Uf, kakvo nevrijeme. Pričali su djedovi i bake da su zime znale biti oštrije, i snježnije, i hladnije, ali tko se je na to više osvrtao… Imamo ralice, automobile, mobitele, stalno smo povezani i pokretni i tko je mogao misliti da će napadati toliko snijega koji će nas zaglaviti u knjižnici, da nitko neće imati signala na mobitelu, da nemamo interneta....

Ostale su nam samo knjige. Ma maštali smo kao klinci da ostanemo i sami na svijetu, i da ostanemo sami u banci, i da ostanemo sami u trgovačkom centru, i da ostanemo sami u knjižnici, ali daleko su te godine… Ali što je, tu je, sada smo tu. Nije ni to najgora sudbina na svijetu, a i tko bi se doista žalio kada je uz nas tisuće naslova. Meteorolozi nisu optimistični, kažu da se nevrijeme neće smiriti sljedećih 5 dana, a to je stvarno puuuuuno vremena za čitanje...

Kojih pet naslova i zašto će potražiti na policama odgovorili su nam Kristian Lajšić, Vid Barić, Ivan Šarar, Saša Randić, Nikolina Mužić, Lorena Zec, Marin Nižić, Neven Kepeski, Kristina Pandža, Tihana Gašpert, Matea Krmpotić, Branimir Lazanja, Velimir Grgić, Dora Šustić, Bruna Velčić, Sven Popović, Lora Tomaš, Ivana Biočina, Sanja Srdić Jungić, Iva Rinčić, Nataša Medved... Najveći broj zarobljenika do sada! ;))) 

Kristian Lajšić 

voditelj Radija Korzo

 “Knjižnica u snijegu” je knjiga koju bi Mato Lovrak napisao umjesto “Vlaka u snijegu”, da je kojim slučajem upoznao našeg upornog Kileta, a ovo što slijedi je moj izbor ukoliko vas zadesi takva vremenska nepogoda. 

Moje strasti u životu su glazba i nogomet, tako da je Nick Hornby prilično logičan izbor. Ako ste se ikada zapitali jeste li patetični luzer zato što slušate pop muziku, ili slušate pop muziku baš zato što ste patetični luzer, onda je “Hi-Fi” knjiga za vas. 

A da nogomet nije najvažnija stvar na svijetu, nego puno više, shvatit ćete ako pročitate “Nogometnu groznicu”. Još da glavni lik nije navijač Arsenala... ali ne možete imati sve u životu. 

Natrag na glazbu. “Born To Run” ime je velike pjesme, ali i autobiografije Brucea Springsteena. Kako je Bruce odrastao u New Jerseyu i postao Boss, da vas ne nagovaram previše, tko ne voli Springsteena, ne voli ni ljude. 

Kakav ćemo svijet ostaviti Joži Manoliću i Keithu Richardsu ostaje za vidjeti, ali ako vas zanima kakav život je vodio Keith Richards i njegov malo poznati band, otkrit ćete u njegovoj autobiografiji “Život. Sex, droga, rock and roll, sve je tu. 

Glazba, nogomet i povijest, na nju sam skoro zaboravio. A da nam se povijest ne bi ponovila, preporučam knjigu američkog povjesničara Brendana Simmsa, “Hitler: samo svijet je bio dovoljan”. U vrijeme brojnih wannabe diktatora i tirana, dobro je upoznati tatu svih takvih likova. 

A vi uživajte iz snijegom zametene knjižnice.

Ilustracija knjižnica u snijegu


Vid Barić

urednik kulture tportala

Ernesto Sábato: Tunel 

Ako ste ikada bili opsesivni oko jedne žene (ili muškarca), kultni argentinski roman „Tunel“ pravo je štivo za vas. Riječ o depresivnom, turobnom štivu, ali nemojmo se zavaravati – takvo je i doba oko nas. Radnja romana prati poniranje u ludilo slikara Castela – sve zbog, razumije se, jedne žene – a roman se otvara njegovim priznanjem njezinog ubojstva. „Ubio sam jedinu ženu koju sam ikada mogao voljeti“, parafraza je Sábatovih riječi kojima nas zakucava uz roman već od prve stranice. Dalje u hipu pratimo Castelov „ples“ oko žene koja ga je zaintrigirala pomnom analizom njegove slike na jednoj njegovoj  izložbi (dok svi ostali posjetitelji izložbe samo tumaraju uokolo u želji da budu viđeni, da se kreću oko umjetnosti, što slikara strašno nervira). Nakon prvih stranica i priznanja ubojstva, radnja se kreće kronološki. Castel priču pripovijeda iz zatvora, pa saznajemo kako je upoznao svoju omiljenu Mariju i što ga je dovelo do toga da ju ubije. Pritom, sve vanjske okolnosti koje su ga natjerale na taj čin nisu toliko bitne, koliko je bitno ono što se događa u Castelu. Prije Camusa i Sartrea postojao je, dakle, Ernesto Sábato, a „Tunel“ je roman na razmeđi psihološke drame i krimića. Opsesivna, perverzna žudnja koja najzad dovodi do katastrofe, ali i alijenacija pojedinca, velike su teme „Tunela“, romana kojeg će obožavati svi ljubitelji egzistencijalizma, psihoanalize i – opsesije ženom.

Alen Brlek: Pratišina 

Pjesnik Alen Brlek jezikom žonglira, rekreira ga, nanovo osmišlja, i njime odlazi ondje gdje svi mi – obični smrtnici koji se, ipak, tim istim jezikom koristimo svakodnevno  – nikada nećemo stići. Brlek je miljama ispred svih, neuhvatljiv u svojoj igri i eksperimentu, a njegova poezija vrišti samo jednu parolu: sloboda. Pjesniku je, evidentno, tijesno u okvirima, a način na koji ispada iz njih – svojim stihovima, strofama, interpunkcijom i stilom – privlači od prvih stranica zbirke. Brlek se kreće stranicama na način da je istodobno sasvim blizak, ali i neuhvatljiv, a njegova je autentična i hrabra poezija, zapravo, u ovom bukom nagrđenom svijetu, gdje svi blebeću što ih volja, zapravo potraga za jednim idealnim, važnim, nedosanjanim stanjem: za Pratišinom. 

Igor Ivko: Nepovredivo mjesto

Odustajanje od ideja, ideala, najzad i života, prirodni je čovjekov put. Srećom, lakše ga je proći uz ovakvu književnost, kao što je piše Igor Ivko u svojoj debitantskoj zbirci priča „Nepovredivo mjesto“. Ivko nam donosi plejadu tužnih i (ne)uspješnih ljudi koje svakodnevno srećemo oko sebe - na poslu, u redu za bankomat, na koncertu – ali nikada o tome s njima ne govorimo. Naravno da je tako, jer danas treba biti sretan, poletan i zdrav – teror dobrog raspoloženja, „pozitive“ i uspjeha bunar je iz kojega se, po svemu sudeći, nikada nećemo izvući. Motivi svima dobro poznati, ali nikada dovoljno prepoznati, poput izbjeglištva, siromaštva, kojekakvih očaja i nezadovoljstva poslom temeljne su točke Ivkove proze koja nam, ipak, nudi nadu. Kakvu, pročitajte na posljednjim stranicama knjige Igora Ivka koja nam donosi visoko estetiziran tekst, različite forme proznog pripovijedanja i gomilu protagonista koje ćemo zavoljeti, iako bi ih se u tzv. „pravom životu“ vjerojatno klonili. Nitko, znamo već, ne želi „negativu“ oko sebe. Samo „pozitiva“!

Darko Šeparović: Pristanište

Sedamdeset i više godina nakon Ernesta Sabata, domaći pjesnik i prozaik Darko Šeparović donosi nam svoju priču o opsesiji jednom ženom (slikaricom, da stvar bude bolja), koja gradira do te mjere da njegov protagonist, nakon prekida, odluči sagraditi brod od parketa i ostalog drva u interijeru svoje kuće na neimenovanom zabačenom otoku. Dakako da je roman, zapravo, velika metafora, a Šeparović nam donosi tekst koji ispada iz svih tokova domaće proze, opterećene stvarnošću. Proza kakvu piše ovaj po struci arhitekt odvlači u neke druge svjetove, daleko od (prikaza) Mediterana na kakvog smo navikli, gdje more i alepski borovi nisu tek puka scenografija dobrog provoda, već jedne manične priče koja zaključava do posljednjih stranica romana. “Pristanište” nam donosi neprilagođenog protagonista, jednu čudnu opsesiju, mnoštvo pjesničkih rečenica i finih literarnih slika, ali i priču o ljubavi, tj. o raspadu jednog odnosa. Tu je i melankolični mediteranski pseudo-noir kakav niste vidjeli na razglednicama, kao i tekst koji hini da će svakoga časa prijeći u žanr, a raspliće se na krajnje iznenađujuć i lucidan način. Čitajte "Pristanište", nećete požaliti...i zauvijek ćete drugačije gledati na drvene podove.

Jerko Mihaljević: Putar i Parizer

Konačno, evo i „pravog ljetnog štiva“ - doduše usred zime, ali možda vam treba odmak od ovih minus temperatura. Mladi pisac i copywriter Jerko Mihaljević, u svom hvaljenom proznom debiju „Putar i parizer“, svoje protagoniste - četiri dugogodišnja prijatelja Dombu, Ronka, Crnog i Tomija – odlučuje poslati na put. Konkretno, dečki idu na more, na dugo planirano, gotovo mitsko moreno, bez djevojaka naravno, neki s više, neki manje novca u džepu. Odradili su to već toliko puta zajedno, i uvijek im je bilo jako zabavno. No, godine idu. Neke stvari su jednostavnim protokom vremena postale manje zabavne nego što su bile. Dečki su sve odrasliji, otprilike su u drugoj polovici dvadesetih, i duboko u sebi kuže da više nije okej biti dijete. Barem ne bi trebalo biti. Ali, jedan dio svakog od njih i dalje želi biti bedast kao i ranije. Bacati glupe fore. Podjebavati se međusobno. Bulazniti ni o čemu. Biti besposlen i bez prihoda. Zato su puni  identitetskih nedoumica i problema, a sve ih to dovodi do svađa i ne baš idealnog ljetovanja. Mihaljević nas solidno vodi kroz roman koji će biti blizak svakome tko je ikada imao „mušku škvadru“. Onima drugima, moglo bi biti zabavno vidjeti kako stvari doista funkcioniraju u „muškom svijetu“. Feministice bi se mogle ljutiti – već jesu – ali i ovo je štivo za njih. Dobro je, nekada, suočiti se s istinom. Protagonisti Jerka Mihaljevića nisu najveći problem društva u kojemu živimo. Nažalost.

Ilustracija knjižnica u snijegu (1)


Saša Randić

arhitekt Dječje kuće i nove zgrade Gradske knjižnice Rijeka

Hazarski rječnik, Milorada Pavića, koji se jednostavno treba pročitati, i kojeg jednog dana namjeravam pročitati do kraja.

Lolita, Vladimira Nabokova, koju treba pročitati prije nego je proguta val političke korektnosti.

Pokoravanje, Michel Houellebecqa, koja nudi ne pretjerano nezamisliv pogled u francusku budućnost.

Sin gospodara siročadi, Adam Johnsona, koja prepričava nezamislivu sadašnjost Sjeverne Koreje.

Imaju svi pravo, Paola Sorentina, u kojoj, kao i u drugim radovima, propadanju daje osmjeh.

Ilustracija knjižnica u snijegu


Ivan Šarar

pročelnik Odjela za kulturu Grada Rijeke

Zadatak „u knjižnici si, zatrpan snijegom, odaberi i preporuči 5 naslova“ odmah mi sugerira dva smjera u metodi odabira.

Prvi mi kaže da je takva usamljenička situacija ekstremno introspektivna i osobna, da jedino u obzir dolaze naslovi koji su mi ozbiljno obilježili život i čitalačko iskustvo; biram tako one kojima se redovito vraćam, nekima i dvoznamenkasti broj puta.

Drugi je pokušaj da je koncept odabira maksimalno žanrovski raznorodan, mislim da to povećava moguću uspješnost preporuke.

Zatočeniku zametene knjižnice najpametnije se vratiti u djetinjstvo. „Tata, ti si lud“ Williama Saroyana jedna je od nezaobilaznih „knjiga za djecu koja nije samo za djecu“, američki izravna, topla, jednostavna i univerzalna. Nekad sam je čitao kao sin, sada je čitam kao otac, knjiga je to koja raste sa svakim slojem sedimentiranog životnog iskustva.

Ostajem preko Velike bare, i preporučam jednog od najdražih prozaika: William Faulkner i njegove pripovijetke i kratke priče (nebitno u kojem izdanju). Faulkner mi je u literaturi nešto poput Nick Cavea u glazbi, ne zanima me žanr niti angažman. Zanima me samo mračna, velika, divlja, onostrana energija i općeljudska empatija bitnija od svih partikularnih suvremenih aktivizama. Faulkner je gigant, čitajte Faulknera!

Preko Velike bare vraćam se u mentalnu domovinu i Baru svih bara. Biram dva Mediteranca, sa romanom i zbirkom poezije. Pandemija je izvukla iz zaborava Kugu“ Alberta Camusa, još jednog sa osobne liste velikana. Ta je knjiga dobar drug još od tinejdžerskih dana, divan prikaz običnih ljudi u neobičnoj nevolji: epidemiji kuge. Oduvijek me iritirala uobičajena interpretacija „kuga u romanu je metafora za rat“ jer ta priča ne treba metaforičnost da bi blistala. Hvala pandemiji što je razgolitila ljekovitu istinu o „Kugi“.

Iz okuženog Alžira u ratnu Andaluziju, po „Ciganskog romancera“ F.G.Lorce. Kanonska zbirka poezije, pogotovo ako naletite na ono predivno BIGZ izdanje iz 1977., sa španjolskim izvornikom i prijevodom. Ne postoji literatura u kojoj pronalazim takvu tjelesnu, senzualnu povezanost sa blistavim okruženjem Sredozemlja. Romancero gitano je nepogrešivi okidač za pripadnost podneblju, Andaluzija, Istra, Dalmacija, Neretva, svejedno. Pročitajte, sve je jasno.

Za kraj, povratak u stvarno, publicistika: Steven Pinker „Prazna ploča“. U vrijeme koje obilježava i „woke“ i „cancel culture“ ali i brutalni neokonzervativizam i naciprimitivizam, potrebno je baratati i nekakvim znanjem o ljudskoj prirodi a ne se samo pecati na facebook parole ove ili one strane, koje najčešće samo potvrđuju pripadnost klanu u koji vas je algoritam već svrstao. „Prazna ploča“ je ozbiljna početnica i ishodište za razumijevanje brojnih fenomena osobnih i društvenih zabluda, istina i stremljenja koja definiraju odgoj, moral, politiku ali i svakodnevni privatni život. Pinker je veliki usustavitelj razbacanih znanja evolucijske psihologije, kušajte!

To je to: dječja knjiga koja to nije, kratke priče, roman, zbirka poezije i publicistički biser od 700 strana! Za svakog ponešto, sve najbolje i dabogda zaglavili u mećavom zavijanoj knjižnici!

Ilustracija knjižnica u snijegu (19)


Nikolina Mužić

voditeljica Kids Escape Rooma Rijeka

Joe Dispenza: Stvorite novo ja

Tko nije bar ponekada poželio promjenu? Ovo je knjiga koja mijenja život, knjiga koja klasičnu teoriju ˝misli pozitivno˝i živjeti ćeš pozitivno, razlaže na puno kompleksniju sliku, a opet tako pitko napisano da svatko može razumjeti. Znanstvenim kutem gledišta pokazuje nam koliko su bitne naše misli a zatim osjećaji i radnje u kreiranju naše svakodnevice i osobnosti. Knjiga koja je mene potaknula na drugačije odluke, promijenila poslovni put te pomogla da otkrijem što me čini sretnom.

Joe Dispenza: Placebo ste vi

Mislim da su Dispenzine knjige must have u svakoj kućnoj biblioteci, te od 5 naslova na čak dva mjesta stavljam njega. Placebo ste vi je štivo koje u doba svjetske pandemije otvara vrata optimizmu, i vraća svakom čovjeku mogućnost upravljanja vlastitim zdravljem. Znanstvene činjenice, iskustva ljudi diljem svijeta, a i moje vlastito iskustvo kažu: Dispenza, hvala što si nam pokazao put.

Don Miguel Ruiz: Četiri sporazuma sa samim sobom

Kao što se može iščitati iz prva dva naslova, moja omiljena štiva su ona koja uključuju rad na sebi. Rast, ekspanzija, ostvarenje potencijala i mir u duši ono je čemu težim i što ova knjiga pomaže ostvariti. Čitajući četiri sporazuma a najvažnije i primjenjujući ih, možete očekivati odbacivanje uvjerenja koja vam ne služe, a stjecanje novih koja će vam donijeti mir u svakodnevici.

Ana Bučević: Safari duha

Ovu Aninu knjigu izdvojila bih kao vodič za sve roditelje. Roditeljstvo kreće od nas samih, a Ana nam daje znanje, alate, motivaciju i smjernice kako postati bolja osoba, kako razumjeti sebe i dijete, te kako u odgoju djeteta uvidjeti priliku za vlastiti rast. Nema znanstvenih činjenica, nema ˝čvrstih˝dokaza u njenim teorijama, no za svakog početnika u radu na sebi ovo je prva knjiga koju treba pročitati.

T.M. Logan: Odmor

Da završimo preporuku s jednim drugačijim žanrom. Ovo je knjiga koja sljubljuje predivne pejzaže i arhitekturu Provanse, izmiješane s tri obitelji i njihovim tajnama, prevarama i ubojstvom. Ovaj kriminalistički triler dovoljno je intrigantan i nepredvidljiv da iako seže na preko 400 stranica, čita se u jednom danu. Hrana i odmor za mozak, u isto vrijeme.

Ilustracija knjižnica u snijegu (2)


Lorena Zec

psihologinja u SOS Rijeka

Po zimi se vraćamo klasicima, jel tako? Pa gledamo Sam u kući, Čudo u 34. ulici, Gospodara prstenova, Zapravo ljubav, Terminatora, Umri muški (dobro, svatko ima svoje zimske i blagdanske klasike, ne osuđujte), … Ja se volim vraćati i pisanim klasicima. Opet naravno, klasicima po mojim kriterijima, ne namećem vam ništa. Dobro, možda samo malo… Za ovu zimu preporučam snažne ženske autorice i/ili snažne ženske likove:

Slavenka Drakulić: Dora i Minotaur

Slavenku sam probala čitati tamo negdje u srednjoj školi, ali tek sad (u tridesetima) mi je sjela, preporučam sve njeno, ali za ovaj popis biram Doru jer njena snaga ruši jednog klasičara, pravog Minotaura. I to ga fino sruši, smatrajte se upozorenima. Dakle, knjiga o Dori Maar, a ne o Picassu.

Ursula Le Guin: Pričanje

Priču o pričanju preporučam zbog glavnog lika, Sutty je žena i znanstvenica koja živi u svijetu fanatika, bježi na drugi kraj svemira, da bi i tamo našla fanatike, drugačije od onih “domaćih”, ali opet fanatike. Za mene je to knjiga o važnosti priča i pričanju priča, ali definitivno je i knjiga o sukobima vrijednosti i civilizacija i ne mogu, a ne povezati je sa svijetom/planetom na kojoj mi živimo

Chimamanda Ngozi Adichie: Svi bismo trebali biti feministi 

Preporučam ovu knjigu za blagdanski poklon za djevojčice i dječake, ima i posebno izdanje s divnim šarenim crtežima. Chimamanda na izrazito jednostavan način objašnjava kako je feminizam za svakoga i da ju parafraziram – smatram da je nova godina savršen trenutak za početi našu djecu učiti nekim novim, ravnopravnijim i uključivijim vrijednostima.

Lois McMaster Bujold: Kavalir Jole i Crvena Kraljica

Obožavam lik Milesa Vorkosigana, ali njegova vlastita mama ga je zasjenila kao glavna protagonistica ove knjige. Mislite da čitate lagano SF štivo, ali zapravo promišljate o ljubavi, obiteljskim odnosima, partnerskim odnosima, poliamoriji, roditeljstvu i ulozi tehnologije u svemu navedenome. I da opet napomenem, Crvena kraljica je baš kraljica.

Naomi Alderman: Moć 

Kroz distopičnu inverziju svijeta u kojem živimo, knjiga, po meni, zapravo objašnjava potrebu za ravnopravnošću i pravednošću. U Moći su žene te koje moć imaju i, na sveopće iznenađenje, nije to baš svijet u kojem bi voljela živjeti.

Ilustracija knjižnica u snijegu (4)


Marin Nižić

dizajner, MO Hartera 

Matko Meštrović: Teorija dizajna i problemi okoline

Dizajn je zanimljiv životni poziv, a nekad se desi da moji kolege imaju puno važnog za reći po pitanju odnosa dizajna i društva. Ova knjiga je stara, ali nikad aktualnija.

Deborah Cowen: Smrtonosni život logistike

Radi se o prijevodu na hrvatski jezik koji nam napokon donosi bitnu priču o tome koliko današnji svijet ovisi o logistici. U doba kada sve dolazi kontejnerom s drugog kraja svijeta, a lanci opskrbe duboko su poljuljani pandemijom i krizom, ova knjiga donosi puno razloga zašto je to tako.

Markus Miessen: The Nightmare of Participation

Knjiga nije prevedena na hrvatski, ali Hrvatska se u zadnje vrijeme dosta trudi prevesti metode i oblike participacije građana sa ‘razvijenog zapada’. Zašto je to možda problem i što bismo mogli naučiti iz njihovih grešaka - dobro objašnjava ova knjiga.

Feđa Vukić: Grad kao identitetski sustav

Još jedna koja ispreprliće dizajn, građane, participaciju i izgrađeni okoliš. Radi se o lijepom eseju u formi knjige koji se čita brzo i nedvosmisleno.

Danijel Dragojević: Rasuti teret

U zadnje vrijeme Dragojević nekako ima više smisla nego ikada prije. Jasan je, divan i svira prave žice na pravim mjestima. Nekad grub, a uvijek nježan.

Ilustracija knjižnica u snijegu (5)


Neven Kepeski

urednik i izdavač

Svetslav Basara: Kontraendorfin

Vrhunac Basarina jezičnog i svjetonazorskoga ludizma. Rečenice katkad duže i od jedne stranice. Pritom nijedne sekunde ne zijevnete. Obračun sa srpskim, posredno i ostalim balkanskim mentalitetima, mitovima i - mahom – zabludama. Energija – poput vjeverice na kokainu. Još jedan zaljubljeno-hejterski pogled na Andrića. Još jedan Basarin dragulj.

Vlada Urošević: Madžun

Makedonski kanonski pisac. Autor gotovo nevjerojatnoga opusa od više od šezdeset knjiga. Iako rođen 1934., nije se nimalo umorio. „Madžun“ je priča o Skopju neposredno prije 2. svjetskoga rata, ispričana iz dječačke perspektive. Makedonski topla, meka, začudna i - suštinski građanska… Dirljiva posveta djetinjstvu, toj našoj životnoj arkadiji, koja se nikad neće ponoviti i nakon koje – uvijek – dolaze – drame, teške i jedva probavljive, za razliku od madžuna, tog specifičnog njami makedonskog jela. Ili najjednostavnije rečeno: dolaze – ratovi. Svih vrsta.

Phillipe Lancon: Zakrpan

Moćna, razarajuća ispovijest francuskoga pisca grozno ranjenog u terorističkome napadu na uredništvo Chralie Hebdoa. Čovjek je ostao bez lica, faktički bez svog identiteta koji dugotrajnim boravkom u bolnici ponovno pokušava povratiti, složiti u neku smislenu cjelinu koja bi mu omogućila da krene dalje, da opet zaživi. Briljantne, hrabre opaske i opservacije o suvremenom društvu, nama u njemu. Ide mu teško, to sastavljanje životnoga puzzlea ispočetka, prolazi kroz sve moguće i nemoguće oblike i razine bola i boli, ali nekako ipak – ide.

Edo Popović: Kako sam brojio ružičaste brodove

Još od „Ponoćnoga boogieja“ fan sam Ede Popovića pa mi je svaka njegova nova knjiga – praznik. I ovo je bolnička knjiga. Bolnice su mjesta gdje se susrećemo sa smrću, pa shodno tome i s temeljnim životnim pitanjima. Mnoge nam stvari postaju jasnije jer smo doslovno na rubu. A s ruba se poprilično dobro vidi (ili nam se barem tako čini) gdje smo bili i kako smo živjeli. Edo Popović ta „stanja ni na nebu ni na zemlji“ te „i na zemlji i na nebu“ slaže u egzistencijalistički nabrijanu grubo-nježnu uzbudljivu strukturu, beskompromisno kao i uvijek. A mene podsjeća da još jednom moram pročitati „Proljeća Ivana Galeba: igre proljeća i smrti“ Vladana Desnice 

Damir Karakaš: Okretište

Ovo je očito bila godina bolničkih romana. Još jedan ranjeni, razbijeni, rastureni čovjek u bolničkom krevetu pokušava doći k sebi i ponovno pronaći – sebe. „Okretište“ nije najbolji u Karakaševu maestralnu opusu, ali je još jedan dokaz njegova ingeniozno-minucioznog umijeća slaganja rečenica. Svaka je mali izbrušeni dijamant. I svatko tko poželi napisati bilo koju i bilo kakvu rečenicu – ikad! - treba čitati Karakaša. I učiti od njega.

Frederic Beigbeder: Čovjek koji plače od smijeha

Razigrani i razbarušeni „vječiti pubertetlija“ francuske književnosti piše o svijetu, ljudima, društvu, lifestyleu koji mi je oduvijek bio cool. Volim tu Francusku u njegovim rečenicama, to halapljivo gutanje života, to katkad i teen mozganje, koje je – i kad Beigbeder  nije u najboljoj formi – uvijek šarmantno. Romani „129 kuna“ i „Ljubav traje 3 godine“ ni ovaj put nisu nadmašeni, ali - who cares! - Beigbeder je još uvijek inspiracija svakojaka. I svakolika.

Ivan Salečić: Glava lava

Ovo nije roman iz 2021., no predstava temeljena na njemu i postavljena na ovogodišnjim Dubrovačkim ljetnim igrama (i nagrada Orlando vžepu!) natjerala me da ga ponovno pročitam. I ponovno se oduševim. Salečić majstorski isprepliće vremenske planove, suvremeni (zapravo šarmantni) hipsteraj s Gundulićevim godinama neobična življenja. Još jednom ću naglasiti riječ majstorski jer ovo je – naglašavam i to! - Salečićev prvi roman. P-R-V-I, a tako moćan.

Eva Grlić: Sjećanja i neobjavljene priče

Novo i prošireno izdanje sjećanja na jedan iznimno bogat, ispunjen, ali i svakojakim zlima ispunjen život. Priča o židovskoj djevojci/ženi, rođenoj u Mađarskoj, koja živi u Sarajevu pa u Zagrebu, i koja opisuje svoj (ne)život u NDH, pa u partizanima, pa na Golom otoku, te naposlijetku život u poslijeratnom intelektualno-novinarskom okruženju, uza svoga supruga filozofa Danka Grlića, mogla bi bez problema mogla biti i roman. Mogla bi, ali nije. Jer riječ je ,eto, o tvrdom, nepredvidljivom, opakom i zlom, i tek povremeno sretnom – čistom životu. S velikim Č i velikim Ž. Knjiga koju bi trebalo preporučivati mladima (možda u lektiri?) jer bolje od svake povijesne knjige otkriva i razotkriva stravu i užas totalitarnih i autoritarnih režima. Ali i duboku, moćnu, pa i nepobjedivu volju – za životom.

Branislav Glumac: Iza ugla, ogledalo

Branislav Glumac neupitni je bard naše književnosti. Šezdesetak godina njegova ispisivanja briljantnih stranica, i neprestana propitivanja i izazivanja književnih, društvenih i svjetonazorskih kanona (pa i dogmi), skupljenih u desetine knjiga, bile bi blagodat i za književnosti i kulture bitno veće od naše, hrvatske.

Nota bene, Glumac je autor i „Zagrepčanke“, vjerojatno najvećeg hrvatskoga bestselera svih vremena, pritom pisanog bez ikakvih interpunkcijskih znakova.  Još jedna granica, barijera, predrasuda, dogma, konvencija s kojom se trebalo obračunati.

I knjigom „Iza ugla ogledalo“ iznenađuje, pomiče granice. Multižanrovsko je to djelo, u njemu ima svega – poezije, feljtona, filozofsko-poetskih rasprava, intervjua, drama… ali i – drugih autora!  Tako ovdje čitamo i uratke Zorana Ferića, Željka Ivanjeka, Zorana Vakule, Nikole Petkovića, Lordana Zafranovića, Danijele Martinović… Ukratko, knjiga koja se ne sreće i ne čita svaki dan. Knjiga koja – na više razina – obogaćuje radoznala čitatelja otvorena uma.

Robert Torre: Ludilo uzvraća udarac

Za kraj sam namjerno ostavio ovu knjigu jer sam je osobno uredio. Roberta Torrea nažalost više nema, oporavljam se još uvijek od gubitka jednog od svojih najboljih prijatelja. „Ludilo uzvraća udarac“ njegovo je kapitalno djelo, sažima u njemu Torre svoje tridesetogodišnje bavljenje psihijatrijom, i još jednom tu granu medicine podvrgava nemilosrdnom ispitivanju i propitivanju iznutra. Hrabra je to i moćna knjiga, u nekom smislu punkerski, beskompromisni pokušaj da se bude iskren, duboko iskren, ali zapravo suštinski dobronamjeran prema – ruci koja te hrani. Ni u drugim strukama ljudi nisu spremni biti tako otvoreni i tako iskreni. No to nije sve, „Ludilo“ je i maestralna, stilski besprijekorna zbirka Torreovih filozofskih, egzistencijalističkih promišljanja o životu i svijetu. Nažalost, i svijet i život morat će dalje bez njega. Siromašniji i prazniji. 

Ilustracija knjižnica u snijegu (6)


Kristina Pandža

kustosica Muzeja grada Rijeke

Pavao Pavličić: Krvna veza

Čime je bolje kratiti vrijeme nego kriminalističkom dramom s dozom humora - reklo bi se CSI na naš način! Remetin i Šostar zajedno, kao i Horatio i njegovi kolege, po tko zna koji put u rješavanju zločina na zagrebačkim ulicama.

Diane Ducre: Žene diktatora

Iza svakog (uspješnog) muškarca stoji...? Nerijetko u sjeni, vrlo često neopravdano.

Žene diktatora imale su mnogo veću ulogu u njihovim životima, ali i u stvaranju politika, nego što bismo uopće pomislili.

Adolf i Eva, Benito i Ida i Rachele, ali i Fernanda i Margherita, Nikolae i Elena..

Ivana Bodrožić: Hotel Zagorje

Hotel Zagorje izvrsna je knjiga za podsjetiti se da ovo blagdansko vrijeme ne provode svi u ozračju obitelji, veselja i bezbrižnosti. Djetinjstvo i odrastanje neki od nas proveli su u izbjeglištvu koje čitamo iz prizme jedne djevojčice Ivane.

Velid Đekić: Zvali su me Industrijska

Nikada dosta fotografija i štorija o Rijeci unazad stoljeće ili dva, čak i tri.

Jedna zgodna naftaška priča, s dozom torpeda, šećera, riže, tramvaja, vlakova, brodova.. Za listanje i čitanje!

Lara Černicki, Stašo Forenbaher: Starim cestama do mora

Koliko su prohodne bile stare ceste od Karlovca do Rijeke, Lujzijana, Jozefina, Dorotea kada je krajem 18. ili početkom 19. stoljeća zapao snijeg? I kada ralica nije bilo?

Teško je i zamisliti na koji način se s tom nepogodom ulazilo u koštac, pa se bolje, kako i Lara Černicki i Stašo Forenbaher preporučuju, biciklom u proljeće provozati starim putevima. 

Ilustracija knjižnica u snijegu (7)


Tihana Gašpert

blogerica iza Knjigožderonje 

Carlos Ruiz Zafon: Sjena vjetra 

Daniel Sempere imao je skoro 11 godina kada mu je otac pokazao Groblje zaboravljenih knjiga. Uronio je u taj čaroban svijet i ništa više nije bilo isto. Knjiga za sve one kojima je čitanje život.

Margaret Mazzantini: Napokon rođen

Radnja je smještena u Sarajevo, gdje Gemma dolazi iz Rima sa svojim šesnaestogodišnjim sinom Pietrom. U Sarajevu će je dočekati Gojko kojeg je upoznala za vrijeme Zimskih olimpijskih igara 1984. godine, a koji ju je upoznao s ljubavi njenog života Diegom. Mogu samo reći da nakon čitanja više no ikad želim čvrsto zagrliti vlastitu dušu. I nikad ju ne pustiti.

Kazuo Ishiguro: Nikad me ne ostavljaj 

Možemo poznavati samo svoj život i samo mi iskreno možemo vjerovati da je naš život stvaran i da samo mi upravljamo njime u potpunosti. Što biste sve prihvatili kako bi vi ostali još malo duže na zemlji? Trebamo li se pomiriti s činjenicom da je došao kraj? Jesmo li svjesni naše smrtnosti? Ako nam nije dana mogućnost biranja hoćemo li se roditi, imamo li pravo reći kada ćemo umrijeti? Da nije riječ o novcu i da imate dostupnu tehnologiju, koliko biste daleko otišli u čuvanju zdravlja, organa i organizma? Gdje je granica?

Kit de Waal: Zovem se Leon 

Pripovjedač je osmogodišnji Leon, a roman počinje rođenjem njegovog mlađeg brata Jakea. Umjesto da uzme u naručje dijete koje je upravo rodila, Carol napušta bolničku sobu kako bi popušila cigaretu. To će biti prvi (ali nikako ne i posljednji) put da Leon ostaje sam s Jakeom. Zovem se Leon napisan je u prozi koja oponaša jezik devetogodišnjaka i neprimjetno se kreće između sadašnjeg i prošlog vremena. To je roman koji je vrijedan čitanja i koji se bavi pitanjima relevantnim za svijet u kojem danas živimo.

Matea Čvagić Prašnjak: Trideset i jedan nogometni teren 

Nadja će vas naučiti kako letjeti, kako živjeti svoje ideje i zamisli u potpunosti. Žanet kako ostaviti, kako se utopiti u boli. Tabita kako preživjeti bol. Patrik kako voljeti unatoč nevidljivosti. Ilir kako bezuvjetno voljeti. Zair kako sve uništiti.

Ilustracija knjižnica u snijegu (8)


Matea Krmpotić

novinarka HRT-a 

Margaret Atwood: Alias Grace 

Podloga romana je istinita priča o jednoj od najzagonetnijih i najozloglašenijih žena (ubojica) iz  devetnaestog stoljeća -Grace Marks . Slojevita, kontroverzna i snažna priča o misterioznom ubojstvu i suđenju za koje se javnost tada jako zainteresirala (nešto što bi danas na društvenim mrežama bilo „najklikanije“).

Janko Polić Kamov: Psovka

Ako još niste pročitali nešto od našeg riječkog „Viteza crne psovke“, trk u knjižnicu!  Izabirem zbirku pjesama Psovka. Estetika ružnoće, blud, bunt, osporavanje tradicije i psihotične slike. Definitivno stvoreno za blagdane pred nama! 

Camus: Kuga 

Sad vjerojatno mislite, koji optimizam kod ove čitateljice. Roman je to koji mnogi čitaju kao metaforu fašizma, ali čitajući ga danas – itekako se možemo poistovjetiti  s korona 

Paul Auster: Njujorška trilogija

Vrhunsko, teško prohodno detektivsko djelo. Ako se želite izgubiti u, po kritici možda i najboljem ostvarenju američkog detektivskoga žanra, uđite u Austerov Stakleni grad. Ovo djelo propituje odnos  autora i njegovih likova – uzbuđuje nas čitatelje, čini nas nervoznim i mijenja naše iskustvo.

Toni Morrison: Voljena

Roman ove Nobelovke i Pulitzerovke pun je poigravanja perspektivama, preplitanja mitskog, folklornog  i nadnaravnog.  Priča o odbjegloj ropkinji nakon Građanskog rata koja je progonjena sjećanjima iz „Slatkog doma“ u kojem je živjela, a sada, kada živi slobodu, opsjedaju je traume iz prošlosti. Tko je Voljena – saznajte sami.

Ilustracija knjižnica u snijegu (9)


Branimir Lazanja

grafički dizajner/Akademija primijenjenih umjetnosti u Rijeci

Jostein Gaarder: Sofijin svijet

„Nemoj mi tu filozofirati“, često čujemo kada filozofiju uspoređuju s nečim nerazumljivim ili izlišnim, rezerviranim samo za akademske krugove ili seoske čudake. Kroz iskustvo glavne junakinje, djevojčice Sofije Amundsen otkrivamo najljepše od filozofije, propitujući pritom sebe i svoju stvarnost. 

Erich Fromm: Imati ili biti

Knjiga kao da je pisana za početak 21. stoljeća, a ne 1976. kad je stvarno napisana. Fromm nam u krilo baca pitanja koja polako, ali uspješno dekonstruiraju materijalizam i konformizam u kojem živimo te nudi ključ za pogled prema kapitalizmu današnjice.

Haruki Murakami: Ljetopis ptice navijalice

Haruki Murakami u ovoj knjizi vješto spaja istok i zapad, jučer i danas, bizarno i uobičajeno, brutalno i nježno, pazeći da duhovno uvijek ostane iznad svega.

Geert Mak: U Europi (putovanje kroz dvadeseto stoljeće)

U ovom humanom i antiratnom djelu, Geert Mak približava poludjelo ratno dvadeseto stoljeće današnjim generacijama. Obilazeći mjesta velikih ratnih stradanja u proteklih 100 godina, Mak otkriva nepoznate junake i demistificira općeprihvaćene činjenice. 

Isaac Asimov: Fondacija

Remek-djelo proglašeno biblijom SF-a, a sve to bez specijalnih efekata, šaketanja na kraju univerzuma, rešetanja laserima i mahanja svjetlosnim mačevima. Lukava političko-društvena saga puna intriga koja se lako može preslikati na globalno društvo jučer, danas, sutra.

Ilustracija knjižnica u snijegu (10)


Velimir Grgić

novinar i scenarist

Philippe Lancon: Zakrpan

Kad preživiš noćnu moru, a onda moraš nastaviti živjeti u novoj noćnoj mori, slaviš život tako da sve što si proživio staviš na papir. “Zakrpan” je veličanstven komad papira, zapisi psihofizičke obnove čovjeka koji je preživio masakr u redakciji satiričnog magazina “Charlie Hebdo”. Čak i kada piše o najvećim užasima, Lancon čini to s neodoljivim i neuništivim duhom.

Werner Herzog: A Guide for the Perplexed

Savjeti legende filma nisu samo praktična škola za centriranje zanata, nego i neka vrsta inspiracijskog štiva primjenjiva na sva zanimanja, pothvate i uzraste - čika Herzog piše o svom nevjerojatnom životu tako da ga poželite nadmašiti, samo da negdje kupite polovinu njegove hrabrosti i ludosti.

Emmanuel Carrere: Protivnik Božji

Carrere je jedan od najboljih živućih europskih pisaca, a njegovo djelo iz 2000. jedna je od onih knjiga o kojoj je bolje ne govoriti ništa kako ne biste pokvarili čitanje. Zato samo podsjetnik na to da je Carrere jedan od najboljih živućih europskih pisaca, a ovo je jedna od njegovih najboljih knjiga.

Antonio Scurati: M - Dijete svojega vremena

Svi će vam reći da je ovo remek-djelo teške kategorije pa tako i tekst koji upravo čitate. Scurati obara s nogu sposobnošću da hibridnu formu novinarstva i romana dovede do razine remek-djela povijesne literature, s autoritarnim smislom za važan detalj, prštećeg stila i emocije. Priča o fašizmu, ali prije svega o ljudima.

Ivica Čuljak: Zvali su me Satan Panonski 

Slavonska poezija nije samo bećarac pa ako se zaželite ukoričene lirike, probajte s mentalnim ranjenikom i njegovom jedinstvenom punk poezijom. Houellebecq je jednom rekao da je poezija sloboda, a knjiga “Zvali su me Satan Panonski” kao da ga je slušala.

Ilustracija knjižnica u snijegu (11)


Dora Šustić

dobitnica Književne nagrade Drago Gervais za 2021. godinu

Ivana Sajko: Rio Bar

Roman “Rio Bar”, ispovjednu auto-fikciju Ivane Sajko, pročitala sam u jednom dahu zahvaljujući razornoj energiji kojom Sajko piše, kao da se radi o lavini najbrutalnijih emocija, kao da će se, ako ne stigne sve to zapisati, udaviti. Svaka rečenica pogađa. Ranije sam takav autodestruktivan, beskompromisan tok svijesti srela jedino u djelima beat generacije i Julija Cortázara. Obožavam taj stil pisanja, zato je prvi izbor u slučaju snježne oluje, da malo zagrije dan. 

Jerko Mihaljević: Putar i parizer

Izvrsni roman ceste u kojem pratimo četvoricu najboljih prijatelja, dečke s kvarta, koji u želji da odu na legendarno „moreno“ proživljavaju kolaps prijateljstva i otkrivaju neugodne istine o sebi.

Milan Kundera: Nepodnošljiva lakoća postojanja

Meni jedna od najljepših ljubavnih priča, suvremeni klasik. Odnos u kojem se, vjerujem, svi ljudi koji su bili nesretno zaljubljeni mogu prepoznati. 

Ingeborg Bachmann: Malina  

S obzirom na to da smo zaključani u knjižnici tijekom snježne oluje, možemo dati šansu nešto težem štivu, kao što je „Malina“ austrijske spisateljice Ingeborg Bachmann, fragmentirani roman čežnje, melankolije, unutarnjih razdora, strasti koja zaluđuje. Predivni intimni portret razorene žene, kojoj pri suprotstavljanju nasilnoj povijesti njezina društva preostaju samo riječi, pisanje.

Carson McCullers: Srce je lovac samotan

Kultni roman američke spisateljice Carson McCullers o gluhonijemom Johnu Singeru i njegovu prijateljstvu s podjednako usamljenim, marginaliziranim stanovnicima jednog malog mjesta u srcu američkoga Juga. Likovi su oslikani s takvom senzibilnošću i suosjećanjem da se njihove melankolije nemoguće otarasiti i nakon završetka čitanja.

Ilustracija knjižnica u snijegu (12)


Bruna Velčić

ured riječkog nadbiskupa koadjutora

J.R.R. Tolkien: Gospodar prstenova

Fantastični Tolkienov svijet onaj je kojem se uvijek vraćam kad mi je potrebno malo pobjeći od stvarnosti. K tome, uvijek nešto novo naučim o sebi, o prijateljstvu, o istinskim životnim vrijednostima.

Jane Austin: Ponos i predrasude

Užitak ju je čitati, posebno na izvornom, engleskom jeziku. Ako vam je potrebna ljubavna priča sa sretnim završetkom – k tome izvrsno napisana – to je knjiga za vas!

Milan Kundera: Nepodnošljiva lakoća postojanja

„Najteži teret je... ujedno slika najintenzivnije ispunjena života. I što je teret teži, što je život bliži zemlji, to je stvarniji i istinitiji.“ Ovoj knjizi ne nedostaje ni ljubavi, ni boli, ali niti poezije.

Biblija

Biblija je moj život i moja strast. Biblija sama je čitava knjižnica od 73 knjige. Za ljubitelje proze preporučam Priču o Josipu i njegovoj braći u knjizi Postanka, a za ljubitelje poezije Pjesmu nad Pjesmama.

Andrea Camilleri: Un mese con Montalbano

Volite li krimiće s dobrom dozom humora, a razumijete talijanski, potražite knjige o sicilijanskom inspektoru Montalbanu – neće vas razočarati!

Ilustracija knjižnica u snijegu (1)


Sven Popović

književnik

Dakle, krećemo, ovo je kombinacija knjiga koje sam čitao u posljednje vrijeme te knjige kojima se uvijek vraćam. 

Ako smo zaglavljeni u snijegu, potreban nam je izlaz. Sama riječ "bijeg" nalazi se u naslovnu fenomenalnog romana Olge Tokarczuk, "Bjeguni". Fragmentaran i odvaljen, prepun lutanja, začudnosti i nenadanih skretanja. Idealno štivo za duge zimske noći. Sadržajem i volumenom. 

Za bijeg iz stvarnosti zgodni su i romani koji plešu na granici između stvarnosti i magije, a Jan Carson to maestralno radi u romanu "Potpirivanje". Sirene, djeca koja se pretvaraju u čamce, palež, anarhija; znači, totalno ludilo. Dug roman koji se teško ispušta iz ruku, u svakom slučaju. 

Svi se sjećamo onih knjiga zbog koje smo zavoljeli čitati. Jedna od tih je za mene bila "Polarno svjetlo" Philipa Pullmana. Knjiga prati avanture mlade Lyre u paralelnom svemiru kojim vlada opresivna teokracija (dobro, možda i nije toliko paralelan svemir). Lyru prati Pantalaimon, njezin daemon, to jest njezina duša u promjenjivom životinjskom obliku. Hrabrost i znatiželja mlade junakinje odvest će je daleko, a vi ćete je željno pratiti.

Četvrti je dan, a i dalje smo zatrpani snijegom. Možda je vrijeme za nešto malo luđe. Tu nastupaju "Školice", roman Julia Cortázara koji je vjerojatno najzaigranije štivo ikad napisano. Romanopisac nam nudi dva načina čitanja na početku romana, ali kaže kako postoje bezbrojne kombinacije da se čita. Trenutno sam na svojoj desetoj inačici čitanja. I dalje mislim da je La Maga ženski ideal, kao da mi je dvadeset godina. To ipak možda više govori o meni. 

Za kraj da se prepustimo kratkim pričama. A možemo ih čitati i kao odmor od romana. "Priručnik za spremačice" Lucie Berlin fenomenalna je zbirka brutalnih, moćnih i mračnih kratkih priča. Ako ste mislili da je Raymond Carver majstor kratkih priča i neosporeni kralj prljavog realizma, varate se. Jer postoji samo kraljica.

Ilustracija knjižnica u snijegu (13)


Lora Tomaš

književnica

Rachel Cusk: Oris 

Spisateljica odlazi u Atenu, gdje vodi tečaj kreativnog pisanja. Kroz 0„transkripte“ razgovora s nekoliko ljudi – muškarca pored kojeg sjedi u avionu, pisaca, prijateljica i polaznika radionice – ona želi reći nešto o sebi i svome razvodu, kao lik raspušten iz priče koja se raspala. Ovo je prvi, i po meni najbolji dio trilogije koja dovodi u pitanje način na koji pripovijedamo sebe u suvremenom svijetu.

Herta Müller: Lisica je već tad bila lovac 

Rumunjska pod Ceauşescuom, još neko vrijeme. Izbrisana je granica između ljubavi i uhođenja, vidljivog i nevidljivog. Strah, predmnijevanje, nemir i jeza emaniraju iz svakog slova ovog romana napisana jezikom filma. Izgrađen je na začudnim i svakodnevnim prizorima. Lirsko u njemu posjeduje težinu i led čelika.

Martina Vidaić: Mehanika peluda

Nevjerojatno lucidna i mračna zbirka. Cikluse prirode prokazuje kao vječno (samo)obnavljanje, ali i kao fašizam. Podsjeća da živimo u novom industrijskom dobu, kaskamo za kotačićima stroja koji se okreću brže nego što stignemo misliti i osjećati.

Karen Blixen: Babettina gozba

Devetnaesto stoljeće. Francuskinja Babette stiže u Dansku i zapošljava se kao sluškinja kod sestara Filipe i Martine, kćeri protestantskog pastora. One žive same i prakticiraju askezu. Babette za nekoliko godina osvoji znatnu svotu na lutriji i odluči prirediti gozbu. Babettina gozba čista je kulinarska egzotika usred ničega. Otpor dogmi i odustajanju od života pod krinkom pobožnosti.

Vesna Parun: Ja koja imam nevinije ruke: asinkroni odabir

Ovaj izbor iz ljubavne poezije, sjećanja, basni, eseja, stihova za djecu i kritike, popraćen (autobiografskim) fusnotama u kojima se ponekad pojavljuju i drugi akteri hrvatske književne scene, načinila je sama Vesna, u osamdeset i osmoj godini života. Prava književno-jezična riznica, ali i društveni komentar jednog vremena iz perspektive naše najveće i često osporavane pjesnikinje.

Ilustracija knjižnica u snijegu (14)


Ivana Biočina

stručnjakinja za održivu modu

Prikladno, prvo bih navela knjigu Božić Rudolfa Steinera koja mi je vratila smisao blagdanu, nerijetko, čini mi se, izgubljenom u materijalizmu, potrošnji i blještavilu. Steiner nudi novo viđenje Božića, ali i drugačiji, puno dublji doživljaj kraja godine, zimskog solsticija te otvaranje godine koja slijedi.

Sjećanje Šume Damira Karakaša (novi roman, Okretište planiram pročitati ovu zimu) knjiga je uz koju sam zaplakala. Iskreno, nije me teško ganuti, ali se ne sjećam da sam, ako sam ikad (prije Sjećanja šume), pustila suzu uz knjigu.

U kategoriji 'knjige koje mijenjaju život', izdvojila bih The Choice Edith Eve Eger (hrvatski prijevod Izbor). The Choice je posljednja knjiga koju sam, kako bismo rekli – progutala, taman u prosincu 2019., prije negoli su nam se životi sasvim preokrenuli. Mislim da nema bolje knjige za ova izazovna vremena.

Još dvije knjige bih također stavila pod 'mijenjaju život', ali iz kuta djelovanja, prakse – Breath Jamesa Nestora (hrvatski prijevod Dah) i Zašto spavamo Matthewa Walkera. Ako želite podići kvalitetu života, ne trebate tragati dalje od – sna i daha.

I za kraj; Greta Thunberg Naša kuća u plamenu i Šesto izumiranje Elizabeth Gilbert – dva različita kuta gledanja, s istim zaključkom: zapeli smo s druge strane održivosti, odvojeni od prirode. Vrijeme je za povratak. 

Ilustracija knjižnica u snijegu (15)


Sanja Srdić Jungić

knjižarski lanac Hoću knjigu

Frank Herbert: Dina

Roman koji u sebi objedinjuje najrjeđi i najdragocjeniji element u svemiru, začin melange, planet Arrakis, plemićke kuće Harkonnen i Atreida i još mnogo toga što će oduševiti svakog SF knjigoljupca, skriva se pod nazivom Dina. Uostalom, dobro je pročitati knjigu prije nego što se pogleda istoimeni film, zar ne?

Tisja Kljaković Braić: Oni 2

Jednostavnim crtežom i kratkom rečenicom Tisja Kljaković Braić opet pogađa bit međuljudskih odnosa, nepretenciozno pričajući jedinstvenu, a opet univerzalnu priču o odnosu dvaju ljudskih bića.  To su situacije s kojima smo se gotovo svi susreli (ili ćemo se susresti u budućnosti), a baš je u tome njihova snaga. Toplo, humoristično i tako izravno štivo.

Mateja Klemenčić: Fitness i napolitanke

Knjiga simpatična imena i izgleda zapravo pogađa u srž borbe s vlastitim tijelom i odrazom u ogledalu. Zbog poplave retuširanih fotografija u medijima i na društvenim mrežama, mladim je djevojkama i ženama sve teže zaljubiti se u vlastito tijelo, no ova će vam knjiga u tome pomoći, temeljena na iskustvu autorice. U ovoj ćete knjizi pronaći pravi prijateljicu.

Chris Hoy: Leteći Lovro (serijal knjiga)

Kada britanski trkački vozač i bivši biciklist iz Škotske koji je predstavljao Veliku Britaniju na Olimpijskim igrama i brojnim svjetskim prvenstvima napiše roman o dječaku čija su najveća strast bicikli, itekako zna o čemu govori. Dječak Lovro u serijalu od 10 knjiga uči nas da se za velike snove treba boriti i nikada se ne predavati, baš poput njega.

Matt Haig: Otac Božić i ja

Koje dijete nije barem jednom sanjalo o tome da se probudi u kući Oca Božića? Pa, Ameliji se dogodilo upravo to. Posvojili su je Otac Božić i Mary Božić. No biti najviša u razredu vilenjaka i baš stalno učiti samo o Božiću postaje joj ne baš zabavno. Svakodnevica se mijenja kad se pojavi zli Uskrsni Zec. Čini se kao idealna prosinačka pustolovina! 

Ilustracija knjižnica u snijegu (16)


Iva Rinčić 

sveučilišna profesorica/Medicinski fakultet

Kad je politički korektno jednostavno previše? Kad je, i još važnije zašto, ispravljanje povijesnih  nepravdi postalo opravdanje za stvaranje novih? Gdje smo, kuda idemo  i gdje želimo stići u jurećem vlaku (ne)tolerancije? Sjajni Douglas Murray secira odnos suvremenog društva prema rasi, seksualnosti, spolu, te brojnim drugim temama, te pitko, ali argumentirano skicira suvremene kulturološke ratove, provokativne čak i onda kad se ne slažemo u potpunosti sa svim njegovim stavovima. Nakon Čudne smrti Europe, Ludilo gomile definitivno je na to read listi.

Odanost, ljubav, prijateljstvo, intrige, Zapad i Istok, učeni ljudi, ratnici, vjernici i fanatici…  Svega ima u Sultanu u Palermu Tarik Alija. Roman na granici povijesne realnosti i mistike samo je prividno priča o srednjom vijeku i vremenu „kada se činilo da je suživot moguć“. Dok Tarik Ali nepretenciozno i minuciozno plete finu, opet neraskidivu mrežu odnosa svojih aktera, indirektno piše roman o današnjoj Europi, srazu religija i kultura, o mračnoj povijesti, fragmentiranoj sadašnjosti i neizvjesnoj budućnosti svih nas. 

Je li bol (samo) jedna, ili više njih? Patimo li intimno, kolektivno ili univerzalno? Jesmo li zaboravili što znači boljeti? Još je Ivan Illich 1975. pisao o patološkom strahu moderne civilizacije  od boli; prodavši dušu modernoj farmaceutskoj industriji možda jesmo umaknuli boli, ali ne i gubitku dijela sebe. Frida ili o boli (Slavenka Drakulić) i Paula (Isabelle Allende), nezaobilazna su literaturu na bolnom putovanju o boli, bolesti i smislu. Slučajno ili ne, obje knjige u središtu imaju žene Srednje i Južne Amerike, dovoljno daleke da nam bude onkraj našeg, a opet dovoljno blizu da razumijemo, osjećamo, da boli.   

Ilustracija knjižnica u snijegu (17)


Nataša Medved 

prevoditeljica

Iz gomile naslova koje nisam pročitala, iz tog vječno frustrirajućeg popisa, nadobudno biram pet knjiga za pet dana. 

Obitavalište duša, slovenskog pjesničkog maga Borisa A. Novaka (prev. Božidar Brezinščak Bagola), ep o sjećanju, o dušama mrtvih i našim ljudskim životima, kao poetski pratitelj u potrazi za smislom. 

Grafički roman Plava je najtoplija boja,(prev. Mirna Šimat), sada već kultni album o lezbijskoj ljubavi autorice Jul Maroh i priča koja je poslužila kao predložak za slavni film Adelin život, intrigantan je crtački i scenaristički. 

Večernja nelagoda, Marie Lucas Rijneveld (prev. Svetlana Grubić Samaržija) , debitantski roman najmlađe dobitnice Bookera, sumorna, brutalna, okrutna priča o obitelji, traumi, odrastanju, čini se pravo mjesto za suočavanje sa strahom od teških tema u današnje teško doba. 

Julian Barnes, Čovjek u crvenom kaputu (prev. Tomislav Zagoda) kao putovanje u burno i dekadentno doba francuske belle époque s mnoštvom povijesnih ličnosti, pisaca, glumaca, intelektualaca i dr. koji se pojavljuju u ovom hibridnom tekstu. 

Henry James, Poslanici (prev. Divina Marion), jer genijalni Philippe Lançon u knjizi Zakrpan piše: „U ovom sam gradu, kod Gabrijele, na ljeto 2014., čitao Poslanike, i pitao sam se koje riječi mogu biti iznijansiranije, kompleksnije, gušće od toga genijalnog romana. Tako bih volio da sam upoznao Henryja Jamesa i da sam živio u civilizaciji koja je omogućila toliku melankoliju udruženu s tako profinjenim stvaralaštvom. Njegova su djela bila nalik prvorazrednu sprovodu.“

Ilustracija knjižnica u snijegu (18)