...stoka, roba, dobre i loše vijesti, živi i mrtvi, dobronamjerni i oni koji to nisu. Njihova je dinamika čudna jer objedinjuje tugu spram onoga što se napušta, uzbuđenje i radost spram onoga što se iščekuje te strah i neizvjesnost spram nepoznatoga. Putovi povezuju, ali i razdvajaju. Putovima se želje ostvaruju, ali i ruše. Putovima putuju i vojske.

Na razmeđi povijesnih putova, od kojih neki datiraju iz vremena antike, nalazi se i prostor Liburnijskog krasa objedinjujući mjesta Lipu, Rupu, Pasjak, Šapjane i Brdce. Na prostoru Krasa ostvaruje se višestoljetna komunikacija Rijeke s Trstom i Italijom, ali i Rijeke s Ljubljanom i kontinentalnom Europom. Vjerujem da samo spominjanje Pasjaka i Rupe kod većine čitatelja iz riječkog okruga izaziva stanovitu reakciju, evocira putovanje i uzbuđenje odlaska u „svijet“, podsjeća i na početke konzumerizma koji su se manifestirali brojnim odlascima u Trst – iskustvima s čijim se doživljajnim potencijalom danas rijetko što može mjeriti. Shopping u Italiji, iako kulturološki veoma intrigantan aspekt Liburnijskog krasa, relativno je recentan te predstavlja samo jednu u nizu odrednica ovoga kraja. Njegova tranzitnost te strateški važan smještaj uz prometnice i državne granice otvaraju velike povijesne i baštinske teme. Neke od njih otkrivaju svu tamu ljudske naravi i nema tih zvona zvončara kojaju svojom bukom mogu odagnati. Kao što već rekoh, putovima putuju i vojske.

Vraćamo se u ratnu 1944. godinu. Proljeće je, 30. travnja, i vrijeme nedjeljnoga ručka. Mjesto Lipa, kao i prostor čitavog Krasa, nalazi se u njemačkoj okupacijskoj i operativnoj zoni Jadranskog primorja. Okupacijskoj snazi nacista pridruženi su i fašisti koji, nakon kapitualacije Italije u rujnu 1943., djeluju pod njemačkim zapovjedništvom. Partizani se grupiraju u najvećoj tajnosti, poduzimaju brojne gerilske akcije te ovise o pomoći lokalnog stanovništva koje im u skrovišta donosi hranu i potrepštine. Lipajke Katarina Kalčić Garićeva i Ivanka Ujčić Marocina spremaju se partizanima odnijeti mlijeko na obližnje brdo Ravni. Katarina još nije završila s kuhanjem ručka, pa Ivanka kreće ranije. Ionako nosi dijete na leđima, pa će je Katarina već sustići. Nonić Jakov Smajla izlazi iz kuće i kreće u selo na boće. Odjekuje pucanj i Jakov smrtno stradava na stepenicama svoga doma. Njegova kći uzima svoje četvero male djece i sakriva se ispod stepenica. Penjući se prema Ravnima, Ivanka se okreće prema Lipi i gleda vojsku koja iz smjera Rupe ulazi u Lipu. U narednih nekoliko sati mučeno je, a potom i ubijeno 269 civila iz Lipe, među kojima 121 dijete u dobi od 7 mjeseci do 15 godina. Tog i narednih dana nacisti i fašisti pale mrtva tijela, kradu imovinu i stoku te pale sve stambene i gospodarske objekte u selu. Lipa više ne postoji. Ivanka više nikada nije vidjela Katarinu. Uz kćer nonića Jakova jedna je od malobrojnih Lipljana koji su se, igrom sudbine, uspjeli spasiti i zaštiti svoju djecu.

Kako se nositi s takvom ostavštinom? Tiče li se ona samo Lipljana ili se možemo složiti da je općeljudska jer otvara pitanja koja su relevantna svima? Kako je Lipa napravila salto mortale i oduprla se smrti na jedini mogući način – životom? Lipa danas živi, ima 129 stanovnika i njene kuće su odavno obnovljene. Uskoro se otvara i njezina dugi niz godina zatvorena memorijalna zbirka. Koju bi ulogu zbirka trebala imati u životu Lipljana, ali i čitavog Liburnijskog krasa? Na postavljena pitanja predstoji nam odgovoriti u narednim pričama.

Ovaj tekst je objavljen u sklopu serije napisa "Lipa pamti" povodom skorog otvorenja Muzejske zbirke Lipa u sastavu Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja Rijeka. 

Fotografije: Fototeka PPMHP