Dizajn je društvena kategorija. On živi u društvu, za društvo i odraz je društva. Svaki kvart ima nešto zastupljenog dizajna – neki više, neki manje, a to je najčešće u obliku plakata. Ako se složimo da je plakat odraz ekonomskog, društvenog i kulturnog života neke zajednice, zastanimo malo kod najbliže površine za plakatiranje i zamislimo se što ona govori o nama.

Funkcija plakata

Dizajn nije egzaktna znanost te jasna i općeprihvaćena pravila za dobar plakat ne postoje.

Grafički bi se dizajn općenito mogao okarakterizirati kao vizualno rješavanje problema, a “problem” koji treba riješiti plakatom jest prezentacija ili promocija nečega. Plakat može imati nekoliko zadaća: pružiti informaciju, privući pažnju i istaknuti se u svom vizualnom kontekstu koji je najčešće mnoštvo drugih plakata. Drugim riječima, nije mu lako i uvijek se na ovaj ili onaj način natječe za pažnju publike. Njegovo tajno oružje može biti zanimljiv, domišljat i dojmljiv sadržaj ili nešto sasvim drugo (češća situacija). Očekivano je da pružanje informacije bude primarna funkcija, no nije uvijek tako. Neki oglašivači stavljaju naglasak na privlačenje pažnje i to po cijenu svega ostaloga, nekad čak i prometne sigurnosti.

Plakat je definitivno najraširenija urbana forma, a kreće se od formata A4iz kućne radinosti (najčešće zalijepljenih selotejpom za stup ili stablo), preko regularnih plakata koji najavljuju neki događaj, pa do bill-, mega-, jumbo-, XXL-, superboardova. Cilj je u što manje sadržaja i što prije iskomunicirati što više. U fokusu bi trebao biti sadržaj, tj. ideja, tj. koncept, a još je bolje ako pobudi emociju.

Estetika plakata

S druge strane, svako vrijeme nosi svoju estetiku. Neke teorije zagovaraju tezu da je dobar dizajn postignut tek onda kada se više nijedan element dizajna ne može oduzeti jer tada više ne bi komunicirao kako treba. No od početka pojave plakata izmjenjuju se takav čist/minimalistički pristup i onaj s bogatstvom elemenata. Pa opet ovaj prvi, pa drugi i tako stalno.

Koliko često uopće upamtimo plakat? Nažalost, vjerojatnije je da se to dogodi zbog nečeg negativnog nego pozitivnog. Još se uvijek sjećamo krivo napisanih plakata za “pelin fewer” ili neshvatljivih jumbo plakata s “pašteta artom”. Ipak, najčešće ih ljudi i ne percipiraju jer je oko već toliko naviklo na šarenilo svuda oko nas da plakati jednostavno prolaze ispod radara.

Ako se zaista zagledamo u neku površinu gdje je dopušteno plakatiranje (ili nije) i gdje ima barem 10-ak različitih plakata, znate li koji će biti najuočljiviji? Naravno, onaj za koncert Ivana Zaka ili Jelene Rozge. Sigurno ih znate, velika bijela štampana slova na crvenoj pozadini i to je to. Bez grafika, bez ilustracija, bez fotografija. Zašto? Zato jer svi ostali imaju sve navedeno i stope se. Ovdje zbog uočljivosti manje postaje više – i u smislu informacija, i u smislu boja, i u smislu formata. No iza takvog dizajna nema ideje koja nas natjera na razmišljanje, nema koncepta koji je jasan i glasan. Takav plakat samo prenosi jednodimenzionalnu informaciju i baca se u smeće nakon tjedan dana. Nema nikakvu drugu vrijednost. Ne prenosi emociju. Ne izaziva reakciju. Ne pobuđuje čuđenje. Ni divljenje. (No budimo realni, vjerojatno nije ni imao takvih ambicija.)

Želimo li takav odraz društva?

Škurinjski je kružni tok jedna od najfrekventnijih pozicija u gradu kroz koju prođu tisuće ljudi svakoga dana. Mora da je ekstremno vrijedno tamo imati plakat, je li? Hmmm, ne nužno. U tako “gužvovitoj” prometnoj situaciji vozači definitivno nemaju vremena za čitanje billboarda, a ipak ih je tamo postavljena cijela šuma. Događa se da ljudi propuste izlaz iz kružnog toka jer od svih silnih oblika reklama nisu pronašli putokaz. To je jedna od mnogih situacija gdje oglašivačka industrija jede onu prometnu i sigurnosnu, a plakat je definitivno još uvijek jedan od glavnih igrača oglašivačke industrije. Škurinjski je kružni tok postao poput burze jumbo plakata koji na sve načine pokušavaju upasti u oko (čak i velikim natpisom “OPREZ” na jednom od njih).

S obzirom na to da kružnim tokom zaista prolazi mnogo ljudi, zar ne bi bilo bolje pružiti ljudima neki poželjniji sadržaj od puke reklame? Ako već ostaje ta infrastruktura, umjesto reklama mogla bi to biti izložba lokalnog umjetnika ili radovi dječjih vrtića (naravno, postavljeni na način da ne ometa promet). Mogao bi to postati kulturni kružni tok s plakatima aktualnih kazališnih predstava. A mogli bi se i srušiti svi nosači plakata i umjesto njih zasaditi stabla, ali tu se već opasno miješamo urbanistima u posao. To bi raskružje moglo postati svašta, ali nije. Zasad je samo vrlo neugledan javni izlog u koji nemamo želju zaviriti, ali eto, moramo.

Slučaj Brajda

U nekim su kvartovima oglašivači odlučili nadići papir i privlačenje se pažnje umjesto plakatom radi svjetlosnim zidom. Sviđa li nam se? Najvjerojatnije ne. Ometa li promet? Svakako. Pridonosi li svjetlosnom zagađenju? Vrlo vjerojatno. Znamo li točno o čemu ovdje pričamo? Definitivno, o onoj kockarnici. Znači, zid lampica ispunio je svoju primarnu svrhu – primijetili smo ga.

E sad, može se raspravljati koliko je to primjereno, dopušteno i gdje završava granica dizajna, a počinju jeftini trikovi za privlačenje pozornosti. Nešto kao ona “i loš PR je dobar PR”, glavno da se priča! U svakom slučaju, ovime je Rijeka dobila dašak trećerazrednog Las Vegasa u kasnobaroknom i secesijskom susjedstvu.

Kazališni i filmski plakati

Kad pričamo o estetici plakata, možda posebnu kategoriju zauzimaju kazališni i filmski plakati. S obzirom na to da se rade za vrstu umjetnosti, kao da imaju više razumijevanja za estetiku. Jedino se još ti plakati tu i tamo traže za kućne kolekcije, uokviruju i čuvaju. Iako, u današnje je vrijeme na području filmskih plakata, pogotovo blockbustera, najveći naglasak stavljen na glumca/glumicu koji u biti prodaju film, a ostalo je sekundarno. Tako da i tu stvari polako idu nizbrdo.

Još je nešto zanimljivo, filmski i kazališni plakati uglavnom imaju svoje mjesto – izloge ispred kina ili kazališta. Kazališni se znaju naći i na površinama za plakatiranje, ali ne u tolikoj mjeri kao ostali. A i na takvim površinama “strše” kao nešto drugačije, nešto bolje. Moglo bi se zaključiti da takav “poseban tretman” plakata – uokvireni i ispod stakla – doprinosi i njegovoj vrijednosti. Jer maćehinski odnos prema plakatima polijepljenima posvuda i svakako nikako ne pomaže njihovoj percepciji kao budućeg smeća. A život plakata i nije neki; uglavnom od faze dizajniranja do faze odvoženja na smetlište prođe oko 2 tjedna.

Nažalost, plakati se najčešće i svedu na smeće. Više nema onih koji žele promijeniti svijet. Ta ambiciozna i optimistična misija u prošlosti uvijek je uspjela prenijeti emociju (sjetimo se Colorsovih plakata/oglasa protiv AIDS-a i rasizma). A danas, kad je možda najpotrebnije mijenjati svijet, takve je misije sve manje, a plakat je potrošna roba koja uglavnom prodaje proizvod ili događaj. K tomu se svaka površina promatra samo kao prodajna površina i plakati postaju dosta iritantna tapeta grada. Sva sreća, imamo onih nekoliko murala na kojima možemo odmoriti oči.