Upravo završeni Interliber nakladnicima sigurno nije donio neki profit: zbog pandemijskih okolnosti, broj posjetitelja smanjio se na trećinu. Dakako, njima je bilo mnogo ugodnije ploviti među štandovima bez posvemašnje gužve (štoviše, manifestaciji je pridodan još jedan paviljon, onaj gdje se održavao InfoGamer), što je bila i svojevrsna nagrada nakon procedura na ulazu, odnosno pokazivanja covid-putovnice i osobnih dokumenata ili testiranja na koronu. Nakladnicima je bilo mnogo neugodnije: smatrali su da će godina izostanka Interlibera ponukati posjetitelje da i dvaput otvore novčanik, odnosno da kupe dvostruko veći broj knjiga od jednogodišnjeg naramka, ali to se u pravilu nije događalo. Podbacila je čak i tradicionalna prodaja fritula i hot-dogova.

Dakako, bio je to sajam kontinuiteta, ipak uspješan pokušaj da se prevlada jednogodišnja pukotina, unatoč izostanku mnogih nakladnika. Na sajmu se osim novih knjiga moglo kupiti i rokovnike, gramofonske ploče, flomastere, rabljene knjige, postere, bojanke, kalendare i drugo. No, prodaja časopisa bila je iznimno oskudna.

Časopisi, na neki način, dijele sudbinu novina, postaju relikvije nekih davnašnjih vremena, dokument zanata koji izumire. Čitateljska publika časopisa sve je rjeđa, komercijalni efekt književne i znanstvene publicistike je zanemariv, a objavljivanje pojedinih izdanja online, u pdf-u ili nekoj drugoj online formi čini se tek kao prigodno rješenje.

Časopisi, na neki način, dijele sudbinu novina, postaju relikvije nekih davnašnjih vremena, dokument zanata koji izumire.

Na institucionalnim razinama baš se i ne potiče e-čitanje, pa kao što su i e-knjige uglavnom u domeni interesa pojedinih čitatelja, tako je i s e-časopisima. Prije četiri godine država je ispravila nepopularan zahvat kad je podignula PDV na e-knjige sa pet na 25 posto. No, zbog tog poteza s radom su prestale dvije najveće online knjižare i to se tržište nije nikad više oporavilo niti uspostavilo. U onom trenutku kad izdavači opet odluče objavljivati e-knjige, kad se, na primjer, subvencionira kupnja e-čitača i kad se osiguraju sredstva za pozitivne kampanje na svim razinama, tada bi i e-časopisi mogli početi funkcionirati u širem krugu od preostalih poklonika.

U Rijeci se sustavna časopisna produkcija odvija uglavnom putem tri časopisa – Književne Rijeke te onih iza kojih stoje Valovci – Domete pokreće silovit entuzijam Mladena Urema, dok Sušačku reviju uređuje Alen Čemeljić. Urem je, zapravo, u posljednjih 40 godina ključno ime riječke časopisne produkcije, jer osim što uz Gorana Crnkovića vodi najstariji riječki časopis (53 godine su mu tek), Domete, upravo je on pokrenuo Sušačku reviju, a imao je prste i u drugim riječkim časopisima uključujući Književnu Rijeku. Ipak, njegov magnum opus je časopis Rival koji je izlazio od 1988. do 2000. godine uz pripadajuću biblioteku koja je startala godinu ranije i zaključila svoj put godinu kasnije.

Biblioteka Val startala je s panoramom omladinskog književnog stvaralaštva Riječki krug redom koja je bila pravi hit, postala je najprodavanija u Rijeci i našla se na trećem mjestu NIN-ove top-ljestvice najtraženijih knjiga u Jugoslaviji. Na koncu se okrunila i priznanjem Sedam sekretara SKOJ-a za 1987.

Korak dalje bilo je 'časopisno koncipirano izdanje' Pogledom u riječ, zapravo, nulti broj Rivala u kome su osim riječkih autora pisali i renomirani autori sa širim dometima: Branko Čegec, Krešimir Bagić, Zvonimir Krstulović i drugi. Uspjeh i tog izdanja rezultirao je pokretanjem Rivala, što je bio velik uspjeh s obzirom na to da u tom trenutku Rijeka nije imala časopis na hrvatskom jeziku niti prostor za afirmiranje novih književnih stvaralaca.

Rival je publiciran u 52 broja u 27 svezaka, okupio je oko 800 suradnika koji su objavili više od 1200 priloga, a tome treba pridodati i biblioteku sa 54 knjige. Pritom je pomaknuo mnoge granice: prvi je zaokruženo pisao o Stephenu Kingu i Janu Fabreu, pisao je relevantno o Heineru Mulleru, Davidu Mametu, Williamu Burrougsu, Milanu Kunderi i drugima prije ostalih i otvarao mnoge relevantne književne i kulturne teme. Za Rival su pisali mnogi renomirani autori: Zvonko Maković, Darko Gašparović, Nikola Petković, Irena Lukšić, Goran Rem, Branko Maleš, Giacomo Scotti, Miro Gavran, Milorad Stojević, Delimir Rešicki… U Rivalu su prve radove objavljivali književnici koji su kasnije priskrbili pozornost šire publike: Enver Krivac, Ivica Prtenjača, Bekim Serjanović i drugi. Štoviše, Rival će zabilježiti i poetske nemire udarnog dvojca Laufera: Damira Urbana i Vlade Simcicha Vave (koji će se, pak, poslije, zajedno s respektabilnom glazbenom karijerom prometnuti u snažnoga književnog autora koji je pokrenuo i riječku neformalnu književnu skupinu Ri Lit). Na Rival se pretplatilo 37 američkih te 53 europska sveučilišta, uključujući Yale, Harvard i New York University.

Potekao iz Vala i mindseta njegovih urednika i novinara, Rival je na tim postulatima punk-kulture funkcionirao do kraja dijeleći entuzijazam među svim dionicima projekta.

Milan Zagorac je u zborniku radova Rivalova naraštaja Dan velikih valova zapisao:

'Nastao krajem osamdesetih (točnije 1988.), on je senzibilitetom, generacijski i recimo to tako, 'stilski', najbliži Quorumu te trendovima koji su se pojavili u susjednim zemljama (a to se prije svega odnosi na Sloveniju); Rival je sljednik punk-kulture, iznikao izravno iz Vala, odnosno njegove kulture rubrike koju je vodio Mladen Urem, glavni urednik časopisa.'

Potekao iz Vala i mindseta njegovih urednika i novinara, Rival je na tim postulatima punk-kulture funkcionirao do kraja dijeleći entuzijazam među svim dionicima projekta, od mladih književnika koji su poštom slali svoje radove ili stidljivo kucali na vrata redakcije na Korzu 2a do autora koji su bili na dobrom putu da od svojih ukoričenih radova stvore vlastitu biblioteku. Tako je Rival neizostavan dio ne samo klasičnoga riječkoga kulturnog korpusa, nego i dio riječke rock-scene, njezina književna depadansa.

Rival se održao trinaest godina funkcionirajući, zapravo, pod okriljem dvije države. No, u cijelome svome izdavačkom rasponu Rival je kuburio s financijama i na koncu je ostao na dobrotvornim sredstvima Udruge građana Rival, posljednjega izdavača časopisa. To znači da su, paradoksalno, urednici sami plaćali trošak izrade časopisa, umjesto da budu honorirani za svoj rad. Štoviše, kako Mladen Urem kaže, a Edi Jurković u monografiji Kad je život bio novi val prenosi, 'za honorare nikad nije bilo sredstava ili su bila minimalna, kao glavni urednik nikada nisam ostvario svoja prava; nemam niti jedan dan staža zapisan u radnoj knjižici i bez socijalnog sam i zdravstvenog osiguranja punih petnaest godina radio časopis i biblioteku.'

Kao što je ljetos bio objavljen novi, 269. broj magazina Val, sigurno je da bi publiku mogao naći i 53. broj Rivala.

Srećom, Mladen Urem je nastavio s preganjem na drugim frontovima objavivši prijevode hrvatskih autora na druge jezike pri čemu prednjači njegova strast prema životu i radu Janka Polića Kamova.

Uvjeren sam da Mladen Urem ima još mnogo toga za reći, kao i mnogi riječki i hrvatski književnici i publicisti. U tom smislu, kao što je ljetos bio objavljen novi, 269. broj magazina Val, sigurno je da bi publiku mogao naći i 53. broj Rivala. Držim da bi takav broj Mladen Urem superiorno uredio i da bi se taj broj Rivala rasprodao na sljedećem Interliberu. Za one koji neće uspjeti doći do njega sigurno bi utjeha bila kad bi na njihovom Kindleu osvanuo e-Rival.

Pritom mislim da je sazrijelo vrijeme da Mladen Urem ne treba moljakati okolo sredstva za izdavanje kapitalnih djela za hrvatsku kulturu (s odmakom od 20 godina nakon gašenja očito je kako je kako je Rival sve značajniji). Nakladnici, grad Rijeka, Primorsko-goranska županija i sponzori trebali bi se natjecati tko će se brandirati uz takvo izdanje i tko će prvi pohrliti javiti Mladenu Uremu da se to ostvari. On to zaslužuje, a Rijeka to treba.