Vibor Travaš

Sjećam se da je puno učenika stajalo u hodniku i pljeskali su nam dok smo ulazili. Rođendan mi je bio sljedeći dan, pa sam se pitao da li svima počinje škola dan prije rođendana. Koliko se sjećam, taj dan smo i nešto crtali.

Tea Šabić

Osnovna škola mi je bila relativno blizu kuće, ali je moja lijenost prevagnula i dodijelila ulogu šofera mojim roditeljima (što im je bilo slatko samo prve dvije godine, nažalost :D) Taj period života mi je ostao u lijepom sjećanju, pogotovo zato što sam stvorila prijateljstva koja traju još uvijek. Bila sam odlikašica, no svatko ima svoje slatke pogreške; sjećam se prvog ispita osnovne škole gdje sam napisala da tjedan ima 8 dana, plakala sam kada sam dobila prvu trojku iz matematike jer sam oduzimala sve u ispitu umjesto zbrojila. Kako smo na odmorima uvijek trčali hodnicima jednom sam se prilikom poskliznula i udarila glavom u radijator. Voljela sam čitati lektire, a posebice knjige: Vlak u snijegu, Bijeli jelen, Paukova mreža, Branka, Mali Princ, Galeb Jonathan Livingston :)

Tea Šabić klinac

Robert Zeneral

Sam polazak u školu, pa tako i prvi dan škole, vjerojatno mi je kao i mnogim drugim ljudima jedan  od prijelomnih događaja u životu! Naime, tada kao dijete, naravno, toga nisam bio svjestan kao što sam svjestan danas, no podsvjesno, instinktivno, već tada sam znao da je odlazak u školu prvi veći korak na putu ka mom osamostaljenju. Ma kako to možda paradoksalno zvučalo danas, odlazak u školu donio je osjećaj rastuće osobne slobode, svojevrsnu neizrečenu potvrdu sve bržeg kretanja prema svijetu odraslih; bio je svojevrstan bijeg od neprestane, pa možda i pretjerane roditeljske paske. Nikada neću zaboraviti trenutak kada sam vrlo brzo, možda već na proljeće, u drugom polugodištu prvog razreda, majci  nagovijestio prvi samostalni izlazak u grad s prijateljem iz razreda. Točnije, poželjeli smo se stepenicama uspeti do Trsatske gradine, a nakon prvotnog protivljenja brižne majke kojoj se nije svidjela ideja da dvojica 7-godišnjaka sami tumaraju gradom, prvi put je svoju magičnu moć pokazao neoboriv argument: „Mama, ali idem s prijateljem iz škole!“ Isti je argument godinama kasnije pobjeđivao u mnogim drugim prijeporima oko duljine i vrste (večernjih) izlazaka...

Sjećam se mirisa svježe opranih i ulaštenih dugačkih, za mene 7-godišnjaka ogromnih hodnika Osnovne škole „Nikola Tesla“ koji su djeci ulijevali strahopoštovanje. Sjećam se i potezanja za uši od strane maloljetnih uličara iz Starog grada. Neodlazak po cigarete, odnosno protivljenje naredbama „geliptera“ iz Starog grada, značio je redovito nekoliko oštrih bubotaka po glavi, a dugo, dugo vremena pošasti ugnjetavanja pučkoškolaca nije moglo stati na kraj ni osoblje škole, pa niti ondašnja „milicija“. Sjećam se prostranog igrališta upropaštenog godinama kasnije projektom „Fenixve“ kojeg se repovi dan-danas povlače po sudovima; a od igrališta na kojem sam načinio prve ozbiljnije nogometne korake ostala je samo pusta betonska ledina (krov podzemne garaže) načičkana stupovima nalik nadgrobnom znamenju.

Prvog razreda osnovne škole sjećam se i po prvim snažnijim prijateljskim povezivanjima. Nažalost, s rijetko kojim razrednim kolegama ostao sam u vezi jer sam u petom razredu mijenjao školu. Nekidan putem društvene mreže javila mi se bivša kolegica iz „Tesle“ (hajde nek moderne tehnologije barem nečem korisnom služe!) a meni je, neoprostivo, trebalo neko vrijeme da uhvatim kontekst....

Vrlo brzo nakon početka škole slijedila je i meni i svoj drugoj djeci (ma što tko rekao o tome!)  krajnje mistična i većinom nerazumljiva ceremonija primanja učenika u pionire: dječaci i djevojčice dobili su crvene marame i plave kape s petokrakom, učenici su položili i zakletvu koju nisu razumjeli (zaklinjali su se da će ostati na nekakvom putu, i da će braniti nešto od nekih dušmana…), a cijela je priredba bila neki čudan miks velikih riječi, paradnog odijevanja i parareligijskog ushićenja nalik onome na crkvenoj krizmi. Djeci je od svega toga, naravno, najbolje legla zakuska po okončanju ceremonije -  kolači i sok!

Prvi razred je i (teško) navikavanje na ustajanje u relativno rani sat. Spremanje marende u torbu, pored svih onih šarenih knjiga, bilježnica s „ušima“, pernice i vodenih bojica. Prvi razred je i navikavanje na pisanje domaće zadaće, prve ocjene tvoga rada, i prvi strahovi od „kontrolnog“.

No polaska u školu danas se pomalo i bolno sjetiti: u sjećanje navire gotovo zaboravljeni osjećaj djetinje nevinosti, ogromne znatiželje, osjećaj da „tamo negdje na putu odrastanja“ leže golemi svjetovi i neistraženi čulni predjeli, a susret s ružnim ljudskim osobinama bio je još daleko. Te nevinosti više nema, svijet je odavno pokazao svoje dobre ali i mnoge loše strane. Kada bi se na tren mogao vratiti u prvi razred, bilo bi to negdje u srcu škole, kod „marendarija“, kako bi barem na nekoliko minuta udisao jedinstvenu kombinaciju mirisa ulaštenih podova, svježe pripremljenih marendi i „omekšivača“ pomno oprane i izglačane odjeće svojih školskih prijatelja.

Zeneral pionir

Josip Mlađan

Moj prvi dan škole zbio se jednoga dana, početkom rujna, 1992. godine, ne pamtim točan datum. Kao i danas, vjerujem, nekima su ti dani bili izrazito traumatični. Sjećam se vršnjaka koji su plakali za svojim roditeljima, ostavljeni nepoznanstvu škole kao zgrade i susretu nepoznatih lica. Nisam nužno imao taj osjećaj straha od zgrade škole, koju sam, usput rečeno, nekoliko puta sa svojima obišao prije početka nastave, čisto da se razbije nervoza oko toga. No, zato se sjećam osjećaja težine koju je podrazumijevao odlazak u školu tih prvih dana, prvoga „b“ razreda, Osnovne škole „Turnić“. Đačića od tridesetak kilograma, koliko sam tada mogao imati, obeshrabrivao je osjećaj dužnosti koji mu je ponavljan za vrijeme vrtićkih dana, a posebice ljeto prije polaska u školu; izraze „ići u školu“, „…najesen će u školu…“, i tome slično, posebno pamtim. Strukture već tada obremenjuju.

Vrtićkih dana se sjećam i po tome što su sva djeca tamošnje odgojiteljice oslovljavala s „drugarice“. Živo se sjećam konfuzije oko imenovanja nastavnica, odnosno učiteljica, tih prvih dana škole. Naime, mnoga su djeca još zadržala „drugaricu“, a kako se u to vrijeme službeni jezik nastojao čim više udaljiti od asocijacija na partijski vokabular, učiteljice su nervozno korigirale takve verbalne devijacije.  Pretpostavljam da su, kroz naredno vrijeme, i druge natruhe jezičnog unitarizma prosječnog prvašića prevladane raznim zrakomlatima, dalekovidnicama, i ostatkom jezičnog blaga.

Kada je škola otpočela tog rujna '92., još je bilo izrazito toplo, pa su se sva djeca moga razreda uspjela tih dana kroz igru u dvorištu upoznati i razbiti tremu oko bauka škole – u blizini još uvijek postoji šumarak u kojem smo, onako ne znajući se baš najbolje, rekonstruirali scene rata o kojima smo u to vrijeme slušali i čije smo scene gledali na dalekovidnicama u svojim domovima. Prvi, a i nekoliko narednih dana škole bili su, naravno, obilježeni raznim testovima kroz igru, pa se tako sjećam bojanja kružića, prepoznavanja raznih likova, i sličnih zadataka, kroz koje smo dobivali smjernice o radu u školi. Sjećam se da se tu negdje provukla i prva domaća zadaća – mislim da se radilo o nekakvom izrezivanju papira uz pomoć roditelja.

Pošto sam u trećem razredu osnovne škole promijenio školu, učiteljice iz prvoga razreda se slabo sjećam. Pamtim samo načelno blagu i strpljivu osobu, a takva je morala i biti jer smo kroz nastavu tih dana učili nevjerojatno puno novih stvari svemu se smijući i sve upijajući, svatko naravno na svoj osobni način.

Prvi dan škole obilježile su i torbe, u to doba četvrtaste, krute. Najčešći motivi na njima su bili likovi „disneyevih“ klasika, dakle „Mickey“, „Minnie“ i ostali, a tko zna možda se na nekoj još uvijek mogao naći i Ivo Lola Ribar. Ne znam zašto, ali ja sam išao korak dalje od toga – imao sam torbu koja nije imala naramenice, već samo jednu ručku, s gornje strane. Bila je sive boje, nosila se okomito, a morala je biti nekakva direktorska jer je s prednje strane imala malenu oznaku „Torpedo“ ili „Tvornica papira Rijeka“, ne sjećam se najtočnije. Obožavao sam tu torbu sve dok zadirkivanja vršnjaka narednih tjedana nisu postala neizdrživa. Nakon toga sam prešao na nekakvu varijantu „Toma i Jerryja“.

No možda još i važnije od torbe, bio je njen sadržaj. Prvi udžbenici i pokoja bilježnica tog prvog dana škole zauvijek žive u mom sjećanju. Ponajviše miris novih bilježnica i knjiga. Vjerojatno niti jedan udžbenik nije premašivao šezdesetak stranica, ali naravno volumen toga, tada, je bio pozamašan. Od proznih komada ne pamtim ništa, nažalost, barem ne to prvo vrijeme. Učiteljica nas je brzo upoznala s formatom knjige, one prozne, s kakvom se nismo susreli u predškolskom razdoblju. Kada razmislim, jedino ime koje mi pada na pamet bio bi Grigor Vitez, a možda i Zvonimir Balog, ako ih krivo ne svrstavam u to razdoblje.

Još sam nespretno držao olovku kada se prvoga dana pisalo ime učiteljice, raspored sati, pribor za sat likovnog, i tjelesnog; sve te sitne prve obaveze, koje su se tada činile gotovo nepremostivima. Prvi dan škole, a i one nakon njega pamtim u dobrom svjetlu. Tada naravno zbunjujuća, „škola“ mi se ipak predstavila kao pozitivno mjesto, ono kojem sam se sutradan ujutro rado vratio.

Tina Babić

Sjećam se da sam imala nevjerojatnu želju krenuti u tu školicu jer je to bio vrhunac odgovornosti i samostalnosti, makar je školica (stvarno je najmanja u PGŽ, vjerujem) bila doslovno iza zgrade, a dijelio nas je vrlo opasan svega metar i pol široki pješački :) Iza pješačkog bio je to svijet divova. Osmaši visoki dva metra (stvarno jesu tako izgledali!) i strašni srednjoškolci koji su cigaretnim dimom kratili svoje pauze. Ne sjećam se točno prvog dana, ali prijateljica mi kaže da su nam svojim tijelima napravili tunel i da su nam srdačno ti stariji učenici pljeskom zaželjeli dobrodošlicu. Sigurna sam da smo si bili važni. Imala sam onu kvadratnu rozu (ROZU!!!) torbu s nekakvim točkicama i ta torba mi je bila najljepša na svijetu... Od tih 4-5 predmeta radili su se veliki rituali spremanja knjiga (kao da se imalo što pripremiti), Biba i Pucko su mi trebali poslužiti kao moralna pouka i vidim danas gdje me to odvelo, Mate i Tika su me vrlo brzo počeli zamarati, zaljubila sam se kao budala već prvi tjedan i redovito bih kratila vrijeme kod dugokose, crnokose tete Sonje koja je bila pedagoginja (svi smo joj visili stalno jer su joj vrata uvijek bila otvorena i bila je zabavna) i u mom sjećanju je jedna od najtoplijih osoba u mom djetinjstvu. Zna li netko tetu Sonju? Učo je bio red, rad i disciplina. Zvijer, reklo bi se. Danas mogu reći da je radio svoj posao fenomenalno, a njegovim opaskama iz učeničke knjižice o mojoj kroničnoj dekocentraciji i poremećajima pažnje se i danas od srca nasmijem. Čak bude i neugodno koliko me već onda poznavao.

Ipak, da sve ne bude idilično pobrinula se filmska industrija. U podrumu škole su bile neke prostorije/učionice, ali da bi do njih došla, morala sam proći kraj kotlovnice i valjda ne trebam podrobnije objašnjavati zašto je to bio ogroman problem. Osobito nakon nastave jer sam redovito ostavljala stvari u školi, baš kao što to i danas radim na nekim drugim mjestima, no to su već neke druge horror priče za neku drugu zgodu.

Bio je tu i sušački ogranak, u zgradi škole sa strane i pretpostavljam da neću puno faliti ako kažem da sam te godine sve utrošila na čitanje Vjeverica, Hit juniora, Jelena, Velikih otkrića, Lastavica itd... Nedavno sam počela sumnjati na tetu s drenovskog ogranka kao osobu koja mi je prenijela kilometre redaka! E pa teto s Drenove, Hvala! :)

Tamara Crnko

jećam se da me u školu otpratila mama. Bila sam nevjerojatno živo dijete tako da me uvjeravala kako je mojim beskrajnim ludovanjima kraj i kako se moram uozbiljiti.,.. Školu sam iz toga razloga promatrala dosta sumnjičavo i napola mrzovoljno. Puno detalja se stvarno ne sjećam... već sam onda znala pisati i čitati tako da mi škola nije predstavljala nekakav problem. Nisam voljela satove krasopisa jer su mi jako smetale one sheme tanka pa debela linija nalivperom, pa opet tanka i opet debela linija... Uvijek sam varala na tablici množenja. Sprijateljila sam se s curom s kojom se i dalje družim. Također - izgleda da sam prvi dan škole, ponukana maminim nastojanjima da me psihički pripremi za višesatno sjedenje na jednom mjestu, nekolicini učenika ozbiljno rekla - Nema više zezancije, škola je počela! To je očito mojoj mami bilo smješnije čuti nego meni sada prepričavati...

Nikol Bali

Kosa složena u jedan vrlo važan rep, sa šiškama po sredini. Haljinica plava s rozim i žutim detaljima, naravno naslijeđena, jer bilo je to u vrijeme kada se odjeća za djecu nije kupovala, već se je prenosila s generacije na generaciju. Mislim da sam prvi baš svoj komad robe dobila u trećem razredu, plave trapezice na cvjetiće. U razredu su imena bila napisana na malenim čestitkama s uzorkom crvenih ruža (definitivno totalno neprimjereno, al' kaj sad, bila su takva vremena), a u njima je pisalo: "Dobro došla u prvi razred." Zapalo me sjediti s Brunom, crnokosim dječakom kojem sam nakon otprilike dva tjedna nastave razbila nos. Naime, tata mi je rekao da ne smijem nikome dopustiti da me gnjavi u školi, a Bruno je bio straaašno dosadan, pa eto, šaka u nos djelovala je kao primjereno rješenje. Malo mi je žao danas, jer je Bruno jedan vrlo zgodan momak s FER-a (a FER-ovci su ipak najslađi dečki), a na ulici me neće ni pozdraviti (jer sam ja ipak samo "ona mala s Filozofskog"), al' kaj sad. Mislim da nikada nikome nije rekao da sam mu ja razbila nos jer nikada nisam nagrabusila zbog toga.

Učiteljica nam je bila jedna prava seoska gospođa učiteljica, sa sivom trajnom, u kostimu, a po zimi i s lisicom oko vrata. Nije nas previše gnjavila, ali bili smo dobri i pristojni, kao što su i sva druga djeca te '97. bila. Ispostavilo se da je učiteljica bila moja susjeda, udaljena desetak kuća od moje. I tako jednoga maglovitog jutra, kad još nisam baš dobro zapamtila put do škole, sjedim uplakana na mrzloj klupici na ulazu u park. Nemam pojma bih li išla kući jer nisam sigurna hoću li se izgubiti u magli, ili bih išla prema školi, a nisam sigurna je li magla i tu upetljala svoje prste. Učiteljica je izronila iz magle kao ona dobra vila u Pepeljugi i tako je naše prijateljstvo započelo zajedničkim putem do škole. Nisam baš voljela knjige, matematika mi je bila najdraži predmet, a crtanje po čitanci iz Hrvatskog omiljena zanimacija za vrijeme nastave. Mnogo godina kasnije, za moju je učiteljicu, Mariju Ciber, u našoj obitelji skovan termin "Ciber baka" jer bila je ona baka svih nas, u onom dobrom smislu te riječi:). P. S. U šestom razredu bila sam puna jedinica iz Hrvatskog, pa sam odlučila prekinuti s matematikom i zaljubiti se u pisce. U jezik se još uvijek nisam zaljubila, a mislim da ni neću, čak ni kada magistriram.

Anda Bukvić

Dan je bio sunčan, ja sam bila uzbuđena i pripremila sam stvari tri dana ranije, imala sam novu torbu, pernicu, knjige i bilježnice i novu obleku. Sve je sjajno i netraumatično prošlo i od tog prvog dana nadalje jako sam voljela ići u školu.

Tako kaže moja mama. Ja se ničeg pod milim Bogom ne sjećam, tako da nekad propitujem ovaj „netraumatični“ dio. Ali da sam voljela ići u školu, to jesam. Mada mi je ispočetka često bilo dosadno.

Ono čega se živo sjećam prva je lektira u prvom razredu: Ježeva kućica. Tada je nismo trebali učiti prepričavati niti pisati sastavke, već naučiti tečno čitati. Tečno sam čitala u startu, ali svejedno sam knjižicu pročitala puno puta i posljedično stihove naučila napamet. Kad je došao moj red da čitam, izdeklamirala sam je cijelu. Učiteljica, tj. drugarica je bila malo osupnuta, ali brzo je došla sebi, okrenula se ostalim đacima prvacima i rekla: „Sram vas bilo, ni čitanje niste mogli pripremiti, a Anda cijelu slikovnicu naučila napamet!“

Hm, da, ispočetka nisam baš bila omiljena u razredu.

Vanja Kulaš

Prvi dan škole? Od osnovnjaka do faksa, a tako i kasnije kad sam se našla s druge strane katedre, inicijacijski dan u svakoj novoj obrazovnoj ustanovi pratio je miks euforije, titrave znatiželje, blage strepnje. I dalje me taj prvašićki adrenalin neizbježno trese na novim početcima, pri upoznavanju s novim radnim sredinama ili kod učenja novog jezika.

Nakon u svakom smislu klaustrofobičnog vrtića koji sam strastveno mrzila do zadnjeg dana, sa školom sam smjesta kliknula. Nisam tamo zatekla ništa od turobne ozbiljnosti kojom su nas na rastanku zlurado nastojale zaplašiti vrtićke tete, naprotiv sve je vibriralo od pozitive i (intelektualne) zaigranosti. Ukratko, kvartovska osnovna škola sa zidovima u bordo-bež kombinaciji za mene je značila slobodu.

Iako se zaljubljenost u školu pod pubertetskim naletima bunta protiv institucija i prisile ukalupljivanja nažalost s vremenom ponešto istopila, dugo je sve vezano za nju bilo zavodljivo do ovisnosti. Glatkoća novih novcatih udžbenika, sjaj prozirnih plastificiranih košuljica koje su naslovnicima davale onaj finalni touch. Ritual umatanja bilježnica u ukrasni papir, zaneseno žvakanje gumica za brisanje na vrhu drvenih olovaka. Čitanke, slovarice, crtančice (iz ove perspektive totalno vintage), čoškaste torbetine veće od svojih vlasnika. Učeničke knjižice plavih korica umjesto svjedodžbi, krasopisom ispisane pohvalnice. Razredni žamor, halucinantna ugoda kakofonije pod odmorima (od čijeg me intenziteta kad sam i sama počela raditi u školi oblijevao znoj), brenčanje raštimanog školskog zvona. U prvim mjesecima prvoga razreda zvjezdice umjesto petica. Karizma i autoritet plavokose učiteljice, voljene drugarice. Sveprisutna prašina od krede i spužve, čak i oštar miris sredstava za čišćenje podova.

Što se tiče gorko-slatkih povrataka u klupe nakon dugih praznika, ma koliko traumatična bila spoznaja da je ljetnom ljenčarenju kraj, veselili smo se uvijek prvom danu škole zbog prijatelja kojih smo se zaželjeli, u ta dva mjeseca izraslih, preplanulih, izgriženih od komaraca, krastavih koljena, suncem posvijetljele kose.

A knjiške uspomene? Iako imam i dražih knjiga, pamtit ću zauvijek one s kojima sam ukoračila u pojedine obrazovne faze. Tako pouzdano znam da sam početkom osnovne škole gutala Matu Lovraka i to dva njegova možda manje poznata romana Neprijatelj br. 1 i Prijatelji. Ljeto nakon upisa u gimnaziju važno sam, na preporuku mamine prijateljice, iščitavala Salingerova Lovca u žitu, a prva knjiga koju sam kao brucošica posudila u biblioteci Goethe Instituta bio je Fabian Ericha Kaestnera.

Još uvijek, od mitskog susreta sa školom '86. godine, a sigurna sam da to nije prozaično uvjetovano zaposlenjem u obrazovanju, vrijeme ne računam po kalendarskim godinama. Novi životni ciklusi u mome slučaju ne počinju u proljeće, a velike se odluke ne donose u siječnju nego baš sada, u kasno ljeto - u vrijeme kad počinje škola.

Dunja Matić

Sjećam se samo kad sam se prvi put rasplakala u razredu, al to nije bio ni prvi dan, ni prvi mjesec, a možda ni prva godina. Imali smo sat iz matematike. Dobili smo zadatak: 1 + kvadratić = 3. Znam da sam pitala učiteljicu, zašto samo jedan broj smije ići u kvadratić. (A šta ćeš…) Ne znam kako mi je objasnila taj veliki problem, ali znam da sam imala poluegzistencijalistički napad panike i htjela ić' kući. Ljudi se ne mijenjaju ni najmanje.

Eva Simić

Maximum osnovnoškolskog mi je leksikon  u kojem sam pisala da ću biti odvjetnica ili glumica, da su mi najdrazi pjevači Šajeta, Vesna Pisarović i Eminem, a najdraze knjige Pahuljica (Hrvoje Hitrec) i Ubojstvo Rogera Ackroyda (Agatha Christie). I da, mama mi je pričala, da kad bi se djeca nabila na prozore da vide roditelje kad odlaze, da sam ja to interpretirala kao da svi mene čekaju pa su zato na prozorima. Slike, nažalost, nemam. I to je to.

Alen Kapidžić

Ti prvi dani škole iz 80-ih godina prošlog stoljeća sada izgledaju poput požutjelih fotografija u obiteljskim albumima mojih roditelja. Kada pogledam u sjećanje na te davne dane vidim nešto poput filma Družba Pere Kvržice u kojem učitelja glumi mlađahni Antun Vrdoljak. Tako to davno izgleda. Davnije su jedino Priče iz davnine. :-) Sjećam se da su ti prvi dani škole uvijek prolazili blago. Došli bi u školu u kratkim rukavima i hlačicama, naslanjali gole podlaktice na hladne klupe, slušali nekakve razredničine govore dobrodošlice čije bi riječi zaboravljali istom kada bi utihnule, a koji su se svi svodili na to da počinje nova školska godina, da moramo biti bolji nego prošle, da moramo više učiti, da postajemo stariji i odgovorniji. Tako nešto. :-) Mi bismo samo čekali da nam daju raspored pa da možemo ići kući odigrati se još jedan dan ili cijeli taj tjedan pošto na početku školske godine nikada nije bilo puno obaveza.

Taj prvi tjedan je uvijek nekako prolazio glatko kao da sporo klizimo iz modusa bezbrižnosti u modus obaveza. Prva zadaćnica je uvijek bila "Kako sam proveo ljetne praznike?", a za njom bi za koji mjesec slijedila "Jesen u mom gradu/selu". Uglavnom sam, poput svih ostalih, na jesen i početak školske godine gledao kao na nešto negativno dok jedne jeseni učiteljica nije rekla: "Ne mora jesen biti nešto ružno zato što završava ljeto i počinje škola. Jesen može biti i lijepa. U jesen sazrijevaju mnogi plodovi poput krušaka, jabuka, grožđa... Lišće požuti i pocrveni, padne na pod pa nam šušti pod nogama. To je sve lijepo." Te učiteljičine riječi potaknule su u meni početak dugogodišnje, skoro cjeloživotne, transformacije jeseni iz nečeg lošeg/negativnog u nešto lijepo jer otimanje društveno uvjetovanoj mat(r)ici ne ide brzo i glatko.  No te učiteljičine riječi, nekog davnog početka školske godine, bile su začetak moje sadašnje ljubavi prema jeseni koja je sve veća što sam stariji.

Irena Hartman

A prvi dan, ne sjećam se puno - znam da sam ga jedva dočekala jer nisam voljela ići u vrtić i bila sam presretna kad sam mogla prestati ići u vrtić. Bilo je par djece iz dotičnog vrtića pa nisam bila nešto previše isprepadana novom djecom; i sjećam se da smo sjedili na stolovima (bili su onako poslagani uza zidove i prozore) i dobacivali smo se teniskom lopticom, i kad dobiješ lopticu kažeš svoje ime. (I nešto o sebi? Ne sjećam se… :D) Naša učiteljica je imala crnu kosu i vrlo bijele zube i baš smo je voljeli; i ne sjećam se više ni kako se zove, ali se zato sjećam njezinog parfema (to malo stalkerski zvuči, znam, ali dogodilo se da se krećem gradom među ljudima i jednom je tako neka djevojka ili žena imala parfem i meni je odmah naša učiteljica bila u glavi :D

img014

Marko Žmak

Ja sam u školi uvijek bio outsajder... Eto, to ti je od mene.

Igor Franceško Frenki

Moj prvi školski dan zagubljen je negdje u fileovima raznih uspomena iz razdoblja djetinjstva i trenutačno ga nikako ne mogu prizvati u sjećanje. No kada pomislim na osnovnu školu, pogotovo na period od prvog do četvrtog razreda, jedan događaj mi se urezao u pamćenje više nego ostali.

Prvo moram reći da sam imao sreće jer je moj učitelj stvarno bio genijalan i posve neuobičajen.

Ovo je samo jedna crtica koja svjedoči o tome.

Jedan dan, možda sam bio drugi razred osnovne, učitelj je došao u razred s dva crna kofera, velikim i malim. Kada je došao red za sat glazbenog odgoja, odnosno muzičkog odgoja (kako se tada zvao), rekao nam je da pomaknemo sve  školske klupe skroz uza zidove učionice, što smo uz njegovu pomoć i učinili. Potom je otvorio veliki kofer i iz njega izvadio električnu gitaru, „Gibson Les Paul - boja trule višnje“ – rekao je.

To je bio prvi put da sam vidio električnu gitaru tako izbliza i kao ostatak razreda bio sam oduševljen. Izvadio je pojačalo iz drugog kofera, sve spojio i naštimao gitaru. Iz zvučnika je zagrmila neka Rock 'n' Roll stvar na opće veselje nas klinaca, a učionica je počela nalikovati plesnom podiju. Nakon što smo se smirili rekao nam je da će nas naučiti kako stvarno plesati. Na jednu stranu prostorije je poredao djevojčice, a na drugu stranu nas dječake i rekao nešto tipa: „Prvi ples dame biraju, drugi ples dečki biraju…“ Objasnio nam je koja ruka ide na rame koja na struk te razmak koji moramo držati i pokazao nam vrlo jednostavne plesne korake. Kada je došlo vrijeme biranja tko će s kime plesati, sjećam se da je bilo je puno crvenih obraza, smijeha i zadirkivanja. Svi smo znali da postoji mogućnost da nas baš naša tajna simpatija izabere za ples ili da mi skupimo hrabrosti izabrati nju. Ne sjećam se melodije koju je učitelj zasvirao, ali se sjećam da sam tada prvi put zaplesao sa svojom simpatijom.

Milan Zagorac

Ludbreg, rujan 1983. išli smo kod fotografa, mama je htjela da me se fotografira onako u smiješnoj robici, bio sam u košuljici, hlačicama na crtu i s torbicom na leđima, bila je to lijepa jedna torbica, trajala je do četvrtog osnovne kao i pernica s nečim što se moglo protumačiti 66 ili 99. Mama me ostavila pred razredom, moj je bio 1. b, bilo nas je tridesetak, manje više i danas sam s nekima u kontaktu na fejsu (kad već nisam u Zagrebu, Ludbregu ili Varaždinu). Sve mi je nekako u smeđim tonovima, bilo je lijepo, ugodno i jako lako, učiteljica, tada se to zvalo drugarica, je bila Katarina Havaić iz Sigeca Ludbreškog, uvijek je imala neke priče od stoljeća sedmog, ali sam je glede & unatoč nekim nedostacima volio, mislim da je i ona mene, ali teško je tu biti pametan, osjećaji su jako fluidana stvar. Ocjene nismo dobivali, nego kvačice, malo sam većini djece bio neobičan jer sam govorio s jakim riječkim akcentom (tek sam 1982. došao u posve nepoznatu sredinu), dok su svi ostali bili kajkavci, što je bio jezik koji sam tek puno puno kasnije usvojio na razini da mi je štono bi se reklo milozvučan pa su mi i sada Gruntovčani nešto što me vuče u djetinjstvo. Ipak, nekako bih danas rekao da sam bio uklopljen iako je i tu bilo neravnina, mora da sam se od početaka škole malo pravio pametan... Tko će ga znati.

U razredu su djeca odmah dobila svoje uloge, tako su Dubravko Kern ili Željka Belošević bili jako važni, Krunoslav Havaić i Ivana Golenja wannabeeji, a Šmer je bio posve neuklopljen kao i dvije Romkinje, Daliborka i Ljubica. Ivica Jarni mi je bio možda najdraži, a model razrednog arhisuparnika za ulogu boy geniusa je predstavljao Dalibor Krleža (to je nešto što bi danas najlakše mogao opisati kao odnos Dextera i njegovog najboljeg neprijatelja Mandarka Astronomova, s time da je sestra Ana igrala posve vjerodostojno ulogu Dee Dee) iako sam se zapravo najviše družio s Mariom Frančićem, Ivicom Čižmakom i Antonijom Triplatom, on i danas ima radnju u Ludbregu kao što je tada imala i njegova mama. Nije se toliko vodilo računa o statusima, iako se znalo tko je s kime dobar, a tko nije, pokefali bi se međusobno, tada je to bila sasvim normalna stvar, ali mi se čini da nije bilo nikakve zločestoće, no to je stvar koja se izgubi u vjetrometini sjećanja, pa sam posve neobjektivan. Kao i sva druga djeca iz Ludbrega, bio sam zaljubljen u Mirelu Biškup, ali tada nisam znao da je to to, pa hajte, tko se toga više sjeća. Ona je išla tek na godinu u isto neki 1. b, dok sam ja bio već 2. b. Ono što je meni kao djetetu iz Rijeke bila novost, bio je snijeg kojeg se sjećam već od te jeseni, dok su neki razredni nestašluci, školsko gradivo, osobni sukobi i slično totalno izblijedjeli. To je sada, nakon 30 godina posve požutjelo.

Goran Gluščić

Pošto mi je mama učiteljica razredne nastave, već i prije polaska u prvi razred sam puno vremena provodio u osnovnoj školi. Zbog toga sam nešto ranije naučio sva slova, čitati i pisati. Prva lektira bila je neka slikovnica koju učiteljica meni nije ni dala. Moram priznati da sam bio malo razočaran, jer je izgledala zabavno. Umjesto nje dobio sam zbirku kratkih dječjih priča koju sam pročitao u jednome danu. Već sljedeći dan sam je vratio učiteljici, a ona nije vjerovala da sam je stvarno pročitao. Mislim da to nije dobro prošlo.

Goran Gluščić

Bruno Vignjević

Puno važnih događaja u životu polako, ali sigurno prekriva prašina vremena. Ostaju tek konture, obrisi lica i emocije kojih se unatoč vremenskoj distanci i danas vrlo živo sjećamo. Jedan od tih važnih događaja u mom životu bio je zasigurno i početak osnovnoškolskog obrazovanja, ujedno je to bio i kraj mojeg bezbrižnog djetinjstva, uslijedile su obveze pisanja zadaća, učenja i ono najteže, ranog ustajanja. Mnoge sekvence tog prvoga dana su odavno zaboravljene pa ću se ukratko pokušati prisjetiti onih za koje sam siguran da su se dogodile i da ih i danas pamtim. Sjećam se kako su tog toplog rujanskog dana 1997. godine kolone djece iz susjednih zgrada u kvartu pohrlile prema školi u društvu svojih roditelja, uzbuđenja nije manjkalo ni kod jednih ni kod drugih. Sjećam se i kako smo nas četvorica najboljih prijatelja iz zgrade zajedno sa roditeljima krenuli ka školi koji su nam usput nastojali dočarati svoje prve školske korake. Svi su se složili oko jednog, od toga dana više ništa neće biti isto. I nije bilo.

Sjećam se gomile djece zbijene u školskoj auli koja su nestrpljivo iščekivala prozivku budućih razrednika. Najupečatljiviji, a ujedno i komičan događaj zbio se kada su jednog od moje trojice najboljih prijatelja prozvali u drugi razred. Naime, nas trojica smo bili prozvani kao „bekavci“, on je trebao biti „akavac“. On nije mogao preći preko te „nepravde“ te je odmah zajedno s roditeljima otišao do razrednice koja ga je prozvala i saopćio joj kako ne želi ići u razred gdje s njim nisu i njegova trojica najboljih prijatelja. Očigledno je kako su se razrednica i uprava škole smilovali te je ubrzo potom prebačen u željeni razred. Nakon prozivke smo se zajedno s našom razrednicom uputili u učionicu gdje je uslijedilo međusobno upoznavanje, razrednice sa svojim novim učenicima i nas učenika između sebe. Svi smo ukratko izrekli par riječi o sebi a nakon toga nam je razrednica zadala naš prvi zadatak. Trebali smo nacrtati bilo što nam prvo padne na pamet te objasniti na što nas to asocira. Sjećam se kako nisam bio pretjerano vičan crtanju, što je i dan-danas slučaj. Vrlo nevješto sam nacrtao kvadrat, obojio ga u plavo i rekao kako me to asocira na knjigu. Prilično apstraktno, no kod trojice mojih prijatelja to je izazvalo popriličan smijeh, smatrali su kako njihovi crteži imaju veću umjetničku vrijednost. Ukratko je ovo sve čega se vrlo živo sjećam, no pomalo i žalim za sjećanjima koja su se putem izgubila.

Dario Abram

Prvi mi je dan škole bio prelijepo iskustvo. Mojim roditeljima nešto više no meni, a i oni su bili prestravljeni činjenicom da im sinčić zalazi u jedno poduže razdoblje svoga života. Bilo je ugodno dočekati prozivku, potom i upoznati učionicu i razred. Sasvim novi ljudi, vrtić je odavno zgotovljen, čudnovate klupe, kakvi su to stolci, čemu panoi, kako se otvara prozor, zar kreda tako stravično škripi kad se njome ne zna pisati, tko se to predstavlja kao naša razrednica – sve su to samo neka od mojih razmišljanja i pitanja.

No ono što mi je srcu drago jest prvi sat engleskoga jezika i predraga mi učiteljica Anica Saraf, koja me poučila i jeziku i životu. Zbog nje sam zavolio engleski jezik, na temelju njezina iskustva uspio sam osvijestiti traganje za zemljama i njihovim čarima, a usto sam i upoznao predivnu osobu koja me se sjeća(la) i godinama nakon toga.

Stoga, buduće drage generacije, njegujte silne zajedničke trenutke jer vrijeme prebrzo leti, samo što tada to i ne zamjećujete. (Kaže vam netko opsjednut vremenom.) Prvi se dani škole itekako pamte, a apeliram na roditelje i učitelje da ih učine što ljepšima, ugodnijima, prozorima u neki novi svijet.

Marina Vrđuka Beleš

Bilo je to davne 1988. Odrasla sam u malom mjestu i išla u vrtić, tako da sam većinu razreda znala od prije. Mislim da je to bilo presudno za dobar osjećaj. Učiteljica, Nada Polić, bila je jedna jako prijatna, nasmijana osoba, što je također pomoglo. Nije bilo nikakvih strahova ili trauma od roditeljskog napuštanja, to sam vjerojatno prošla u vrtiću. Ne sjećam se što smo točno radili prvi dan, vjerojatno ništa posebno. Ono, upoznavanje s djecom koju već poznaješ, s poantom našeg polaska u školu, svrhom obrazovanja i sličnim radostima. Uglavnom, kad se prisjećam osnovne škole, uvijek su to lijepi trenuci učenja (onoga što je u toj dobi još bilo jednostavno), druženja na odmorima, izborno ovo, izborno ono; stalno neka akcija.

Marina Vrđuka

Kristian Benić 

Prvi dan škole? Naravno da se ne sjećam ništa vjerojatno zato jer je razina treme probijala sve okvire normalnog. Vjerojatno je cijeli taj govor ravnatelja i učiteljice (pretpostavljam da se je nešto takvo odvijalo) u moj glavi bio jedan veliki šum. I zapravo, škola mi je iskreno do kraja ostala jedna velika trema, posebno ti prvi dani koji su značili raskidanje s ljetnom dokolicom i zadovoljavanju slobodnih interesa… No prvih mjesec-dva dana se sjećam ponekog detalja. Prvo činjenice da sam jednog dana užasno plakao na školskim stepenicama. Zašto? Naime do tada je svaki dan po mene dolazila mama, ali taj put je nije bilo. Ja jednostavno nisam znao što drugo nego početi plakati. mama se je pojavila za pet minuta, samo je bila riječ o kašnjenju, ali to se upamti…

Plakao sam i drugi put - kada sam zaboravio prometnu maramu. A bogami i treći put kada samo išli u sklonište zbog zračne opasnosti. Nikad neću zaboraviti crtež nastao u skloništu po kojem je cijela Rijeka uništena. Sklonište je imalo i neka velika željezna vrata koja su strašno lupala, a ja sam sve to interpretirao kao detonacije. Uglavnom, ne mogu opisati sreću i veselje kada sam izašao van i shvatio da se nije dogodilo baš ništa… Pamtim nalivpero na koje nas je učiteljica silila, pamtim predsjednika razreda koji nas je mogao slati u kut i pred ploču (brijem da sam se i tada rasplakao) pamtim Srđana s kojim sam sjedio prve dane i onda mu odnio zadaću doma jer nije bio u školi da bi mi susjeda tada rekla da je on “otišao zauvijek s roditeljima tamo preko”. U prvi mah sam pomislio da je umro, a tek je poslije postalo jasno da je riječ o Srbiji. Najdraža aktivnost mi je bila kalendar vremena, ono crtanje i bilježenje vremena uz crtanje ljudskih aktivnosti, valjda mi je zato i do danas meteorologija izrazito draga…