Poštivanje pravila ponašanja ne bi li se zaštitili od zaraze koronavirusom na prvi pogled može izgledati jednostavno: često perite ruke, poštujte najmanje metar (ili dva) socijalnog razmaka i ostanite kod kuće. To su jasne upute koje razumijemo i sposobni smo poduzeti. „Koštaju“ nas žrtve ali ih možemo slijediti, naravno, ako nismo „na prvoj liniji obrane“. No, najveći izazov s kojim se trenutno suočavamo nije fizičke naravi: prava bitka je ona psihološka. Dok vani bukti ovaj nevidljivi virus, svi mi trebamo jedan moćan mentalni antivirus. Jer kad smo u glavi dobro onda smo dobro, pa makar vani „sjekire padale s neba“.

Situacija karantene se produžuje i više se ne radi samo „o par tjedana“ kojima su se neki od nas možda i radovali kao „poklonjenom“ vremenu za druženje sa svojim bližnjima, bavljenje vlastitim hobijima ili za odmor. Postaje sve manje "jednostavno" ostati kod kuće i zaokupiti (ili organizirati) svoje vrijeme, a sve više se otvara pitanje kako se nositi sa sobom, sa svojim mislima i strahovima koji se množe brže od virusa.

Svi smo pod stresom. Svatko svoju muku muči i nastoji iz ovoga izaći što manje „oštećen“ i zaista je zahtjevno ostati mentalno netaknut kada se u samo nekoliko dana svijet oko nas toliko promijenio, toliko da ga gotovo više ne prepoznajemo.

Gledajući kroz prozor više ne vidimo istu sliku: ulice su prazne i nepodnošljivo tihe. Čak i sama kupovina, aktivnost koju smo do prije nekoliko dana žurno obavljali kao jednu od „najnormalnijih“ svakodnevnih obaveza, za neke od nas pretvorila se u izliku za bijeg izvan kuće dok drugima uzrokuje snažan strah od zaraze. Svi smo pod stresom. Svatko svoju muku muči i nastoji iz ovoga izaći što manje „oštećen“ i zaista je zahtjevno ostati mentalno netaknut kada se u samo nekoliko dana svijet oko nas toliko promijenio, toliko da ga gotovo više ne prepoznajemo. Naše navike okrenute su naglavačke i svakodnevno plovimo u moru neizvjesnosti. No, što je to što nam u ovim trenucima najviše fali, čega se najviše bojimo i kako se nositi s tim?

Sloboda. Ono što većini ljudi trenutno najviše nedostaje je sloboda. Sloboda da naprave ono što žele i odu kamo žele. Da se ujutro probude na neradni dan i da imaju onaj osjećaj da mogu ići gdjegod požele pa makar to bilo i ostati doma. Danas ostajemo doma jer nemamo drugog društveno odgovornog izbora. Neki su ostali bez posla. Neki su primorani otpustiti svoje djelatnike. Nekima su pali prihodi. Neki još uvijek posluju koliko toliko održivo, ali boje se razvoja situacije na tržištu. Da, osim straha za zdravlje plaši nas i ekonomska neizvjesnost. Sigurnost da ćemo sebi i svojim bližnjima moći osigurati prihode potrebne za život. Ako smo među sretnicima koji još uvijek imaju posao, primorani smo (ili blagoslovljeni?) obavljati ga od kuće ako imamo tu mogućnost. Ako pak moramo svakodnevno na posao, bojimo se potencijalne zaraze zbog neizbježnog kontakta s drugima. Ako smo k tome još i roditelji, naši problemi se množe.

Koliko nas je skovalo ambiciozne planove proljetnog čišćenja kuće, a sada sam sebe uhvati kako skriva prašinu gurajući ju pod kauč ili tepih? Koliko nas je naumilo baš sada naučiti novi jezik? praviti decoupage? isprobati po jedan novi recept svaki dan? a uvidio je kako iznova vrti stare „pijate“ ili sve češće naručuje dostavu? materijal nabavljen za novi hobi skuplja prašinu na polici zajedno sa svim knjigama koje ste odlučili napokon pročitati? Duolingo svakodnevno nemilosrdno podsjeća koliko dana već ne učite?

 Mi ljudi najčešće idemo iz krajnosti u krajnost: ili ćemo sve ili pak ništa. Pa se često taj „sve“ pretvori upravo u jedno veliko „ništa“.

Koliko nas je pomislilo „Ajme divno! Napokon ću se moći više posvetiti djeci, uživat ćemo!“ a sada ne zna kud prije od silnih obaveza i osjećaja krivnje zbog zapostavljanja ili vlastite djece ili posla kojeg bi trebao obavljati dok ih zabavlja satima, kao puno modernih roditelja, uvjeren da je njegova zadaća animirati svoje dijete, biti mu stalno posvećen i baviti se s njime. Koliko nas se radovalo dužem spavanju ujutro i organiziranju vlastitog radnog rasporeda prema svojim potrebama, a sada muku muči jer je moguće već preokrenuo bioritam spavanja, a k tome i teško sam sebe motivira na rad ili na učenje? Koliko nas je tijekom ovih mjesec dana doista i ostvarilo ono što smo naumili? Jako malo. Jer mi ljudi najčešće idemo iz krajnosti u krajnost: ili ćemo sve ili pak ništa. Pa se često taj „sve“ pretvori upravo u jedno veliko „ništa“.

Kako se to ne bi (ponovno) dogodilo i vama evo ključa: smanjiti očekivanja prema sebi. Da, ušli smo u sve ovo s previsokim očekivanjima prema samima sebi (a moguće i prema ljudima s kojima živimo). Kako bi uspjeli postići određene ciljeve potrebno je postaviti ostvarive ciljeve. Ako su oni preambiciozni, nažalost, završit će tamo gdje svi nerealni ciljevi završavaju: u mističnoj zemlji „Sutra“ gdje obitava 99% ljudske produktivnosti, motivacije i postignuća!

CORONAVIRUS PRVA POMOĆ

Ono što sada možemo (i moramo!) napraviti ako želimo sačuvati zdrav razum i iskoristiti jedan dio svog vremena na produktivan način, jest prihvatiti situaciju upravo onakvu kakva ona jest: neizvjesna, zastrašujuća, frustrirajuća, neugodna, zahtjevna, zbunjujuća sa svim popratnim emocijama koje možete iščitati iz ovih riječi. Jer to je drugi korak: osvijestiti i prihvatiti svoje neugodne emocije. Nemoguće je ne doživljavati ih u ovoj situaciji. Kako to učiniti? Zamislite sve te emocije i strahove napisane na papiru ili ih sad zapišite kako bi vježba bila još snažnija. Sada taj papir približite licu na udaljenost od par centimetara. Što se događa? Naravno, ne uspijevate vidjeti okolinu.

Ono što sada možemo napraviti ako želimo sačuvati zdrav razum i iskoristiti jedan dio svog vremena na produktivan način. jest prihvatiti situaciju onakvu kakva ona jest: neizvjesna, zastrašujuća, frustrirajuća, neugodna, zahtjevna, zbunjujuća. Jer to je drugi korak: osvijestiti i prihvatiti svoje neugodne emocije.

Isto to se događa kada dozvolimo našim stresnim emocijama i mislima da okupiraju svu našu pažnju: ne vidimo dalje od svojih problema pa nam prođe nezapaženo i sve ono ostalo što se u našem životu događa. Sada zamislite da sve te emocije i misli napišete na bumerang i bacite ga daleko od sebe. Što će se dogoditi? Vratit će vam se baš kao taj bumerang: snažno i silovito! Negiranje da one postoje i pokušaj da ih odgurnete od sebe neće uroditi plodom: vratit će se iznenada (i to najčešće baš onda kad imate najmanje snage za borbu s njima!). Ono što vam predlažem je da taj papir ili bumerang položite u svoje krilo: na taj način vaše neugodne misli i emocije su s vama ali vam ne zaklanjaju pogled. Možete i dalje doživljavati svijet u svojoj punini bez potrebe da pokušavate odbaciti dijelove sebe.

I zapamtite, to što ćete prihvatiti da one postoje ne znači da ćete stalno biti ljuti, tužni, zabrinuti ili frustrirani. Upravo suprotno: kad osvijestite da se osjećate loše i prihvatite to postat ćete blaži prema sebi, poslušat ćete poruku koju vam te emocije donose i postupiti prema njihovoj sugestiji (odmoriti se, potražiti pomoć ili nešto drugo što vam tijelo i um pokušavaju u tom trenutku reći). U početku će biti teško uopće ih osvijestiti. Budite nježni prema sebi i ustrajni u tom procesu. Promjena je uvijek teška. I spora. Ne treba vam još jedan neprijatelj. Dajte si vremena i dozvolite si pogreške, jer samo tako rastemo. Dan po dan. Suzu po suzu. Osmijeh po osmijeh. Samo hrabro i nježno!