Uvriježeno je mišljenje kako bi čovjek i prije nego što završi osmi razred trebao barem približno znati koje će zanimanje odabrati. Naravno da to nije nimalo lako jer, blago rečeno, nemaš pojma kakva sve zanimanja postoje. Nitko nije riskirao „potratiti“ nekoliko nastavnih sati da s vama o tome porazgovara. Nekako se računa da ćete sve bitne savjete i informacije dobiti od roditelja, rođaka, prijatelja ili jednostavno s googlea. Krivo. Ne može tvoja mama, koja je, na primjer, odvjetnica ili frizerka, ili bankarica, ili domaćica, znati što sve uče i čime se sve mogu baviti oni koji žele studirati informatiku ili prehrambenu kemiju ili agronomiju. Tata ekonomist ili kuhar nema pojma koji se predmeti slušaju na brodograđevnom ili strojarskom fakultetu i ima li i tamo nekih usmjerenja. Tvoj prijatelj negdje je načuo kako se otkrivaju posve nove stvari i da postoji nanotehnologija, al' da mu ponudiš milijune eura ne bi ti znao reći ni gdje se o tome uči, ni u kojim predmetima moraš biti jako, jako dobra.

I tako dalje. A kao za peh, svako malo dođu starcima neki gosti ili susretnete nekoga tko odmah nakon onog dosadnog komentara tvojeg izgleda (znaš ono: „Dušo, pa ti rasteš kao iz vode!“ i slično) krene s pitanjem svih pitanja, tj. obvezno ih baš jako zanima koju ćeš srednju školu upisati ili, ako si već srednjoškolac, raspituju se koji ćeš fakultet odabrati. U očima im vidiš kako ne kane posustati sve dok ne dobiju odgovor. Pa onda, ovisno o tome tko je taj koji te pita i ovisno o situaciji, ti bubneš prvo što ti padne na pamet ili neki već uvježban odgovor i tako kupiš svoj mir do sljedećeg susreta.

No briga nas za te radoznalce, nama je važno da zaista ne pogriješimo pri odabiru zanimanja jer većina ljudi se kasnije time bavi sve do mirovine, a vjeruj mi da nema veće tlake nego jutrom ustajati i juriti kako bi negdje odrobijao osam sati radeći posao koji te uopće ne zanima. Pa sutra ponovno. Pa prekosutra ponovno… Pa ti dođe da poljubiš one kockice u kalendaru na kojima piše kako je danas petak, a to znači da su pred tobom dva dana mira i slobode. Naravno, postoje sretnici koji su dobro odabrali, koji rade s veseljem i na svojem su poslu kreativni, pokušavaju usavršiti svoj rad, uvesti inovacije i sve to. Oni koji se često i toliko udube u posao da kad napokon pogledaju na sat vide da je već gotovo devetnaest sati, a rade do sedamnaest i u osamnaest su trebali biti kod zubara ili na nekom drugom mjestu.

Često se zna dogoditi i da ti roditelji u najboljoj namjeri daju pogrešan savjet. Na primjer otvoriš temu kako su te zaista oduvijek zanimali automobili, posebno motori automobila i kako ti zapravo sanjaš o danu kad ćeš postati automehaničar i imati vlastiti servis i sve to. Reakcija roditelja burna je poput vatrometa za kinesku Novu godinu! Pa čuješ ono tipa „Jesi li ti uopće normalan?!“ ili „Tri generacije liječnika u našoj obitelji, a ti planiraš mijenjati brtve na motorima?!“ ili „Tata i ja krvarimo kako bismo ti mogli sve pružiti i evo što smo dočekali!“ Iste te reakcije možeš dočekati i ako izjaviš da želiš biti frizerka ili električar ili krojačica… I tu zapravo ne trebaš kriviti roditelje jer i oni moraju živjeti u ovom svijetu s kojim ni ti nisi zadovoljna, svijetu punom predrasuda, taština i bezrazložnog preziranja. Još je uvijek, nažalost, važeća ona tablica sastavljena u ljudskim glavama još prije stotinu i više godina, a gdje su zanimanja rangirana po „ugledu“. Na takvoj je tablici, potpuno bezrazložno, diplomirani pravnik mnogo bolje rangiran od mehaničara ili frizerki i roditelji će ponekad lakše progutati da i nekoliko godina s diplomom pravnika tavoriš na Zavodu za zapošljavanje nego da s unosnim zanatom sasvim lijepo i sretno živiš radeći baš ono što te veseli. Jer tako će izbjeći tisuće pitanja u stilu „Kako to da i vaša mala nije upisala medicinu?“ ili će do njih brzo doprijeti ona šaputanja kako su te „dali za frizerku jer nisi sposobna završiti fakultet“ i slično, a s tim im nije lako živjeti, naročito ako se tome pribroji i intimno razočaranje roditelja zato što nisi krenuo/krenula njihovim stopama.

No sve su to poznate stvari o kojima govorim usputno, probijajući se do moje glavne teme, a to su prigovori zanimanjima koja su po mišljenju tvoje generacije najpopularnija i najbolja, ono full cool. Ne znam postoji li razred u kojem mi, na pitanje što bi željela/ želio biti kad odrasteš, barem pola razreda (i to i cure i dečki) ne bi počelo nabrajati: pjevačica, filmska glumica, TV voditelj i slično, a dečki tu obvezno ubace još nogomet, a cure manekenstvo. Kao kud ćeš ljepše od toga jer postaneš planetarno poznat, družiš se s ljudima iz celebrity svijeta i još te za to plaćaju toliko da ne znaš kamo bi s tolikom lovom.

Mhmm, da. Točno. To je ona krasna strana priče. Naravno, postoji i ona manje krasna za koju dobro znaš i bez toga da ti ja sad tu kvarim te snove, ali to nekako uvijek potisneš i nadaš se najboljem. Nogometaš? Super! U Lijepoj Našoj ima barem nekoliko desetaka tisuća dječaka koji sanjaju o tome da postanu budući Šukeri, Mandžukići i Modrići. Naravno da bi se to moglo i dogoditi, ali šanse za to jednake su onima da na grani ugledaš čvorka sa skijaškom kapom. Zašto? Jer među tim tisućama ima i boljih od tebe, jer skauti koji traže talente možda neće svratiti u tvoje mjesto, jer bi se toliko toga moralo poklopiti… Ako se i poklopi, trebaš naporno trenirati, a to su tisuće sati znoja i krvi koje publika ne vidi i moguće povrede koje su toliko česte da svaki klinac iz trećeg razreda zna što je prednja, a što stražnja loža, što je meniskus i kako se možeš pozdraviti s karijerom odu li ti križni ligamenti i da sad ne nabrajam sve ono što o tome znamo. Naravno, velika je šansa da te skaut i „otkrije“, da te „kupe“ za dosta dobre pare i počneš igrat u klubu za koji je čulo mnogo ljudi. I postaneš svima drag, navijaju za tebe, isprate te s terena pljeskom i ovacijama. Zgodne cure skupljaju se oko tebe kao pčele oko cvijeta. I kad sve krene da ne može bolje, oni glavešine iz kluba posude te drugom klubu na godinu dana. I tako odeš u nepoznat grad u kojem nikada nisi želio živjeti. Ili te prodaju, ali ne u zemlju u koju si oduvijek želio ići, nego u neku bez veze, samo zato što su ovi tvome klubu ponudili više novaca. Naravno da i ti dobiješ dio tog novca, ali velik dio ode onima koji te vide samo kao sedamdeset kilograma mesa koje brzo trči, zna baratati loptom i najbolje igra ako ga staviš na poziciju lijevog beka. I tako te tijekom karijere prodaju nekoliko puta, brak ti je nekoliko puta pred rastavom jer se tvojoj ženi ne da seljakati, ne želi da djeca mijenjaju škole, jezike, prijatelje, da nigdje ne uhvatite korijen… I onda navršiš trideset i neku pa te novinari sve češće pitaju kada namjeravaš završiti karijeru, što je samo lijep način da ti se kaže kako si za staro željezo. Pa objesiš kopačke o klin. Kasnije možeš, kao stotine bivših, otvoriti kafić ili se upustiti u poslovne vode o kojima nemaš pojma ili odabrati nešto treće, ali sve je to neka druga priča.

Ili, na primjer, neka cura koja sanja o tome da postane manekenka. Teško mi je shvatiti takve želje, i to upravo zato što znam podosta o takvoj profesiji. Za početak se malo odmakni pa pogledaj prema svemiru, pa prema Zemlji, pa Europi i Lijepoj Našoj. Znaš li koliko se stotina milijuna detalja trebalo poklopiti pa da se rodiš baš ti, od ovog tvojeg tate i tvoje mame, baš tu i baš tada. Rasteš u zemlji gdje žene imaju priliku odabrati bilo koje od stotina zanimanja za koje se tu možeš školovati, možeš postići sjajnu znanstvenu karijeru ili se baviti bilo kojim obrtom u kojem će tvoja posebna nadarenost doći do punog izražaja i proslaviti te. Imaš sreću da roditelji u potpunosti poštuju tvoje želje i ne vrše nikakav pritisak pri odabiru. I od svega toga ti odabereš biti manekenka. Znaš li što si odabrala? Ti, ovakva divno složena, jedinstvena i neponovljiva kombinacija proizvedena u svemiru sada i nikad više, ti svojom slobodnom voljom odabereš biti vješalica na koju će ponekad i poneki genij, ali češće neki frustrirani neurotik povješati krpice koje je on posložio tako kako mu se svidjelo. Od tebe se ne očekuje da misliš ili da išta znaš ili imaš svoj stav o ovom ili onome. Tvoj je posao da prijeđeš tih desetak metara tamo i onda nazad pa brzo u nekoj garderobi svučeš te krpice i zamijeniš ih drugima pa opet onih nekoliko metara tamo i nazad, hodajući točno onako kako su ti rekli. Navečer ćeš već biti u avionu za Pariz, dan nakon toga za Milano ili neki treći grad, svejedno koji jer ionako ti ne dopuštaju neka turistička razgledavanja i od svega pamtiš samo silnu strku i hotele. I jednog dana shvatiš kako u tom životu nema ni g od glamura, kako četiri godine nisi pojela pošteni obrok koji si svaki siromah može dopustiti, kako te posjeduju (baš kao i u nogometu, a i drugdje) neki ljudi koji te uopće ne vide, ljudi koji upravljaju tvojim životom, a za koje si samo prazna vješalica koja je dobro obavila posao ako nije pala i ako nije dobila ni pola kilograma na težini. Za njih si samo četrdeset i šest kilograma bez lica i mozga, koje oni mogu slati kamo i kada požele, samo vješalica na koju će najčešće navući nešto što ti ne bi odjenula ni da se spremaš na maskenbal u ludnici. Znaš, svaka čast manekenstvu, ali mislim da ti zaslužuješ nešto bolje.

O glumcima i glumicama sada ne stignemo govoriti, ali i oni spadaju u kategoriju gdje na jednu uspješnu karijeru dolaze na tisuće pogrešno usmjerenih života koji često završe u osami i očajavanju. Vjeruj mi, sva ta full cool zanimanja zaista imaju i svoju manje sjajnu stranu, pa trebaš dobro promisliti želiš li krenuti tim putem na kojem je puno trnja i vrlo malo zvjezdanih trenutaka.

Kako onda biti pametan pri odabiru zanimanja? U mnogim gradovima postoje centri za profesionalnu orijentaciju. Tamo možeš otići na testiranje i od stručnjaka saznati za koja si zanimanja više nadaren nego za druga. I svakako razgovaraj s roditeljima, povjeri im svoje snove ako ih već imaš. Zamoli ih da ti pomognu na vrijeme sakupiti informacije o studijima o kojima sada znaš malo ili nimalo. I imam za tebe jednu sjajnu vijest: ako ne znaš kako doći do podataka koji su ti nužni da bi dobro odlučio, zamoli za pomoć osobe za koje se nisi možda odmah sjetio/sjetila da ti mogu pomoći. To su tete knjižničarke, koje možda ne znaju baš sve, ali pouzdano znaju u kojim se knjigama krije odgonetka koju tražiš