Biljke u mom vrtu predstavljaju mi više od povrća koje će završiti u tanjuru. Dok niču u stakleniku i polako rastu, pazim da im je toplo. Puštam im muziku, mazim ih i pazim. Kad ih presadim u vrt, zalijevam ih, plijevim, špricam gnojnicama i čajevima da budu što jače, nekima postavljam kolce na koje ću ih privezati, a drugima postavljam mreže kojima će se penjati. Volim se brinuti o njima. Osjećam zadovoljstvo kad mislim da su im sve potrebe zadovoljene i da rastu sretne i zadovoljne.

No, kako biljke zaista doživljavaju svijet oko sebe? Da li me moji pomidori prepoznaju kada im se približavam, da li osjećaju žeđ kad im nedostaje vode? Osjećaju li zadovoljstvo i sreću kad ih zalijem? O tome kako biljke doživljavaju svijet piše Daniel Chamovitz, biolog, u svojoj knjizi „Što biljke znaju: čudesno putovanje u osjetilni svijet biljaka“. 

Chamovitz započinje knjigu tvrdnjom kako biljke nemaju središnji živčani sustav niti mozak koji upravlja informacijama, a opet su nekako svi dijelovi biljke povezani i informacije o svjetlosti, tami, nametnicima ili temperaturi putuju između dijelova biljke – korijen, listovi, cvjetovi i sama stabljika u kontaktu su kako bi biljka bila u optimalnom stanju u odnosu na ambijent koji ju okružuje.

Vid

Da li me moje tikvice vide kad im se približavam? Kako ako nemaju oči? Kako Chamovitz opisuje, još je Darwin opazio kako se sve biljke savijaju prema izvoru svjetlosti. Mi ljudi svjetlost opažamo jer svjetlost su zapravo elektromagnetski valovi koje vidimo jer u našim očima postoje bjelančevine zvane fotoreceptori koje primaju tu energiju kao što antena prima radiovalove. Da bismo mi ljudi vidjeli boje, trebaju nam četiri vrste fotoreceptora – rodopsin za svjetlo i sjene te tri fotopsina za crvenu, plavu i zelenu boju. Imamo i peti receptor za svjetlo, kriptoktom koji regulira naše unutarnje satove. Jednako tako, i biljke imaju receptore.

Primjerice, kako Chamovitz navodi, biljka imena Arabidopsis ima najmanje čak jedanaest fotoreceptora – jedni joj govore kad treba klijati, drugi joj daju informaciju kad se treba okrenuti  prema izvoru svjetlosti, treći joj pak govore kad treba procvjetati, a neki je informiraju o tome je li noć ili dan. Kako biljka, primjerice zna da se bliži proljeće? Receptor zvan fitokrom joj govori da je dan sve duži. A kako pak zna da se zima približava? Fitokrom joj šalje informaciju da su noći sve dulje.

Vid biljke je zapravo puno kompleksniji od našeg, ljudskog vida jer je svjetlost biljci neophodna za život budući da je biljka nepomična i fiksirana za tlo.

Zanimljivo, vid biljke je zapravo puno kompleksniji od našeg, ljudskog vida jer je svjetlost biljci neophodna za život budući da je biljka nepomična i fiksirana za tlo, a kako pomoću svjetlosti dolazi do pretvaranja vode i ugljičnog dioksida u šećere, svjetlost je biljci hrana. U biti, pronalaženje svjetlosti i okretanje prema njoj biljci je ekvivalent lova na hranu, kako Chamovitz opisuje.

Da li moji pomidori njuše ili mirišu? Mi ljudi osjećamo miris zahvaljujući podražajima, odnosno malim molekulama raspršenim u zraku koje se povezuju s receptorima u našem nosu koji su pak živcima povezani s mozgom. Tako osjećamo miris, recimo ruže. Biljke nemaju živčani sustav kao mi, a nemaju ni nos. Ali ipak, ispuštaju mirise koji privlače ljude i životinje, osjećaju vlastite mirise i osjećaju mirise susjednih biljaka. Prema Chamovitzu, moj pomidor u vrtu zna kad mu je plod zreo, a rotkvica zna kad joj listove proždire gladna gusjenica.

Miris

Kako opisuje u svojoj knjizi, još su 30-ih godina prošlog stoljeća otkrili da ako zrelu bananu stavimo u istu vrećicu sa zrelom kruškom, banana ispušta etilen – univerzalan biljni hormon odgovoran za dozrijevanje voća koji kruška „nanjuši“ i onda ta ista kruška brzo dozre. Znači, banana i kruška komuniciraju o svojim tjelesnim stanjima. U tom istom periodu, u tridesetima, otkrili su isto da se stabla međusobno upozoravaju na napad kukaca proždrljivaca koji im jedu lišće. Oštećeni listovi puštaju određene plinske signale putem kojih komuniciraju  neoštećenim stablima.

Zanimljiv mi je podatak iz knjige prema kojem je još je starogrčki liječnik Hipokrat opisao gorku tvar kojom je bogata kora vrbe, a koju danas poznajemo kao salicilnu kiselinu, što ublažava bol i snižava povišenu tjelesnu temperaturu. Kulture na Bliskom istoku također su koristile koru vrbe kao lijek, a isto tako i američki Indijanci. Mnogo vremena je prošlo da bi znanstvenici salicilnu kiselinu definirali kao kemijsku preteču za aspirin.

Iako nemaju živčani sustav poput našeg, prema Chamovitzu, moji pomidori itekako registriraju mirise u zraku i taj signal pretvaraju u fiziološki odgovor. 

Salicilna kiselina je biljkama „obrambeni hormon“ koji pojačava imunološki sustav biljke i biljke ju proizvode kad ju napadnu virusi ili bakterije. Ta kiselina je topiva i oslobađa se na mjestu infekcije kako bi putem žila ostatku biljke signalizirala da bakterije haraju. Zdravi dijelovi biljke postavljaju prepreke koji su katkad vidljivi na listovima kao bijele točkice koje onemogućuju prelazak bakterija na druge dijelove biljke. Te točke su područja na kojima su se stanice biljke doslovno ubile kako se bakterije koje se nalaze u blizini, ne bi dalje širile.

Iako nemaju živčani sustav poput našeg, prema Chamovitzu, moji pomidori itekako registriraju mirise u zraku i taj signal pretvaraju u fiziološki odgovor. Biljke itekako percipiraju mirise na svoj način i ti mirisi utječu na njihovo ponašanje.

Dodir

Osjećaju li moji pomidori moj dodir kad ih mazim po listovima? Chamovitz kaže da osjećaju. I ne samo da znaju kad ih dodirujem već mogu razaznati vruće i hladno, a znaju i kad im se grane ljuljaju na vjetru. Biljke osjećaju izravan kontakt. Kad loza dodirne objekt poput ograde, počne ubrzano rasti. A ja uživam gledati krastavce i njihove „ručice“ kojima se omotava oko mreže.  Prema Chamovitzu, biljke ne osjećaju u tradicionalnom smislu.

Moji pomidori osjećaju moj dodir ali ne osjećaju bol kad im trgam zaperke.

Primjerice, kad dodirujem pomidor, njegov susjed neće osjetiti tugu jer njega ne mazim. Ali biljke osjećaju i puno su osjetljivije u tom pogledu od nas ljudi. Mi osjećamo zahvaljujući neuronima. Kad prstima dodirnem vruću tavu, senzorni neuroni za dodir prenose signal posredničkom neuronu koji je povezan sa središnjim živčanim sustavom u kralježničkoj moždini. Odatle drugi neuroni prenose signal mozgu koji mi govori da je tava vruća.

Iz filmova nam je svima poznata Venerina muholovka koja je, kako Chamovitz opisuje, da bi preživjela u okruženju siromašnom hranjivim tvarima, razvila sposobnost hranjenja i kukcima i malim životinjicama. Venerina muholovka izlučuje fini nektar pa kad primjerice muha sleti na površinu njenih listova, ona brzo zatvori listove u sendvič. Muholovka osjeća muhu i zna je li odgovarajuće veličine jer da bi aktivirala svoju zamku, najmanje dvije crne dlake (ima ih nekoliko i služe za zatvaranje zamke) moraju biti dodirnute unutar dvadeset sekundi – tako zna da je plijen, u ovom slučaju muha, dovoljno velika i da neće pobjeći van kad se rešetke zatvore. Znanstvenici su ustanovili da pritisak na dvije dlake stvara električni signal nakon kojeg se zamka zatvara, vrlo sličan djelovanju živca i stezanju mišića.

Znači, moji pomidori osjećaju moj dodir ali ne osjećaju bol kad im trgam zaperke. Biljke su nepomični organizmi koji ne mogu pobjeći ali prilagođavaju svoj metabolizam s obzirom na okruženje.

Glazba i biljke

Biljkama puštam muziku. Recimo, ova zadnja tura salate je posijana i uzgojena do presađivanja u vrt na Talking Headsima i Johnnyju Cashu.  Jesu li moje biljke gluhe? Ili možda uživaju u mojim muzičkim odabirima ili pak preziru trenutak paljenja lampice na crvenom zvučniku?

Zvuk je kontinuum tlačnih valova koje mi osjećamo zahvaljujući mehanoreceptorima u našim ušima. Na na pitanje da li biljke „čuju“, znanost još nema odgovora, tvrdi Chamovitz. Možda je najpoznatija knjiga Dorothy Retallack „Zvuk glazbe i biljaka“ iz šezdesetih godina prošlog stoljeća koju je popularna kultura brzo prihvatila, a u kojoj ona tvrdi primjerice kako biljke izložene laganoj klasičnoj glazbi lijepo napreduju i rastu, dok one izložene Led Zeppelinu ili gitari Jimmyja Hendrixa zaostaju u radu. Konzervativna i prepredena Dorothy željela je dokazati kako je rock štetan za biljke, pa tako i za ljude,  i ako se njena knjiga ukorijenila u popularnu kulturu, kako Chamovitz piše, njena su istraživanja znanstveno neutemeljena jer je imala premali broj biljaka ili je bio premali broj ponavljanja za statistički analizu.

Dr. Lilach Hadany, teoretičarka biologije na Sveučilištu u Tel Avivu, smatra da biljke doista odgovaraju na zvukove ali mi, ljudi, još nismo izveli odgovarajuće pokuse kojima bismo to ustanovili. Chamovitz opisuje zanimljivu i indikativnu pojavu znanu kao „oprašivanje zujanjem“ prilikom koje bumbari potiču cvijet na oslobađanje peludi tako što brzo vibriraju mišićima bez stvarnog mahanja krilima, što stvara visokofrekventnu vibraciju tako da cvijeće osjeća vibracije bumbara i odgovara na njih bez da je došlo do fizičkog kontakta.

Salata ne osjeća bol ako joj otrgnem list, pomidor ne osjeća patnju jer ga čitavu sezonu nisam primijetila, a tikvice ne osjećaju sreću kad im pustim „Thriller“ od Michaela Jacksona.

Nama ljudima, kao i životinjama sluh je evolucijski važan jer je jedan od načina na koji nas tijelo upozorava da je situacija potencijalno opasna i da bi petama trebalo dati vjetra. Kako su biljke nepomične, oko njih se jedino mijenja njihovo okruženje i njihovo kretanje, kako Chamovitz tvrdi, jako sporo i ljudskom oku neuhvatljivo. Njima zvuk nije bitan kao što je nama jer one ne mogu pobjeći na temelju tog zvuka. Ali da li biljke zaista čuju i ako da, kako to funkcionira – to je pitanje na koje nam znanost još nije odgovorila.

Biljke su svjesne – svog okruženja, razlikuju svjetlost od tame i reagiraju na njih, svjesne su mirisa, reagiraju na dodire i svjesne su gravitacije. No, kako Chamovitz tvrdi, biljke ne posjeduju sposobnost za neugodna emocionalna iskustva koja im mi ljudi volimo pripisivati. Salata ne osjeća bol ako joj otrgnem list, pomidor ne osjeća patnju jer ga čitavu sezonu nisam primijetila, a tikvice ne osjećaju sreću kad im pustim „Thriller“ od Michaela Jacksona.

Kad je suša, pomidori su svjesni su da im nedostaje vode ali ne pate zbog toga. Budući da biljke nemaju mozak, nisu sposobne za antropomorfizaciju koju im mi ljudi često volimo pripisivati, kako tvrdi Chamovitz. Ali isto tako, iako su se naše staze razdvojile davno u prošlosti, mi ljudi dijelimo neke zajedničke gene s grmom ruže koji jest naš davno izgubljeni rođak. Znači, kako Chamovitz tvrdi, biljke itekako osjećaju svijet oko sebe, ali na drugačiji način nego mi ljudi. No, unatoč svemu, ja i dalje biljčicama namjeravam puštati dobru muziku i uvjerena sam da su sretne i zadovoljne i da u sebi plesuckaju na nju, iako je to mom oku nevidljivo. ;)