.“

I dok se mi nadamo da će prijetnje ostvariti s drugim romanom, Jerko si je već zacrtao da ih mora ispuniti:

Kao i mnogi članovi moje generacije patim u isto vrijeme od prevelikog samopouzdanja i kompleksa manje vrijednosti što je dosta specifičan koktel emocija. Pozitivan feedback lako propuštam, a negativan zadržavam. Taj roman je dobio jako puno toga što ja nisam očekivao, ali ja nemam doživljaj da sam napravio nešto. Imam osjećaj da moram to sada prevazići. S tim osjećajem pišem drugi roman. Nemam problema s time hoću li doseći trenutnu razinu jer ako ju ne dosegnem što ja uopće radim ovdje.“

Istina, što mi radimo u zabitom parkiću uz hrpu cuge i knjiga? Isto ono što ćemo raditi sljedeću u srijedu 21. 7. u 20 sati na plaži Brajdica, uz kontejnerski terminal s Borisom Leinerom – pričamo, upoznajemo se i pokazujemo da književnost pripada i nezgodnim mjestima.

IMG_0022

Autorica fotografije: Lara Čakarić

Šaka drugih stavova

Utjecaj novinarstva

Dok sam pisao roman, nisam mislio da mi je novinarsko iskustvo bilo od značaja. Tek kada sam ga kasnije ponovo čitao, shvatio sam kako u njemu ima puno novinarske ostavštine. Ne u samom stilu, već u činjenici da sam u novinarstvu trebao naučiti da pišem za druge. Nije poanta toga da zadivljujem ljude briljantnostima već je poanta da osoba koja to čita može lako navigirati tekstom. Čitatelji su cilj i meta, a ne divljenje samom sebi.“

Jerko Mihaljević vs. Sveučilište u Zagrebu

Ja se nisam počeo baviti novinarstvom s ciljem da budem angažiran jer to nije u mojem karakteru. Imam svoje privatne stavove koje zastupam po parkićima i okolo. Kako sam počeo radit kao novinar na portalu Srednja.hr koji je detaljno pratio obrazovanje, kada sam prešao na Telegram bilo je logično da teme iz obrazovanja pratim ja. To nije bilo nešto čime sam se htio baviti, ali sam zbog zbog svog backgrounda jednostavno nastavio. Taj slučaj mi se dogodio u vrijeme kada su tenzije oko sveučilišta bile izuzetno aktualne. U jednom trenutku sam napisao tekst koji se ljudima koji su vodili sveučilište, točnije hrvatske studije, nije jako dopao pa su tražili očitovanje HND-a koji je presudio u moju korist. Kad ih to nije zadovoljilo, odlučili su potražiti zadovoljštinu na sudu. Nisam siguran traje li još taj proces.“

Novinar? Ne, hvala

Vidio sam ljude koji tamo rade. Vidio sam ljude koji su sretni to radeći, i oni su bili totalno drugačiji od mene. Ljudi koji su danas sretni raditi u novinarstvo to ne osjećaju kao posao već kao poziv. To su ljudi koji jednostavno imaju potrebu boriti se i  biti angažirani. Oni jednostavno od toga žive. Nekima je adrenalinski kick to da je njihov tekst akter u stvarnom svijetu.

S obzirom na to kako novinarstvo danas funkcionira na način na koji funkcionira, moraš imati poseban mentalni sklop i poseban intrinzični motiv da se baviš tim poslom koji ja nužno nisam imao. Meni je novinarstvo bilo lijepo, ja sam oduvijek volio čitati novine, uvijek sam pratio tu scenu i zato sam se u konačnici odlučio obrazovati u smjeru novinarstva i raditi u njemu. Imao sam prilike raditi s novinarima kao Drago Hedl ili Ana Raić Knežević ili Đurđica Klancir; to su ljudi koji imaju kvalitete kojima se ja jako divim, ali koje ja kod sebe nisam prepoznao. Skužio sam da bih ja to do kraja života trebao fejkati, a nije mi se baš dalo fejkati do kraja života. To bi bila borba koju bih izgubio zbog čega sam odlučio usmjeriti svoje talente drugamo.“

Moreno? Ne moremo

Htio sam ga nazvati Moreno jer sam imao ambiciju da naslovim roman s nečim jako glupim te da ga objavi važna izdavačka kuća i da bude u izlogu gdje će netko morati predstavljati knjigu. To je punkerski moment. Moreno je riječ koja je kvartovska. Prevedeno na riječki, ako to u Zagrebu govore ljudi iz Travnoga, to bi u Rijeci govorili ljudi s Krnjeva. Kada kažeš ljudima iz centra moreno, njima to zvuči kao psovka. To je cringe, pokazuje nisku klasu. Ima negativan značaj kao što cijeli roman ima cringe moment, jer ne navijaš za njih već ih gledaš s blagim gađenjem. Jednostavno su takvi ljudi, takve situacije, takvi razgovori, oni nisu zapravo junaci. Zato sam htio roman nazvati Moreno. Međutim, Kruno je bio uvjeren da ljudi van Zagreba neće razumjeti kontekst riječi te da bi se izraz izgubio. Na jednom sličnom susretu u Puli netko mi je rekao da njemu riječ moreno zvuči poetično, a ta riječ je sve samo ne poetična. Kada sam je morao zamijeniti s nekim drugim naslovom, razmišljao sam o puno stvari, i na kraju sam se odlučio za Putar i parizer. Parizer je isto što i moreno, ima blago smrdljivi moment koji nije jako ugodan, a svima je poznat. Evocira istu emociju.“

Potraga za izgubljenim vremenom

Roman sam počeo pisati kada sam prešao iz novinarstva u agenciju. To je bilo povezano u mojoj glavi. Naime, kada radiš u novinama, uvijek pišeš tekstove pod svojim imenom i navikneš se na reakcije. Iako novinski tekstovi nisu klasično autorski, oni su jednostavno tvoji. A kad radiš kao copyrighter, ti tekstovi više nisu tvoji. Ti dobiješ naputke i tu se gubi moment autorstva. A meni je iz novinarstva upravo to najviše nedostajalo. Ja sam oduvijek imao ambiciju ili maštariju da bih bio pisac. Međutim, tek kad je nestao taj dio autorstva iz svakodnevnog života počeo sam pisati književno djelo.

Uglavnom sam to radio navečer, tri puta tjedno po 1000 riječi mi je bila norma koju sam morao ispucati. Kako sam jarac po horoskopu, znam biti uporan te organiziran zbog čega bih se sjećao dosta loše ako ne bih ispucao normu. Tako da mi je trebalo nekih godinu dana da tim ritmom napišem i uobličim roman prije slanja na daljnju obradu.“

Od lika do lika, od poglavlja do poglavlja

Ja znam pisce koji iscrtaju sve što će se dogoditi, ali nisam jedan od njih. Imam veliku potrebu raditi i sad kad pokušavam iscrtati drugi roman, ne osjećam se kao da stvarno radim kad nešto planiram, već prije kao da varam. Najveći rad u pisanju romana je ispisivanje tih stranica.

Imao sam generalnu ideju o radnji i osjećaju tog romana, ali nisam znao koji će od tih likova završiti niti gdje će doći dok nisam sam došao do toga. Nisam imao konačan arhitektonski nacrt već sam išao po redu.“

Dvanaest runda s negativnom kritikom

U početku sam se nosio dosta teško. Nisam odvojen od toga da netko nešto ružno napiše o meni, a da ja to ne doživim osobno. To je nešto što boli, ali to je nešto što je za čovjeka korisno, konstruktivno, nešto što jača. Od jednog šamara neću umrijeti. Ako ti pisanje nešto znači u životu, to je dio toga. Uostalom, kada netko napiše nešto loše, a netko nešto dijametralno suprotno imaš doživljaj da se o tome priča. Sad kad netko napiše kritiku o romanu, uvijek kažu zapažen ili o kojem se jako puno pričalo. Ako nije nagrađen, onda je jedno od toga dvoje.“

IMG_20210715_205811

Kratka priča? Može roman, hvala

Mislim da je kratku priču teže napisati doli roman, ali meni je roman neopisivo draži kao forma. Možda je to generacijski jer smo se odmaknuli od filma i primaknuli serijama. Meni je sad konzumiranje sadržaja dugotrajniji moment. Ja želim živjeti s nekim likom, s nekom pričom, želim zaspati s tim ljudima. Mislim da roman to nudi, a kratka priča ne. Kada krenem čitati zbirku priča i treća priča je loša, ja tu knjigu zaboravim. Ništa se ne prašta kod kratkih priča. Ako je jedna loša, s manjim entuzijazmom čitam sljedeću.

Što se tiče pisanja, čini mi se da je teže napisati kratku priču. Teže je pogoditi u kratkoj formi nešto jako duboko i teško. U romanu imaš više vremena za ispraviti se. Ipak, trenutno mi je roman draži i mislim da će mi uvijek biti.“

Rad s Krunom Lokotarom

Kad sam napisao roman, nisam imao ni izdavača ni urednika. Nitko me nije uzeo i rekao da ću ja napisati roman. Ja sam to pisao s nadom da će se objaviti. Bio sam zamolio prijatelja koji je poznavao ljude i scenu da proba vidjeti ako netko grize. Kada mi se javio Kruno Lokotar, meni to je bilo kao da me pozvao Real Madrid. Bila mi je ogromna čast da netko tko je otkrio niz poznatih pisaca nešto prepoznao kod mene.

Što se tiče samog rada s njime, nisam imao jako puno posla. Nisam imao osjećaj da sam imao jako puno posla jer sam morao slati rukopis na neviđeno što znači da sam ga morao jako puno puta iščitavati i uređivati. Mislio sam da imam gotovu stvar koju samo još treba potpisati. Međutim, Kruno je rekao da je to okej, da ima još malo posla i da nećemo puno raditi.

Vrijeme je počelo prolaziti. Ja bih svako toliko, kada bih skupio hrabrosti, poslao mu poruku: što se događa? Naravno, on je imao puno važnijeg posla od toga da se bakće s mojim tekstom dok je meni on bio jedina stvar zbog čega sam ga ipak malo gnjavio. I tako me jedanput samo pozvao na piće i rekao da je ovaj lik nezavršen i da imam malo ponavljanja. Unatoč tome što sam svoj tekst pročitao milijun puta i nisam to vidio, on mi je rekao stvari za koje mi je odmah bilo jasno da ih moram drugačije napisati. To mi je bilo još tjedan posla.

Tada je s moje strane roman bio zaokružen, dok je on još imao puno posla s lektoriranjem  jer su mi bježali slavonski izrazi. Ja ne pričam u potpunosti kao purger iako se družim s purgerima uglavnom. I dalje mi pobjegne npr. kupatilo što je on prepoznavao i mijenjao. Osim toga, puno mi je pomoglo što je on na Facebooku napisao da sam njegov autor. Vjerujem da je to doprinijelo tome da se o meni počne pričati.“

Mama, kad idemo doma?

Nakon cuge s Krunom na kojoj smo pričali kako možemo zaokružiti i nasloviti roman, rekao mi je kako je Đurđica upravo imala promociju romana te da njihova ekipa sjedi u Dalmatinskoj ulici pa ako želim doći na piće. Rekao sam ne, ali da idem tim smjerom pa da ga mogu otpratiti. Ubrzo smo došli do terase na kojoj su sjedili Brlek, Korana Serdarević, Đurđica Čilić i ekipa koja mi djeluje daleko starije nego što je – ja znam tko su oni, oni ne znaju tko sam ja. Ja sam tamo bio kao dijete koje je netko doveo na obiteljski ručak. Kruno me tada upoznao s drugima, izvukao stolicu i morao sam sjesti s njima. Prije toga sam potrošio sav novac koji sam dignuo s bankomata da platim cugu s Krunom te više nisam imao novca. Naravno, oni su naručivali jednu turu pa drugu turu i ja sam cijelo vrijeme računao mogu li ja uopće sudjelovati u tome.

Sjedio sam tamo prekriženih nogu, kao dijete koje su roditelji doveli na neki ručak s prijateljima. Svako malo bi me netko pitao što mi mladi slušamo sada na što bih ja stidljivo rekao punk, a oni bi samo pustili Sex Pistolse. Da, to punk koji mi slušamo. Samo sam čekao da me ponude toplom čokoladom. Iako nitko nije sigurno očekivao da ću sudjelovati, meni je novac bio stalno u glavi. Kada smo se svi trebali razići te platiti, odlučio sam otići na wc tijekom preračunavanja i pobjeći kući.“

Kad mi je narasla brada?

Imao sam jedan moment u životu kad sam shvatio da sam baš star. Bio sam u Bruxellesu kada je jako popularan bio reper Lil Pump. Kako takvi izvođači ne dolaze baš često u Hrvatsku, nemaš ih priliku uvijek vidjeti. U Belgiji je su dolasci češće te kako sam bio tamo, isplanirao sam si da ću ga otići pogledati. Došao sam na koncert glazbenika kojeg imam na mobitelu i pustim si ga dok perem suđe.

85% publike su bili klinci koji su došli s roditeljima. Tada sam pomislio – okej, što ja tu sad radim? Trebam li biti oduševljen ili sakriti se sa strane? To je bio moment kad sam shvatio da sam odrastao iako nisam bio svjestan toga.“

fx

Bio sam aljkav student. Kao novinar sam znao napisati nešto dobro, ali nisam imao duboku strast pa sam znao predavati tekstove koji su bili nepismeni. Možda to nije pošteno reći prema mojim profesorima i poslodavcima, ali najviše mi bilo stalo kako će to roman ispasti jer je on bio najpovezaniji s mojom osobom. Znao sam da će to ostati u nekoj knjižnici. Možda ne zauvijek, ali jako, jako dugo. Zato mi je bilo najviše stalo. Možda sam stvari koje sam loše radio kao student i novinar sada ispravio.“