Prije nekoliko dana u jednome sam svom kratkom postu dao prikaz zbivanja u riječkoj književnoj 2013. godini, no sada bih se jednako tako osvrnuo samo na jedan jedini fenomen, onaj Ri Lita, odnosno Noći velikog čitanja, kako je podnaslovljen događaj koji se zbio 23. siječnja ove godine u dvorani Filodrammatice, a koji je uvelike promijenio, kristalizirao, iznjedrio, nadogradio našu ukupnu književnu sredinu. Konkretan povod zašto pišem ovaj članak jest dugoočekivani i posve recentno realizirani e-magazin, točnije knjiga Ri LitaSajam insolventne literature. Štoviše, što idem dalje, mislim da je ovaj podnaslov s naglaskom na „insolventnosti“ istovremeno i činjenica (nastajanje nečega iz posvemašnje financijske nepotkrijepljenosti) i dokaz bizarnosti situacije (u kojoj ovakav događaj sa svim popratnim događajima može nastati na toj razini, a bez novca), a što nužno otvara cijeli niz novih i novih pitanja.

Ono što je u svemu tome zapravo najzanimljivije nije činjenica da se uspjelo okupiti devet tako različitih autora, već da je publika – štoviše, ogromna publika – s velikim odobravanjem (i prethodnim iščekivanjem) popratila događaj, kao i činjenica da je sam događaj katalizirao, ubrzao cijeli niz novih procesa u književnoj produkciji i plasmanu pisane riječi pri tom bivajući u stalnoj dinamici mijenjan i preoblikovan do jednog novog fenomena, Književnosti uživo, ali to je već druga priča.

Iza cijeloga Ri Lita kao festivalskog fenomena stao je Vlado Simcich, poznatiji kao Vava, laufersko-rockersko-scenskom koncepcijom nastupa koji je omogućio dovoljnu razinu estradnosti da se događaj ne utopi u moru malih, nedovoljno popraćenih, otužnih promocija kakvima smo imali prilike svjedočiti dugi niz godina. Štoviše, gotovo nijedna promocija nakon Ri Litove Noći velikog čitanja u Rijeci više nije izgledala isto: posve nove energije, popraćene promocije, žive emocije, ljudi koji barem dolaze i šuškaju, rumor publike, ako već ne i ona koncertna egzaltiranost na nekima od najpopraćenijih, zacijelo su izravna posljedica ovoga Vavinog eksperimenta, koji tako postaje kontrapunkt u dugogodišnjem tavorenju književne Rijeke.

A što li je bila ta minimalna točka zajedničkog interesa devetoro riječkih autora (Zoran Žmirić, Enver Krivac, Zoran Krušvar, Tea Tulić, Bojan Mušćet, Moris Mateljan, Alen Kapidžić, Vava i ja)? Na to pitanje nije jednostavno odgovoriti čak ni meni, koji sam izravni insajder, iako bih mogao lakonski dati jedan jedini odgovor: želja za eksternalizacijom ponajprije vlastitoga, a onda i grupnoga literarnog identiteta i to ponajprije u vlastitome gradu, u vlastitoj sredini, u sredini u kojoj smo svi mahom i formirani, a u kojoj se nije nalazio ni minimum prostora za novum, za afirmaciju, za komunikaciju, a što je uvjet bez kojega se ne može.

Naime iako Rijeka ima nedvojbene literarne veličine današnje (a i starije) hrvatske književnosti, što god mislili o tome i koliko god nominalno postojali u Rijeci neki književni časopisi i naklade (a oni svojim dosegom i literarnim kvalitetama koje afirmiraju također nisu kompatibilni), ona je za većinu nas autora, unatoč postojanju svih fomalnih preduvjeta (više objavljenih naslova, neki su i dobitnici relativno prestižnih nagrada, prisutnost u - alternativnom? - medijskom prostoru - dakle na netu) bila jednostavno neosvojiva tvrđava, kula bjelokosna kojoj nismo mogli/znali/uspjeli pristupiti, koja je za većinu nas autora ostajala prostor u kojem nema mogućnosti, nema vidljivosti, jednostavno prostor u kojem smo se nalazili ispod radara medija, a samim time i neke šire publike. Ri Lit je ove stvari, ako ne drastično, onda ozbiljno poljuljao, a Književnost uživo kao događaj-kćer Ri Lita dodatno zatresla, jednostavno nadrastajući krute zadanosti jedne rubno provincijske književne sredine (ne kažem namjerno posve provincijske jer riječka književna scena ipak ima i izdavače i urednike i prevoditelje i, ono najvažnije, autore).

Možda je riječ i o sazrijevanju? Kako god, „rilitovski“ su događaji (od Noći velikog čitanja pa sve nakon toga) donijeli nešto novo, novu energiju, novi poticaj i samim time postali svojim autorima referentna točka u kojoj ćemo se prestati baviti „traženjem medijskoga prostora“, a na račun književne produkcije koja bi od sada trebala stajati na prvome mjestu.

Stoga nam je Ri lit i neka vrsta obaveze – i to ozbiljne obaveze – koja bi trebala jamčiti pravu plimu novih knjiga, nove književnosti – bilo proze, bilo poezije – i to u stalnoj međusobnoj literarnoj komunikaciji. Jesmo li na takav korak spremni? Po mojem sudu, ovaj put kao urednika i književnog profesionalca, ta je priča pomalo pred svojim konstituiranjem i to svih sastavnih dijelova (najprije onih autorskih i uredničkih, dakle, grubo rečeno, ljudskih resursa, zatim financijskih, a uz to i medijskih) koji već u sljedećih godinu dana moraju uroditi znatnim preslagivanjem i jednom novom književnom Rijekom.