Čak i tvoja nona je gledala dokumentarac glavni je razlog zbog kojeg je moralo doći do organizacije panel rasprave Rijeka, identitet i jedan crveno-crni dox. U trenucima kada se povijest konzumira kao nikada dosad, dokumentarni uradak redatelja Vanje Vinkovića Fiume crno-crveno Rijeka nije mogao proći nezapaženo.

Oveći interes šire javnost je ponovo potvrdio činjenicu kako za nju povijest nije mrtva, ali i da više nema strpljenja čekati uspavanu riječku historiografiju da ispuni sadržajnu prazninu. Međutim, kada dokumentarac o povijesti Rijeke na javnoj televiziji citira Orwella, odajući želju da ispriča drugu stranu Rijeke, nužnim biva postaviti sljedeće pitanje – što je točno bilo rečeno o Rijeci kroz tih 300 minuta? Jer ako je čak i tvoja nona pogledala svih šest epizoda serijala, važnim biva utvrditi kakav narativ je ispleo Vanja Vinković te koje je argumentativne, simboličke i spoznajne resurse prošlosti dao gledateljima na uvid te daljnje korištenje.

Cjelovita snimka susreta: 

S tom nakanom su u večernjim satima u art-kvartu Benčić upanel raspravi Rijeka, identitet i jedan crveno-crni dox uz moderatora Kristiana Benića redom sudjelovali povjesničarka i muzejska kustosica Tea Perinčić, povjesničar i teolog Marko Medved te povjesničar riječke književnosti i kulturolog Aljoša Pužar. Potonji je odmah krenuo u razrješavanje pitanja koja su svima bila na vrhu jezika od početka susreta:

„Trebamo li mi braniti struku? Tu se postavlja pitanje koje je za mene i političke naravi. Ima li gospodin Vinković pravo skupiti svoje znance i prijatelje kako bi kazali što misle o riječkoj povijesti? Ja mislim da ima. Drugo je pitanje ima li to pravo činiti s novcem poreznih obveznika i u koprodukciji s javnom televizijom koju ja i dalje plaćam 80 kuna iako više ne živim u Hrvatskoj ni ne posjedujem prijemnik. To su dva različita pitanja.

Ako se o Jugoslaviji želi reći nešto kritički, onda se tome treba ozbiljno pristupiti. Tko su bili ti ljudi, što su radili, koji su bili predstavnici? Vi imate – staljinisti tjeraju ljude, a u drugom poglavlju subkultura cvijeta, novi val.

Treće je pitanje treba li taj proizvod o sebi lagati te biti poluistinit? Treba li on reći da su se skupili oni koji razmišljaju malo drugačije? O tome bismo mogli razgovarati jer oni služe narativu hrvatske države koji trenutno postoji te koji je totalitaran i jednouman u nekim svojim aspektima. To se ne smije reći jer će onda skočiti novi SUBNOR, treći SUBNOR, peti SUBNOR, deseti SUBNOR... Iskočit će Figlio della lupa ili Titovi pioniri u drugim ulogama, u drugim bojama, s drugim imenima. Reći će nam da oni nisu Figlio della lupa ili ne znam tko, već će reći – mi smo demokracija! To je, dakako, sranje. To je apsolutna laž jer taj dokumentarac prikazuje sebe kao antitotalitarni proizvod, ali unutar jednog narativa o hrvatstvu, hrvatskoj državi, borbi za neovisnost itd. On može biti moj narativ. Ne kažem da sam protiv njega, ali narativ je ideologija koja ima aspekte – barem što se tiče Rijeke – apsolutnog jednoumlja koje se neprekidno supostavlja nečemu što oni misle da je staljinizam.

Simpatizirao sam riječku gradsku upravu kad je bila kulturna, a išla mi je uvijek na živce s tim svojim nekakvim lobističko-hipstersko-ljevičarskim aspektima. Ali reći da je ta uprava izravni nastavak ranog poratnog – pred raskida sa Staljinom – demografskog, etničkog i ne znam kakvog pokušaja jugoslavenske vojne i civilne uprave – to je suludo. Takvog kontinuiteta nema. Doktor Raspudić laže. Dakle, može nama gradska uprava ići na živce, ali to jednostavno ne stoji. Ako je ona problematična, onda je problematična po milijun drugih aspekata.“

Pritom Pužar ističe kako je dokumentarac generacijski proizvod koji nije uspio izbjeći zamku vlastitih frustracija:

„Ako se o Jugoslaviji želi reći nešto kritički, onda se tome treba ozbiljno pristupiti. Tko su bili ti ljudi, što su radili, koji su bili predstavnici? Vi imate – staljinisti tjeraju ljude, a u drugom poglavlju subkultura cvijeta, novi val. Po tom pitanju je taj uradak izrazito generacijski. Ja se tu malo lomim jer mi je s jedne strane nevjerojatno simpatičan. To je generacija koja je osamdesetih bila izrazito antisistemska. To su bili ljudi u koje sam ja kao klinac gledao kao u Bogove u redakciji Vala gdje sam bio u najmlađoj ekipi. Oni su se šetali kao Bogovi tamo. Njima su već zabranjivali stvari, oni su išli na razgovore u komitet iako to nisu više bili ozbiljni razgovori kao što oni sada prikazuju. Oni od sebe žele raditi heroje. To su mješovita vremena gdje su stvari mekane te se rješavaju uz kave. No, ta generacija odlazi u rat te se vraća i ne uspijeva im biti ono što su oni sanjali: biznismeni, kapitalisti, nakladnici. Oni stalno pokušavaju i to im ne uspijeva. Onda pokušavaju doći na vlast u Rijeci, više puta u različitim kombinacijama pa im ni to ne uspijeva.

I ja sad gledam njih i bude mi žao. Ne govorim to posprdno. To je jedna generacija – malo starija od mene – koja svoju frustraciju uspijeva smjestiti u neki narativ protiv Jugoslavije, obnove Galeba, neku takvu glupost. A ta frustracija nema nužno porijeklo u džepu gospodina Obersnela ili nekoga desetog. Ta frustracija je puno šira i dublja generacijska frustracija koja se odnosi na neuspjeli projekt države Hrvatske – barem zasad – a to se nitko ne usudi reći na hrvatskoj televiziji. Ako smo mi na pragu da budemo siromašni kao Bugarska i da do dan-danas imamo znakove jednoumlja u svom društvenom života, mi onda ne možemo to zaobići na ovakvom susretu.“

Unatoč tome što je svjestan je kako se on nalazi u povlaštenoj poziciji, vjeruje kako bi sve više ljudi trebalo istupiti jer u suprotnom nas čeka još sličnih serijala:

„Naravno da je meni lako kad živim u Ljubljani gdje predajem neke anarho teorije i ne ovisim o nikome u Hrvatskoj. Razumijem i da su ljudi na različitim jaslama te da im je to jako teško reći, ali tu je to jednoumlje koje smo imali prilike najviše vidjeti u dokumentarcu, a jedino o kojem nismo ništa čuli. Vidjeli smo etničke Hrvate koji postaju Talijani, ali su i dalje naša braća Hrvati, pa nam je to malo teško. Talijanski povjesničar kaže da smo se svi kreirali u nacije, neki u malene, neki u velike, nekima je uspjelo, nekima nije. To je objektivan stav. Mi i dalje kao da slušamo Petra Strčića, samo u desničarskim cipelama. Pobjeglo im je i o odlasku Srba iz Rijeke. Preko toga su prešli kao preko problema hoćemo li lizaljku od jagode ili lizaljku od limuna. To su ozbiljna etička i politička pitanja o kojima se ne smije zapravo ozbiljno govoriti. Treba do kraja ostati u sferi lizaljke od grožđa ili lizaljke od limuna jer bi se time narušio temeljni narativ ovog državnog projekta.“

Iz svega toga proizlazi ključan problem serijala koji je samo pokazao kako temelji državnog projekta nastavljaju hrđati:

„Imamo sve moguće prerogative, ali nemamo više volju vjerovati u projekt koji očito ne funkcionira. I to je glavna laž projekta. Oni su smjeli napasti Jugoslaviju ako je to njihov gušt. Nisu je možda smjeli napasti nestručno i glupo jer ipak rade javnim novcem, ali nisu smjeli lagati o vlastitim ideološkim limitima. Tu su propali jer su iskazali vlastitu generacijsku frustraciju unutar narativa koji je sistemski te koji nije „ej mi smo anarhisti i pokazat ćemo gradskoj vlasti srednji prst evo vam tu ste od 65' gadovi“. Nije čak ni to. Ja vam kažem i mislit ćete da sam sulud, ali meni je bilo bolje ono grozomorno jaje koje je Spadonica vikla u filharmoniju. Ne kažem da je dobro, ali bolje je od ovog sranja s prodavanjem demokracije antitotalitarizma i ne znam čega jer naprosto mislim da se radi o najobičnijem, ili samozavaravanju, ili laži.“

Istina je da su za vrijeme komunizma neke teme bile tabuizirane te da smo mi historiografi pozvani da ih istražujemo, ali od nas se očekuje daleko ozbiljniji pristup nego što je bio pristup ove serije.

Iako je pomnije birao riječi, Marku Medvedu se nije bilo teško složiti s Aljošom, kao ni s činjenicom da kao i historiografi, redatelji sudjeluju u stvaranju referentnog okvira kroz odabir izvora, argumenata, metoda i tehnika. Upravo zbog toga se od jedne dokumentarne serije očekivao daleko ozbiljniji pristup doli onaj što je prikazala:

„Istina je da su za vrijeme komunizma neke teme bile tabuizirane te da smo mi historiografi pozvani da ih istražujemo, ali od nas se očekuje daleko ozbiljniji pristup nego što je bio pristup ove serije. Smatram da je to bilo krajnje neodgovorno prema korisniku. Čini mi se, a i bojim se, da korisnik nije shvatio da je pripajanje Rijeke Hrvatskoj – de facto 1945., ali de iure 1947. – plod toga da su Rijeku oslobodili partizani. Krajnje je neodgovorno običnom građaninu ne kazati to već umjesto toga konstruirati narativ na jednoj hipotezi što bi bilo da su nas oslobodili Saveznici.

Međutim, mi imamo odgovor i na to pitanje jer postoji stručna literatura koja nam govori da su još za vrijeme trajanja Drugoga svjetskog rata svi bili svjesni pitanje granice između Jugoslavije i Italije ovisi o tome tko drži vlast na određenom terenu. U prilog nam ide i dokaz da je Trst koji je bio u rukama Saveznika pripao Italiji. Onoga koga zanima, taj može naći odgovor na pitanja u literaturi. Međutim, jedna serija koja je imala pretenziju da popularizira povijest te da običnom građaninu objasni centralni događaj u 20. stoljeću je trebala onda to i građaninu objasniti.“

Uostalom, Medved je bio među prvima koji su reagirali na dokumentarac za koji redatelj kaže da je ostvario njegova predviđanje. Za crkvenog povjesničara upravo taj redateljski zaključak otkriva puni promašaj samog serijala:

„Koji su razlozi zbog kojih sam objavio tekst kasnije prenesen od strane portala? Upravo to – osjetio sam se uvrijeđenim kao povjesničar te sam nastojao stati u obranu struke. Ne može jedna serija gajiti pretenzije da se izjašnjava o povijesti Rijeke te da u isti mah ulazi u dnevnu politiku. Te dvije činjenicu su odvojene. Proučavajući više godina riječku prošlost sam se uvjerio da se upravo to mora spriječiti. Uvjerio sam se u postojanje epizoda u kojima je politika uistinu manipulirala povijesnim narativima u 20. stoljeću, ali i šire. Sa serijalom koji je emitirala javna televizija – tim gore – dogodilo se upravo to. Neki od sugovornika su čak nastojali povući uzročno-posljedičnu vezu između nekih povijesnih događaja te aktualne gradske vlasti. Ne kažem da se ne treba raspravljati o trenutnoj situaciji u Gradu Rijeci, ali hajmo onda napraviti posebnu seriju o tim pitanjima.

Čuli smo svi za sintagmu sine ira et studio (lat.: bez srdžbe i pristranosti). Dakle, povjesničar mora govoriti bez ljutnje kroz proučavanje vrela i literature. Jer u suprotnom se moram zapitati čemu mi studiramo povijest te gubimo godine na doktoratima, dane i mjesece tražeći arhivsko gradivo u Hrvatskoj i inozemstvu o Rijeci? Zašto gubimo toliko vremena na interpretaciji tih vrela ako je netko tko je književnik ili povjesničar umjetnosti dovoljno kompetentan i relevantan da pruži sud o riječkoj povijesti?“

Konačno, Medved ističe kako ga je cijeli serijal i osobno zasmetao:

„Postoji nešto što je meni neprihvatljivo, možda i iz perspektive kršćanina. Neprihvatljivo mi je to da politika živi na nedovršenim ratovima i da njeguje zlopamćenje. Zlopamćenje koje selektivno bira stvari iz prošlosti koje određenoj politici odgovaraju, a preskače ostale stvari. Koristi elemente koji su se dogodili da bi sebe idealizirala a neprijatelja sotonizirala. Sve to ne čini iz ljubavi ili interesa prema povijesnoj istini, već iz potrebe za političkim ostankom ili društvenom moći. Čini mi se da bi svi trebali biti angažirani u vidu pomirenja, a ne prema rađanju novih neprijateljstava.“

Razmišljanjima se pridružila i Tea Perinčić koja je jasno dala do znanja kako ju je upravo potpuno banaliziranje povijesnih događanja te govorenje „što bi bilo kad bi bilo“ zasmetalo kod serijala koji je imao daleko veći potencijal:

„To nije znanstveni pristup – to je užasno amaterski. Naravno, to možemo imati u nekim kompjuterskim igricama: ajmo se sada igrati što bi bilo da nisu partizani, već Nijemci pobijedili. Možemo promijeniti varijablu u jednadžbi te sagledati što dobivamo. No, to nije znanstveni pristup. Svi misle da mogu pričati o povijesti i onome što se dogodilo u povijesti. Kao povjesničar se zbog toga jako loše osjećam. Moram reći i s ove druge strane – kao muzeologinja i kustosica – da svi misle da mogu napraviti izložbu postavljanjem dvije-tri slike koje onda prikazuju što se nekad dogodilo.“

Pritom je povjesničarka iz PPMHP-a nastojala ukazati na nekolicinu pitanja na koja naoko nitko ne želi odgovoriti:

„Tko je odabrao te ljude za sugovornike? Gospodin Vinković i njegovi suradnici koji su autori dokumentarca. Meni tu nije toliko bitno pitanje prema kojim kriterijima je odabrao ljude, već je ključno pitanje tko je njemu odobrio dokumentarac za hrvatsku televiziju. Mi ga plaćamo. Tih 300 i nešto tisuća kuna su naši novci. Dakle, to nam govori o tome koliko se naše društvo srozalo kada jednoj nacionalnoj televiziji – koja nam je nekad bila alfa i omega – više ne možemo vjerovati. Netko upravlja našim novcem i daje u nešto što je toliko loše i nestručno i nepametno. Seriju koja želi da mi selektivno pamtimo samo ono što je bilo loše. Poanta znanstvenog istraživanja je da mi u povijesti vidimo koje su dobre, a koje loše prakse. Ako smo inteligentna bića, one dobre ćemo ponijeti dalje. Ako rat nije dobar, pa ajmo ga izbjeći, ali mi i dalje pamtimo rat kao nešto pozitivno.“

Smatram da ti ljudi nisu stručni da govore o toj materiji što se i pokazalo u dokumentarcu. Nemam osobno ništa protiv tih ljudi. Međutim, jako mi smeta što rade posao koji bi trebala ja raditi.

Kustosica je i sama ponovila kako se sugovornici nisu ovdje okupili kako bi komentirali Vanju Vinkovića, već kako bi komentirali njegov dokumentarac:

„Smatram da ti ljudi nisu stručni da govore o toj materiji što se i pokazalo u dokumentarcu. Nemam osobno ništa protiv tih ljudi. Međutim, jako mi smeta što rade posao koji bi trebala ja raditi. Pri tome ne želim raditi s gospodinom Vanjom Vinkovićem jer isto tako smatram da nije dovoljno kvalificiran da odradi taj posao na pravi način. Mislim da nije kvalitetan i ne bih nikada u tome sudjelovala. Ono što je meni jako upitno su kriteriji komisije koja je njemu dala novce. Izuzetno mi je žao jer je ovo bila jedinstvena prilika da u prime timeu na hrvatskoj televiziji imamo jedan dobar serijal o Rijeci i ne znam kada ćemo više imati tu priliku.“

Ipak, panel rasprava dala je priliku i Kristianu Beniću da sugovornicima pruži prostor kako bi široj javnosti ocrtali okvire historiografskog zanata. Jer u konačnici bit samog panela nije bio isključivo dekonstruirati narativ Fiume crno-crveno Rijeka, već i ukazati na posebitosti zanata. Zašto? Jer svakipovijesni diskurs podliježe političkim svrhama, a povjesničari su ti koji se nalaze u prvim redovima tih manevara zato što stvaraju više ili manje ovlaštene verzije prošlosti, kako za užu, tako i širu publiku. Aljoša Pužar je svjestan kako je riječka, ali i općenito hrvatska humanistika propustila preuzeti ključna istraživačka polja čime ih je nenadano prepustila onima zbog kojih su se i danas okupili:

„Hrvatska ljevica, uključivši liberalnu lijevu i ne znam kakvu historiografiju i kulturologiju, propustila je odraditi jednu vrstu revizionizma koja je trebala biti etički valjano utemeljena te koja je trebala odgovoriti na pitanja poratnih zločina, ubojstava, ne znam čega sve. Mi smo to polje prepustili patologiji etnonacionalističkih manijaka koji po tome ruju, gaze, pretjeruju – zašto nismo imali snage?

Nisam toliko dobar kršćanin ili uopće kršćanin, ali ima nešto u tome da smo mi trebali napraviti taj napor da taj revizionizam odradimo sami. Kad sam prvi put ušao u l’Archivio Museo storico della Società di Studi Fiumani, čovjek koji mi je otključavao je ironično i sarkastično kazao: “E mali, sad ćeš vidjeti sve topove i mitraljeze koje tu čuvamo“. Ja sam ušao unutra i oboje smo se rasplakali. Moji tinejdžerski i njegovi emigrantski hormoni. Međutim, taj njegov sarkazam nešto govori. Oni koji su se od nošenja cvijeća Mussoliniju pomakli prema jednoj sasvim solidnoj liberalnoj historiografiji gledaju nas kako još uvijek brojimo krvna zrnca te ne priznajemo identitet jer je prezime ovakvo ili onakvo.

Ni mi na ljevici – hipsterskoj ili nehipsterskoj – ne radimo taj posao. I normalno da ga umjesto nas rade ti etnomanijaci koji time čuvaju svoje političke poene. Dok se ta polarizacija ne prekine, nećemo izaći iz začaranog kruga.“

Ipak, Pužar ne želi da od šume ne vidimo stablo jer serijal skriva daleko opasnije zamke od onih o kojima smo imali prilike slušati u art-kvartu Benčić:

„Nešto smo zaboravili reći o ovome dokumentarcu jer smo previše okupirani na lijevo-desno i crno-crveno zbog čega ulijećemo u Vinkovićevu zamku. Zamku u koju ne bi trebali uopće ulijetati. Pokazali su nam zlatna doba, a da nisu ušli u radništvo, patnju, život različitih slojeva zlatnog doba. Išli su u utopiju unazad. Kapitalizam su branili na svakom mogućem koraku na jedan neobičan način, i u tom smislu je cijeli dokumentarac duboko antisocijalan i antidruštven. On je u tom smislu za mene patološki.

Toliko smo opsjednuti ustašama i partizanima da zaboravljamo što je iza toga – igra profita. Uvijek je bila i s time će se složiti svi. I kod Ciotte je bila igra profita između ostaloga. Prema tome, jako je bitno da dokumentarac nije samo nacionalistički, da nije samo unutar hrvatskog državnog narativa jednouman, nego je on i – u nekim trenucima – neoliberalan. Vi imate ljude koji tvrde da se država treba maknuti, ali to ne tvrde iz anarhističkih pozicija, već iz pozicija onih koji želi ušićariti na tome što nema nadzora nad kapitalom. Taj kapitalistički segment je užasno važan u dokumentarcu i o tome bi se trebalo jako puno govoriti.“

Iz historiografskog kuta nije bilo previše otezanja kada je riječ o važnosti razumijevanja samoga zanata. Tea Perinčić je u kratkim crtama pokazala neuhvatljivost same prošlosti te važnost povjesničarskog rada:

„Ako bi svima prisutnima dali za zadatak da opišu što se ovdje dogodilo, bilo bi nešto podudarnosti, ali bi vjerojatno svatko imao svoju viziju događaja. Jednako tako je bilo i prije sto i tisuću godina; ljudi su imali svoje vizije stvarnosti. Nema apsolutne istine i ne možemo ju dostići. Ako krenemo s time, oslobođeni smo jer težimo relativnoj istini i idemo vidjeti što se dogodilo. S druge strane, moramo imati uključen i razbor te vidjeti da li je bilo moguće da se nešto dogodilo ili ne. To je najnormalniji pristup u svakoj znanosti.

Zašto pretendiram na to da bi povijest trebala biti smatrana znanošću te da ne može svatko od nas pisati povijest kao znanstveno djelo? Zato što smo – kako je Marko već natuknuo – mi išli u nekakve škole gdje su nas učili nekakve metode analize izvore, otkrivanja intencija pisaca, komparacije izvore, kontekstualizacije itd.“

Čini mi se da je uzrok mnogih naših problema – ne samo u Rijeci, nego i Hrvatskoj – upravo pasivnost nas kao građana, ali i stručnjaka. 

Konačno, Medved je podcrtao važnost aktivnog sudjelovanja u društvo koje mi – htjeli ili ne – (ne)svjesno gradimo svojim (ne)djelovanjem:

„Čini mi se da je uzrok mnogih naših problema – ne samo u Rijeci, nego i Hrvatskoj – upravo pasivnost nas kao građana, ali i stručnjaka. Moja reakcija je djelomično bila uzrokovana baš time. Osjetio sam se pozvanim da kažem nešto. Mislim da mi moramo reagirati, i ne samo u ovoj sferi pitanja, već i općenito po pitanjima razvoja našeg društva. Mislim da bi nam bilo bolje da smo bili aktivniji u demokraciji zadnjih 30 godina.“

Svjestan kako je ovo jedinstvena prilika da šira javnost osluhne historiografski znak, Medved je naznačio kako je došlo vrijeme za novu knjigu o Rijeci. Knjigu iza koje treba stati nitko doli sami građani:

„Vrijeme je da riječki povjesničari porade na izdavanju nove sinteze Rijeke. Zadnja povijest Rijeke bila je izdana 1988. i kao glavni urednik ju je potpisao Danilo Klen. Međutim, to su bile drugačije okolnosti i nakon 33 godine je došlo vrijeme za novu sintezu Rijeke. Kada je bila izdana trosveščana povijest Rijeke Ivana Koblera koncem 19. stoljeća, ona je bila izdana zahvaljujući gradu. Dapače, grad je još 1848. potaknuo petoricu povjesničara (među njima i Koblera) da rade na istraživanju povijesti. Što želim reći? Iza tako velikog i dugogodišnjeg projekt – u koliko do njega dođe – treba da stane društvo iza njega.“

No, što čekamo?

Vox populi

Vojko Obersnel: Ono što je sporno u cijeloj priči oko serije (ne bih ga nazvao dokumentarcem), je činjenica što se želi predstaviti kao dokumentarna serija. Ako se nešto zove dokumentarna serija, onda se to bazira na dokumentima. U ovih šest epizoda nismo vidjeli niti jedan dokument, nismo čuli niti jednog relevantnog riječkog ili hrvatskog povjesničara. To je sramota. Sramota prije svega za hrvatsku televiziju. Ja ovim ljudima koji su sudjelovali u emisiji ne osporavam pravo na njihov stav. Mogu ga iznijeti hiljadu puta. Ne moram se slagati s njima – a konkretno se i ne slažem – ali to nije važno. Oni imaju pravo na svoj stav, ali ne mogu pod egidom dokumentarne emisije koja se plaća javnim novcem na javnom servisu iznositi svoja ideološka razmišljanja. I to je jedini problem. Drugo nije problem. Spremni smo za raspravu, možemo raspravljati hiljadu sati oko toga što je tko rekao te je li to istina ili nije. Problem je da je ovo sramota koju je hrvatska televizija priredila, a nažalost – to moram reći – ne mislim da je slučajno da se to priredilo upravo za Rijeku. I kada sam čuo da se ta emisija priprema – nažalost je nekakav okidač za definiranje emisije bio EPK – te kada sam čuo tko je uključen, zgrozio sam se, ali tu ste nemoćni. To oslikava hrvatsku televiziju koju mi plaćamo, i to je sramota. O stavovima neću govoriti jer je to bespredmetno.“

Izvor Rukavina: „U rukama imam primjerak Kratke povijesti grada Rijeke Igora Žica. To je jedna od najprodavanijih knjiga što znači da kada djeca budu išla učiti o Rijeci će čitati ovu knjigu, kao što će i gledati ovaj dox ako bude na YouTubeu. Toga moramo biti svjesni. Žic o socijalističkom razdoblju Rijeke kaže sljedeće: „Rijeka je od ugodnog mediteranskog grada postala zastarjela industrijska zona. Nije bilo biokemije, vojne industrije ili elektronike, već se sve baziralo na cijeđenju ostataka prljavih industrija 19. stoljeća. Nikad Rijeka u cijeloj svojoj prošlost nije bila dalje od svojeg poduzetničkog duha kao u doba lažnog prosperiteta između 1960. i 1990.“. I sad slijedi obrat i apsurd – „no upravo u to doba gradska duhovnost doživjela je neke od svojih najsvjetlijih trenutaka“. Kako to? Vi kad čitate ovu knjigu, jedini epiteti koji se koriste za socijalističko razdoblje su: megalomanski, pompozno, ružno, prljavo, izrazito nespretno, odvratno. Tako se piše o Rijeci između '45. i '90. To su vam temelji na kojima će klinci učiti o Rijeci. Na nama je da ponudimo drugu priču.“

Ljubinka Toševa-Karpowicz: „Što je povijesna istina? Ovdje ću navesti jednog britanskog povjesničara Edwarda Halletta Carra koji je napisao o Oktobarskoj revoluciji jako puno knjiga, ali najvažnija knjiga je mala i zove se Što je povijest?. On u toj knjizi metodološki raspravlja o svemu što smo imali prilike slušati. Povijesna činjenica je nešto što mi kao gotove ličnost samim započinjanjem istraživanja pretvaramo u povijesnu činjenicu. Znači, nisu sve činjenice povijesne, već mi neku činjenicu – odabirom i korištenjem dokumenata – pretvaramo u povijesnu činjenicu. Zašto se to događa? Zato što smo mi već gotove ličnosti kad se počnemo baviti istraživanjem povijesti te onda selektiramo činjenice ovisno o hipotezi ili viziji tog povijesnog događanja. Ne postoji objektivna istina. Postoji istina s više ili manje prikupljenog dokaznog materijala. U tome je veličina rada u arhivu; vi selektirate dokumente koji potvrđuju vašu hipotezu. Čim više dokaza sakupite za vašu hipotezu, onda ste bolji povjesničar. Ako to ne napravite, onda ste propagandist. Prema tome je između povijesti i propagande velika razlika, ali malo je onih koji to mogu razumjeti.“

Četiri želje, četiri knjige

Kristian Benić:„Mislim da cijela ekonomska povijest jugoslavenskog razdoblja je obrađena na jedan vrlo površan način. Nedostaje društvena i kulturološka komponenta cijele priče tako da to uopće ne postoji. To bi bilo izrazito zanimljivo za čitati.“

Marko Medved:“ Volio bih pisati o onome što spada u moju domenu interesa. Smatram da je jako bitna povijest djelovanja Isusovaca u 17. i 18. stoljeću jer je ona vezana i za prvu gimnaziju u Rijeci, kao i fakultet.“

Tea Perinčić:“Rijeka je idealan primjer za istraživanje različitih identiteta i njihove fluidnosti, kao i kretanja između struktura u različitim povijesnim razdobljima i okolnostima.“

Aljoša Pužar:“Što bih volio vidjeti? Volio bih vidjeti povijest Rijeke koja neće biti povijest pobjednika, već svih njenih građanina. To je najteži zadatak jer su građani bili ne samo direktori i gradonačelnici, nego i oni koji su sve to iznijeli na svojim leđima. Volio bih da bude takva povijest.“

Fragment za kraj

A što je istina, barba?

Aljoša Pužar:“ Tko bi mogao na to pitanje odgovoriti? Ni Hegel ni Kant ni nitko. Istina ne postoji iz više perspektiva jer se metodološki ne može braniti. Međutim, ona se može braniti iz perspektive ljudskog života te iz perspektive nečega što je na koncu konca politička odluka. S gledišta kulturoloških teorija istina kao takva ne postoji, barem ne iz perspektive vodećih autora poststrukturalizma, postmoderne itd. Međutim, to ne znači da ona nije življena; iz perspektive ljudskog života, iz perspektive politike, onoga što mi živimo.

Mi donosimo odluku. Derrida bi rekao da odlučujemo. U jednom trenutku donosi se odluka koji je locus istine. Mi znamo da je ta istina zaposjednuta različitim glasovima te da iza te istine stoje druge istine i kako će tu istinu netko drugi sutra smatrati laži ili nedovoljno istinitom. Mi s tim relativizmom živimo, ali to ne znači da kroz svoje živote ne zauzimamo stavove. Znači, relativizam koji je metodološki, epistemološki, nešto iz perspektive crvene, zelene itd. To ne dovodi do političke ili etičke labavosti već do potrebe za prepoznavanjem gdje si u tom svijetu te kakvu ćeš političku odluku donijeti unutar svoje spoznaje da stvari nisu jednostavne.“