Rijeka je bila i još uvijek jest grad mogućnosti. To su puno češće prepoznavali stranci, poput Roberta Whiteheada naprimjer, nego što smo prepoznavali mi sami. Pa čak i danas, u vremenu krize i depresije, Rijeka je grad mogućnosti koje treba prepoznati i iskoristiti. Mogućnost se sada zove kandidatura za Europsku prijestolnicu kulture 2020. A kako istu iskoristiti?

Kandidatura za EPK prilika je da razmislimo o tome kakvom sredinom želimo da Rijeka postane te na koji se način kultura može uklopiti u tu viziju. Takvu su priliku do sada dobili mnogi europski gradovi i u pravilu ju iskoristili za preobražaj vlastite kulturne osnove i identiteta. Takva promjena pozitivno je utjecala ne samo na kulturu, nego i na turizam, gospodarstvo i razvoj uopće. Upravo zato na ovu kandidaturu treba gledati kao priliku za promjenu, a ne samo kao na nekakav klasični festival kulture.

Riječka kandidatura vrtit će se oko četiri uporišne točke ‒ rad, manjine, voda i luka. Postavljene su jako široko i na njih se mogu (ili još bolje, moraju) naslanjati i druge točke i/ili točkice koje su bitne za riječki identitet i ono čime se želimo pokazati svijetu. A nije da nemamo što pokazati!

A kako stojimo s riječkim (kulturnim) identitetom? Pa u najmanju ruku – zbrčkano! Dičimo se industrijskom baštinom, ali je ne koristimo. Želimo biti rokerski i/ili pankerski grad, ali kada je posljednji put u Rijeci održan veliki rock koncert? Želimo biti grad kreativne industrije, a onda se sjetimo Republike. Želimo biti turistički grad, a nemamo pošteni autobusni kolodvor. Ovakvih barijera možemo nabrajati u nedogled. Želimo biti svašta jer možemo i imamo zašto, ali na kraju ispada da nismo ništa jer nam se ne da. Ili ne znamo to iskoristiti.

Dobar primjer je turistički autobus. Odlična ideja, ali slaba realizacija. Rijeka, naime, uistinu ima što pokazati svojim gostima i što je još važnije, ima priču koju treba ispričati. Priču koja vrvi zanimljivostima, pikanterijama, urbanim legendama, svjetskim raritetima... Kao što više ne možemo prodavati sunce i more, isto tako ne možemo samo provesti ljude kroz grad i pokazati im nekoliko zanimljivih lokaliteta. Ljude zanima priča. Oni žele nešto više od suhoparnih činjenica koje ionako mogu pročitati u bilo kojem vodiču. Žele nešto zbog čega će se zaustaviti, reći Vau! i poželjeti se vratiti. Zašto ljudima ne ponuditi priču, urbani mit, o tome kako je Al Capone financirao gradnju Riječkog nebodera? Zašto ljudima ne ispričati priču o pjesniku, ratniku i ljubimcu žena Gabrieleu D’Annunziu? Zašto ne spomenuti Petera Sachlera i reći da je on snimio metak u letu i tako omogućio Machu svjetsku slavu?

Rijeka je zahvaljujući svome zemljopisnom položaju bila sjecište velikih europskih kultura i u njoj se prelamala europska povijest. Iako prazna, jalova i beskrajno dosadna, za ljubav ove štreberske cure (kako ju je jednom nazvao Irvin Lukežić), tukli su se Austrijanci, Mađari, Talijani i Hrvati. A ona se uvijek svima lijepo smiješila i podavala onome tko je bio najbogatiji i najmoćniji prosac, kako bi za sebe izvukla što veću korist. Prosci su se mijenjali i prolazili, a ona je ostajala i u svoja njedra skupljala ono najvrednije od svih prosaca – slobodu, miteleuropski duh, mediteranski šarm i širinu slavenske duše. Kada su se sve osobine pomiješale, dobili smo Riječanina ‒ kozmopolita/građanina svijeta. Plejadu građana svijeta započinje Andrija Ludovik Adamić na samom početku 19. st. i ona se nastavlja sve do naših dana. I tu plejadu treba iskoristiti. I Whiteheada, i Ciottu, i La Guardiu, i Salchera, i Lupissa, i Tićca, i Grossicha, i Zannelu, i D'Annunzia, i Kožičića Benju, i Caponea, i Klimta i još mnoge druge.

Ako ste se oko nekih imena koje sam ranije spomenuo pitali tko su oni ili zašto ih spominjem, to nas dovodi do još jedne bitne riječke odrednice. A to je povijest. Odnos prema riječkoj povijesti trebamo redefinirati. O njoj se obično ne govori, ne piše i stalno se nalazi u nekom zapećku. Povijesti, kakva god bila, ne treba se sramiti, nego objektivno govoriti i iz nje iskoristiti ono najbolje! A Rijeka ima bogatu povijest koja je skrivena. I zato je pokušajmo otkriti. Za početak samim Riječanima, a onda i drugima.

A kad smo kod drugih, tu imamo jedan zanimljiv paradoks. Naime, imam dojam da stranci imaju puno bolju percepciju Rijeke od samih Riječana. Uistinu je neobično da se neki grad izvana toliko bolje vidi i doživljava kao što je slučaj s gradom s obiju strana Rječine. Žiteljima ovoga grada treba vratiti samosvijest, trebaju postati svjesni i ponosni na sebe, svoj grad, njegovu prošlost, sadašnjost i budućnost.

I sada, upravo u ovom trenutku, Grad koji teče ima možda povijesnu priliku da sam prepozna i iskoristi svoje mogućnosti i pri tome je potpuno nebitno hoćemo li ili nećemo postati Europska prijestolnica kulture.

Fotografije: Pogled na Rijeku s balkona Radija Korzo