Stigma i izolacija

Upoznala sam Gogolu na ulazu u trgovački centar u Tibilisiju. Imala je tada osamdesetak godina, držala je papirnate ručnike u ruci, mirno ih je prodavala. Često je plakala. Prvi smo put razgovarale taman prije nego što je briznula u plač, prije nego me upitala hoću li kupiti od nje papirnati ručnik. Pitam se sada bi li joj jednako toplo prišla da baš u to vrijeme nisam radila istraživanje o uličnim preprodavačima.

Gledajući unazad, želim vjerovati da je moja ljudska znatiželja u tom trenu bila snažnija od znatiželje - učenjaka.

Gogola je iz Abkazije. Napustila je Abkaziju tijekom rata, početkom devedesetih, i to je jedino o čemu želi pričati, o Abkaziji i životu provedenom ondje. Njen muž je nekad bio cijenjeni pisac i novinar. Ubijen je tijekom rata i njegova glava poslana je Gogoli u kartonskoj kutiji. Gogolina kći doživjela je sličnu sudbinu kada je i njen muž ubijen, na jednako okrutan način, u jednako okrutnom ratu. Sve od tada, dakle punih dvadeset godina, Gogola pati od strašnih glavobolja.

Gogola će vam uvijek rado sve ispričati o svome mužu i svojoj kćeri, zajedno s pričama mornara, tamošnjih turista (Abkazija je zemlja na moru, luka, nekada omiljeno ljetno odredište pripadnika bivšeg Sovjetskog Saveza), o svojim rođacima, prijateljima i znancima. No gotovo nikad ne govori o sadašnjosti ili o bilo čemu što se dogodilo njoj i njezinoj obitelji nakon rata.

Jedna od rijetkih stvarnosti koje je bila voljna podijeliti, a tiču se događaja bližima sadašnjosti, ta je da njeni rođaci i prijatelji iz Abkazije ne razgovaraju s njom. O tome sam je pitala jer sam, čim sam shvatila da dolazi iz uglednih krugova društva i da se nekad družila s visoko obrazovanim ljudima, pretpostavila da joj je to isto društvo nekad bilo voljno pomoći da se izvuče iz teških novčanih problema. Gogola kaže da je njeni prijatelji odbijaju pozdraviti kada je vide da prodaje papirnate ručnike. Ona razumije da ih je sram, kao što je sramota danas prodavati na ulici, pogotovo jer je Gogola nekad bila bračni partner tada uglednog pisca, i sama članica dobrostojeće obitelji, a sada je za svih samo - nevolja, loš prizor.

Gdje su nestale vrijednosti kolektiva?

Pitam se kako to da je osjećaj srama, strah od rušenja vlastitog ugleda, prevladao želju Gogolinih prijatelja da joj pomognu.

Jedna žena iz Gruzije objašnjava da se nosi s nemogućnošću poklanjanja darova tako da isključi telefon kada očekuje poziv na neku od svečanih prigoda. Zatim se ispriča na nemogućnosti dolaska, objašnjavajući da joj je telefon bio neispravan te je za poziv saznala prekasno.

(Deepa Narayan, Voices of the Poor)

Pitam se kako to da u mojoj zemlji, u jednoj od manjih zemalja članica nekadašnjeg Sovjetskog Saveza, u Gruziji, siromaštvo najednom postaje isključivo povezano s neuspjehom pojedinca, odnosno naprasno se prestaje sagledavati kao sustavni društveni problem za koji svi dijelimo jednaku odgovornost. Očito se taj naizgled čudan koncept individualizirane odgovornosti za vlastito novčano stanje lako prigrlio, u Gruziji posebice. U posljednjem desetljeću. Za mene je ta pojava dugo bila neobjašnjiva, to prisvajanje i to objeručke, libertarijanskog objašnjenja siromaštva. I tako sve do nedavno, dok nisam naišla na zanimljivu studiju koja proučava upravo pojam siromaštva u zemljama članicama bivšeg Sovjetskog Saveza, u knjizi Glasovi siromašnih (Voices of the Poor: Can anyone hear us?) autorice Deepe Narayan.

Kako shvaćam, postoje najmanje dva razloga zbog kojih je taj libertarijanski odnos gruzijskog društva prema siromaštvu paradoksalan.

Prvo, iskustvo Sovjetskog Saveza trebalo je podučiti građane posljedicama netolerancije, posljedicama poticanja nejednakosti, a istovremeno i brizi prema siromašnijim članovima. U usporedbi sa zapadnim društvom, koje je duže pod palicom kapitalizma i individualizma, očekivali bismo da istočna Europa bolje njeguje vrijednosti i važnosti dobrobiti kolektiva. Zatim Gruzija koja se nerijetko diči svojom snagom održavanja tradicionalnih vrijednosti, predstavlja se kao zemlja u kojoj su solidarnost, kolektivne vrijednosti i zdravi međuljudski odnosi od neizmjernog značaja. Ovakvi politički prikazi nameću solidarnost kao obavezu i promiču moć kolektiva.

Kao djevojčicu, oblačili su me u majice rođakinja, u školu sam nosila udžbenike maminih prijateljica, a nerijetko smo ovisili i o hrani koju su nam slali prijatelji i rodbina sa sela. Sva ta sjećanja iz moje "sovjetski" obojene mladosti učinila su teškom moju prilagodbu današnjem dvosmislenom pristupu siromaštvu u Gruziji.

Teško mi je objasniti temu poput individualizacije siromaštva bilo kojim argumentom, ali smatram da se poneki argument vrijedan dijeljenja nalazi upravo u Glasovima siromašnih.

Jesu li vrijednosti kolektiva ikada postojale?

Povezivanje osiromašenja s osobnim ili obiteljskim nedostatnostima ostaje čvrsto ukorijenjeno u psihu kolektiva. U ovakvom sistemu zadržavanje barem privida dobrostojećeg stanja ključno je da bi se održale veze s članovima društva i da bi se, na koncu, osigurala dobra. Tako će ljudi često pokušati prikriti svoje siromaštvo od prijatelja i susjeda. Dobar dio poniženja polazi od spoznaje pojedinca da se ne može više ponašati u skladu s čvrsto postavljenim društvenim normama.

(Deepa Narayan, Voices of the Poor)

Posve suprotno mojim dosadašnjim pretpostavkama, u knjizi je upravo sovjetska ideologija prikazana kao ta ideologija koja siromaštvo pripisuje isključivo neuspjehu pojedinca, čime podcrtava paradoks sistema. Legitimnost čitavog Sovjetskog Saveza bazirana je upravo na sposobnosti sustava da osigura jednaku dobrobit za sve. No sustav je često bio manjkav i nije uspijevao ispoštovati sve svoje odgovornosti. Da bi se prikrile takve manjkavosti, da bi se sakrile njegove zamke, siromašne se pojedince krivilo za loše postupanje s vlastitim sudbinama i oni su često bili stigmatizirani kao devijantni članovi društva. Na taj je način siromaštvo povezano sa sramotom, ne samo u Gruziji, nego i u mnogim bivšim zemljama članicama Sovjetskog Saveza, u Armeniji, Azerbejdžanu, Latviji, Moldaviji.

Veze s članovima zajednice, koje su trebale postati prednost u vrijeme krize, najednom postaju teret za osiromašene pojedince i obitelji. Umjesto oslonca, one postaju razlog povlačenja pojedinaca, njihovog otuđenja od društva.

Ovakav je pristup zacijelo doprinio i uspostavi društveno neodgovornih država koje nude malo sigurnosti za svoje građane, a zauzvrat očekuju visoku toleranciju za rastuće nejednakosti među tim istim članovima. Tek od nedavno dugo prigušeni krik za društvenim blagostanjem postaje čujan u Gruziji, no prerano je reći hoće li se pogodnosti mladog gospodarskog rasta u Gruziji uspjeti prenijeti na širu populaciju. Ipak, postoje naznake da se stav prema siromašnima i nepovlaštenima polako mijenja i društvo želi priznati zajedničku odgovornost za ono što se događa njegovim slabijim, podčinjenim članovima.

Kako odgovoriti na krizu?

Nisam sigurna u kojoj je mjeri komunizam u središnjoj Europi i na prostorima bivše Jugoslavije utjecao na indvidualiziranje odgovornosti za siromaštvo. Čini mi se da se, ako situaciju usporedim s onom u Gruziji, ovdje dobrobit cijeloga društva promiče većim poštivanjem jednakosti. Većina građana ovdje je barem zdravstveno osigurana, primaju novčane naknade pri gubitku posla, siromašni i beskućnici imaju bolju šansu za primanje potpore. No tema je škakljiva za zemlje članice Europske unije ili one koje će to tek postati, osobito u središnjoj i južnoj Europi. Primjerice u Mađarskoj, gdje je beskućništvo kriminalizirano (preko trideset tisuća beskućnika u Budimpešti poslano je u zatvor), građanska i politička prava ograničena su, ustav je ponovno napisan, u njemu se javlja govor mržnje prema članovima drugačijeg etniciteta ili rase, budućnost izgleda mračno. U Hrvatskoj se, barem iz moje perspektive, još zadržala ta društvena kohezija, ali problemi nezaposlenosti, siromaštva, nejednakosti, pri postojećoj krizi, postaju sve vidljiviji.

Čak i ako su socijalistička iskustva u ovim zemljama oblikovala društvene odnose u smjeru jednakosti, međusobnog poštivanja i potpore, trenutan izazov ovim vrijednostima teško se može zanemariti. Proces marketizacije, koji je trajao dulje od dvadeset godina, polako briše sjećanja i sve se manje vidi ta težnja ka društveno osviještenoj državi. I sve češće, dok nove članice Europske unije, prisilno ili dobrovoljno, uviđaju da su na samoj periferiji Europe, one si neće dozvoliti "humanizirajući" kapitalizam u toj mjeri u kojoj si sjeverna i zapadna Europa to još uvijek dozvoljavaju. Tijekom krize neke od zemalja članica Europske unije s juga bile su prisiljene kompromitirati svoju sigurnost. Nejasno je hoće li ovakvi procesi rezultirati društvom koje će skrušeno prihvatiti svoju sudbinu i nejednakosti koje ona nosi ili će se ono čvrsto suprotstaviti i odgovoriti protumjerama koje će braniti ljudska prava.

Budući da se problematizacija samog poimanja društva produbljuje, zamišljam da je najvažnija odrednica pri formuliranju našeg odgovora na krizu upravo u pronalasku nove, višedimenzionalne definicije siromaštva. Ako "kupimo" priču o lijenom siromahu, ako prihvatimo ovaj prikaz siromaštva isključivo kao posljedicu neuspjeha pojedinca (kao što je to bio slučaj u Gruziji), učinit ćemo sebe ranjivijima pod sve težim pritiscima nove društvene ekonomije.

Prijevod i obrada: Katarina Lovrečić, Fotografija: Lela Rekhviashvili

Ispod možete preuzeti izvorni tekst na engleskom jeziku.