Bilo je tog proljeća 1957. godine u uredništvu moskovske “Komsomolske pravde” (Комсомо́льская пра́вд), ruskog lista usmjerenog na informiranje i motiviranje “omladine” o ključnim partijskim pitanjima prožetima temama o prirodnim i društvenim znanostima, tehnologiji, geografiji (...), vrlo živo. Približavao se VI. svjetski festival omladine i 40. godišnjica Oktobarske revolucije. Glavni urednik sazvao je sastanak i rekao: “Potrebno je našim čitateljima pričati o budućnosti. Odgodite sve druge poslove i pođite na službeni put u XXI. stoljeće. Da, u 2007. godinu, u godinu devedesetogodišnjice Oktobra, i putujte odmah sutra.”

Za medij te vrste tih godina nije to bio neobičan zahtjev - naime, danas bi rekli marketinški, a tada propagandistički sustavi zemalja sa svih strana “Željezne zavjese”, ali i zemalja “Trećeg svijeta” kojem smo mi težili, upravo su proživljavali vrhunce paradigme koja je u svojoj srži sadržavala ideju da stanovnici moraju biti izloženi maštovitim vizijama tehnologizirane i utopističke budućnosti koja je dostižna radom, zalaganjem i odricanjem. Suradnici “Komsomolske pravde” motivirano su prihvatili zadatak, razgovarali sa znanstvenicima i inženjerima te je nastala tako “Reportaža iz XXI. stoljeća”, jedinstveni ostatak sustava koji je upravo “budućnost” uzdignuo na razinu najvišeg komunikacijskog principa.

Reportažu iz XXI. stoljeća” u knjižarama nećete pronaći jer reizdanje neće tako skoro doživjeti, u knjižnicama eventualno (konkretno, u Gradskoj knjižnici Rijeka knjigu više nemamo, a u Knjižnicama grada Zagreba nalazi se u depou), a u fizičkim i online antikvarijatima gotovo sigurno hoćete - budućnost koja se nije ostvarila danas je ostala samo predmet trgovine među zaljubljenicima u povijest, retrofuturologiju, nostalgiju… Nastajanje novih metala, formiranje kolonija na Mjesecu, interplanetarna putovanja, beskrajni izvori GMO hrane, dio su evidentno željenih i zastupanih promjena tih godina koje su se trebale ostvariti u pedesetogodišnjem razdoblju. Karakteristično za SSSR, prednjačili su projekti koji su podrazumijevali određenu revoluciju na području teške industrije i transporta. SSSR nije pažnju poklanjao npr. robotima za kućanstvo, što su vizije koje su bile omiljene u SAD-u, već radikalnim transformacijama geografije, klime i demografije određenog prostora. Zazvano je tako i mijenjanje smjera morskih struja na sjevernim obalama Sibira ne bi li cijelo područje zahvaljujući toplim strujama postalo naseljivo i pogodnije za život i poljoprivredu: “Tu, na širokim sibirskim prostorima, kraj bijelih brana i elektrana koje presijecaju velike sibirske rijeke, oko najvećih nalazišta željeza, obojenih metala, na prostranim teritorijima golemih sibirskih bazena, kraj beskrajnih šumskih masiva, koje čovjek još nije dodirnuo, niknut će velika gradska središta, nastat će mnoštvo radničkih, tvorničkih i drugih naselja. Sibir će biti prekriven mnoštvom visokih škola i naučnih instituta svjetskoga glasa, tu će se razviti Sibirska akademija nauka, izrast će prostrane zgrade velikih zavoda i tvornica opremljenih prema posljednjoj riječi tehnike XXI. stoljeća, i, dakako niknut će odlično uređena lječilišta, odmarališta i sanatoriji.”

Modernom promatraču, osjetljivom na diskurs globalnog zatopljenja i obnovljivih izvora energije, začudan je to i stran svijet koji se sastoji od tona istaljenog čelika, kilometarskih betoniranih podzemnih tunela, desetaka metara visokih dimnjaka, tona položenog asfalta i svemoćne atomske energije. No udaljenost naših svjetova nije jedina egzotičnost - upravo taj ambijent bio je, tj. morao je biti, predmet bavljenja i pisanja cijelih generacija sovjetskih pisaca, a odstupanje od zadane paradigme moglo je značiti vrlo opasne posljedice po autora. Među ostalim, tema je to fascinantnog rada Franka Westermana znakovita imena “Inženjeri duše”.

Moramo li ukratko definirati “Inženjere duše”, reći ćemo da je to djelo o suživotu i prožimanju prokopavanja vodenih kanala i sovjetske književnosti koje je napisano poput romana, a ne povijesne studije. Westerman pripada onim novinarima/publicistima koji mogu istražiti i jednako vješto pisati o bilo kojoj temi (provjeriti i njegova ostala Durieux izdanja), a s obzirom da je bio novinarski dopisnik u Moskvi od 1997. do 2002. godine, svi potrebni izvori i sugovornici bili su mu dostupni iz prve ruke. Otkriva nam tako atmosferu duboke represije nad duhom i tijelom Maksimom Gorkim i Konstantinom Paustovskim kao glavnim likovima te zaranja u odrednice tzv. socrealističke proze koja je kombinacijom realističnih i naturalističnih spisateljskih tehnika morala pokazati i potrebnu ideološku usmjerenost i snagu novog čovjeka. Naslov knjige potječe od izraza samog Staljina, koji je okupivši 1932. godine u kući Maksima Gorkog četrdeset talentiranih i kvalitetnih sovjetskih književnika otvoreno rekao što se od njih očekuje: “Naši tenkovi su bezvrijedni, ako su duše koje njima trebaju upravljati od gline. Stoga govorim: proizvodnja duša važnija je od proizvodnje tenkova… Ovdje je netko primijetio da pisci ne smiju ostati mirno sjediti, da moraju poznavati život u svojoj zemlji. Čovjek se preporađa životom, a vi morate pomagati kod preporoda njegove duše. To je važno, proizvodnja ljudskih duša. I stoga dižem čašu za vas, pisce, za inženjere duše.” Paustovski je bio jedan od pisaca kojeg su mučile unutarnje dileme o takvom pristupu, temama i nejasnim kriterijima. Uostalom, 11 pisaca koji su tu večer pili kod Gorkog platili su životom u nizu čistki… Ipak, zadatak i misiju shvatio je prilično ozbiljno te kao talentiran pisac prionuo stvaranju djela koja su radnju smještala na gradilišta tunela, željeznica, tvornica, brana i vodenih kanala.

Kara Bugaz” jedno je od temeljnih radova te vrste, a tematizira sovjetska istraživačka i razvojna nastojanja na Kaspijskom jezeru u predjelu prema kojem i roman nosi svoje ime. Westerman o radu zaključuje: “I odjednom sam pomislio da sam shvatio Paustovskog: morao je istočnu obalu Kaspijskog jezera opisati kao marsovsku prirodu, zaljev Kara Bogaz kao kaljužu smrti. Inače ne bi imao srca predstaviti industrijalizaciju tog nedirnutog prostranstva kao blagoslov….Kara Bogaz za Paustovskog je predstavljao puno više od književnog proboja; bio je to klasičan primjer umjetnosti prilagođavanja. Autor je prošao obred inicijacije, koji mu je priskrbio ulaz u društvo sovjetskih pisaca.” Svi ti projekti, među kojima je i prokapanje tisuća kilometara kanala, a koji su spajali sovjetska mora, rijeke i jezera, ne bi bili mogući bez prisilnog angažmana stotina tisuća sunarodnjaka koji su dovedeni doslovno na razinu robova. “Samo vodeni projekti koji su poticali maštu mogli su opravdati postojanje tako opsežnog aparata”, opaženo je u “Inženjerima duše”. I u nedavno prevedenoj “Aferi Živago”, djelu koje tematizira istu stvarnost i svezu književnosti, društva i politike, samo na drugim frontama, svijet izgradnje kanala i uloge književnika je tako đer dotaknut. Ispostavlja se da Staljin i sustav uopće nisu ni imali ništa protiv dobrog dijela građana - jednostavno su propisivane brojčane kvote ljudi robova koje su trebale biti dovedene na gradilišta.

Poput Westermana 2000-ih, i jedan je naš novinar ranih 60-ih našao svoje mjesto kao dopisnik iz SSSR-a. Bio je to Frane Barbieri, novinar impresivne biografije - 1950. imenovan je glavnim i odgovornim urednikom Vjesnika, 1952. pokreće Vjesnik u srijedu (glavni urednik 1952. i 1957. – 1960.), a 1959. – 1960. uređuje i list Globus. Od 1953. do 1957. dopisnik Tanjuga iz Rima,1960. – 1964. Vjesnika iz Moskve, 1965. – 1967. Politike iz Latinske Amerike sa sjedištem u gradu Méxicu. Vjesnik je tada bila najvažnija dnevna novina SR Hrvatske, tiskane novine najvažniji način informiranja, a informacije iz Moskve presudne čak i za formiranje državnih vanjskopolitičkih stavova i poteza, što vrijedi istaknuti zbog shvaćanja skupa Barbierievih vještina i povjerenja koje je gajio u krugovima KP-a. Za razliku od jednodnevnih novinskih izvješća koja su padala u zaborav, ispisao je Barbieri u razdoblju svog dopisničkog rada u Moskvi i “Raport sa Crvenog trga”. Barbieri je bio vješt autor, jedan od onih koji je pravu reportažnu formu progurao i u tisak (VUS, Globus…), vrlo spretan u slaganju svih onih slojeva koji su trebali biti propagandistički, a opet ne naivan i naporan da bi uništio užitak čitanja. Njegovi su reportažni opisi Moskve i ostalih gradova kojima je putovao po zadatku živi, autentični, jednostavno pamtljivi i informativni. Autentični dokument života i načina opisivanja jednog vremena, rekli bismo:

“Po svojoj vanjštini, koja često odaje i unutrašnja raspoloženja, i ova moskovska omladina je vrlo šarolika. Uz one, koji pobožnom šutnjom ispunjaju biblioteke i naučne laboratorije, hodaju ulicama nakrcani knjigama i dupkom ispunjaju kazališta i muzičke dvorane, mogu se sresti i “frajeri” u trapericama koji se poguravaju oko stranih turista. Ponekad je to samo želja da se bolje zaviri preko vrata vanjskog svijeta, koja su se tek posljednjih godina počela otvarati. Ali je ponekad i više od toga. Na koncertu našeg džez-orkestra bilo je 90 posto omladinaca. Većina je sjedila ozbiljno, kako na svakom drugom koncertu, kritički i znalački, kako to već znade sovjetski gledalac sa svojim smislom i interesom za umjetnost razvijenim do strahopoštovanja.”

Čitati Westermana i Barbierija, kao svojevrsni usporedni maraton, zabavan je i koristan pothvat, koji provodi kroz hodnike nestalog i novim generacijama egzotičnog svijeta punog kontradikcija - s jedne strane obilježenog maštanjem o međuplanetarnim putovanjima i životu u obilju 2007., a s druge najgrubljom represijom, lomljenjem života i umjetnosti.
 
Uz “Inženjere duše” i Barbijerija ide i recentnije i znanstvenije domaće djelo o životu u socijalizmu kasnih četrdesetih i ranih pedesetih. “Kruh, mašta i mast” povjesničara Miroslava Bertoše autobiografski je rad o autorovom odrastanju u Puli upravo u trenucima najjačeg utjecaja SSSR-a na bivšu državu, odlazaka Talijana koji su nestajali preko noći, svakodnevnih mitinga, promjene školskog sustava i sadržaja učenja, reguliranja svijeta zabave, stripa i dječje književnosti… Uz to Bertoša koristi i dijeli svoje obilno historiografsko znanje o školi “Annales” i tako stvara rad koji je zapravo skup “linkova” i tema koje tek treba znanstveno istražiti i adekvatno spisateljski uobličiti. Jer i mi smo imali naše “inženjere duše”... Obično se spominje i ostala je upamćena “Bijela knjiga” iz osamdesetih godina, ali priča je daleko slojevitija. Ipak, da se ispriča na adekvatan način mislim da ćemo trebati sačekati malo hladnije i čistom znanstvenom radoznalošću ispunjene glave…

“Nastat će vrijeme, kad će s tom zakonitošću računati i jurišnici ogromnih zvjezdanih brodova. No to su problemi, o rješenju kojih će još maštati učenjaci, inženjeri XXI. stoljeća.” (Reportaža iz XXI. stoljeća.)