O Ivi Andriću (1892 - 1975.) i njegovom djelu napisana je čitava biblioteka: ozbiljne povijesno-književne studije, literarno-teorijski eseji, analize i tumačenja njegovog djela i lika, novinski članci, jeftini pamfleti, oštre, zlonamjerne kritike, nema čega nema. Čini mi se da nijednog pisca nisu toliko istovremeno i slavili i napadali, osim, naravno, Knuta Hamsuna. Jednom sam naivno namjeravao napraviti opširnu komparativnu studiju ova dva, meni jako bitna, pisca, čak sam bio i započeo, trebala je to biti doktorska disertacija, ali bio je to prevelik zalogaj, pa sam na kraju ipak odustao. Ponekad se zbog toga istinski kajem. No, "bilo pa prošlo, kao što na ovom svijetu sve bespovratno prođe", rekao bi junak Andrićevog književnog svijeta.

Andrića su slavili poznavatelji i ljubitelji dobre književnosti, a napadali i, paradoksalno, istovremeno svojatali, tvrdokorni i primitivni nacionalisti, oni koji su pisanje shvaćali tek kao ideološko oruđe (ili oružje), oni koji su smatrali da je etnička ili nacionalna pripadnost nekog pisca jedini ključ za razumijevanje njegova djela. U Srbiji je prihvaćen isključivo kao srpski pisac jer je sam odabrao da pripada srpskoj nacionalnoj književnosti, ali i zbog činjenice da je pisao "ekavicom" iliti "istočnom varijantom" tadašnjeg srpskohrvatskog jezika, a ekavica, podrazumijeva se, rezervirana je samo za Srbe. Ne znam što o tome misle Srbi koji ne pričaju "ekavicom", odnosno smatraju li da pričaju srpskim ili nekim drugim od susjednih bratskih jezika koji pak barataju "jekavicom". Nećemo sad ulaziti u nadrealističnu raspravu o "južnoslavenskim jezicima novoštokavskog narječja", ali kome se da, neka mućka glavom. Istovremeno, Andrić je beogradskim čaršijskim intelektualnim krugovima poslovično išao na živce pa ga je pratio nadimak "fra Ivo",  posprdan naravno, a "u povjerenju" se iza njegovih leđa šaptalo da je mason, a ako ne to, onda barem homoseksualac.

U Hrvatskoj ga svojataju jer se rodio u katoličkoj, hrvatskoj, obitelji, bio je stipendist HKD Napredak, studirao je u Zagrebu i prve ozbiljne pjesme objavio u zbirci Hrvatska mlada lirika 1912. godine. Na "hrvatskoj jekavici", da ne bi bilo zabune. No, istovremeno, abortiraju ga iz hrvatske književne maternice jer je: "sluga velikosrpstva", "Karađorđevićev i Titov diplomata", "izdajnik hrvatskog jezika", "mason" i još štošta. Kao olakšavajuću okolnost nacionalisti mu uzimaju to što ga se na jednoj fotografiji pred početak II. svjetskog rata može vidjeti zajedno s Hitlerom (Andrić je u to vrijeme bio generalni konzul u Njemačkoj) i to što je, navodno, 1941. godine pregovarao s predstavnicima NDH o njegovom prelasku u Zagreb.   

Što se Bosne tiče, tamo je svima jasno da je Ivo Bosanac. Rođen je u Travniku, odrastao u Višegradu, išao u gimnaziju u Sarajevu i pisao skoro isključivo o Bosni i Bosancima i na osnovu toga je i dobio Nobelovu nagradu. Nacionalno probuđeni Bošnjaci ipak mu zamjeraju što je muslimane i Bosnu u turska vremena prikazivao u "negativnom svjetlu", optužuju ga da je bio turkofob i da je, maltene, naručio genocid u Srebrenici. 

"Ali dopušteno je, mislim, na kraju poželeti da priča koju današnji pripovedač priča ljudima svog vremena, bez obzira na njen oblik i njenu temu ne bude zatrovana mržnjom, ni zaglušena grmljavinom ubilačkog oružja, nego moguće više pokretana ljubavlju, vođena širinom i vedrinom ljudskog duha. Jer, pripovedaču njegovo delo ne služi ako na jedan ili drugi način ne služi čoveku i čovečnosti. To je ono što je bitno..."

Svi ga žele u svom stadu jer je čovjek ipak dobio Nobelovu nagradu, ali ih istovremeno, u nastupima egoističnog, nacionalno-infantilnog bijesa, sve izluđuje to što nije "etnički čist", ni književno, ni osobno. Ne znam što bi Andrić na sve to rekao, ali Rambo Amadeus takvima kaže: "Dabogda bili etnički čisti". Ovaj tekst nema namjeru analizirati piščevu "nacionalnu pripadnost". Postoje Andrićeva djela pa neka ga čita kako tko hoće. Poljak koji je pisao na engleskom, Joseph Conrad, rekao je kako je svaka knjiga koliko autorova toliko i čitateljeva, prema tome, ako netko vidi ikakvo zlo u Andrićevom djelu, neka posvijetli malo i u tminu svoje svijesti, možda se i tamo nešto nađe.

Spomenuo bih da Andrić Nobelovu nagradu nije dobio za, kako to mnogi misle, roman Na Drini ćuprija, jer se to priznanje ne dodjeljuje za pojedino djelo, već za književni rad općenito. Mišljenja sam da taj roman ne govori (samo) o vjekovnoj mržnji među ljudima u "tamnom vilajetu" zvanom Bosna, već o mostu koji je simbol postojanosti, čistoće i ljudske dobrote i koji povezuje ljude i u najgorim vremenima. Osobno, više mi se sviđa Travnička hronika, a najbolje mi je njegovo djelo ipak Prokleta avlija. Riječ je o romanu čija je forma izbrušena do savršenstva, bez ijedne rečenice viška i bez mjesta za ijedan dodatni zarez. Ima kompoziciju priče u priči, a kažu da je originalni rukopis imao preko tri stotine stranice, e da bi ga Andrić na kraju sveo na manje od sto. Tko se ikad bavio pisanjem, zna koja je količina samokritičnosti potrebna za takav čin.

Andrić je moderan pisac iako je pisao povijesne romane. Stil mu se naslanja na južnoslavensku, posebice bosansku, usmenu tradiciju. Stil mu je jasan i precizan s jakim osjećajem za detalj. Opisuje Bosnu u raznim periodima, no ipak mislim da je pogrešno gledati na njega isključivo kao na povjesničara. Andrić se, naravno, bavio poviješću, zanimali su ga kolektivni mitovi, ali sve je to bilo u funkciji isticanja pojedinca i njegove sudbine u određenom vremenu. Još od samog početka proznog stvaranja bavio se dekonstrukcijom narodnih legendi, što se vidi i u prvoj objavljenoj pripovijetci Put Alije Đerzeleza iz 1920. godine.

Ivo Andrić bio je povučen čovjek, rijetko je otkrivao osjećaje, iz tog razloga odrekao se svojih prvih zbirki pjesama Ex ponto i Nemiri, odbijajući da ih ponovo izda za svog života. Sklon sam tumačenju da je sve što čovjek piše autobiografskog karaktera. Na Drini ćuprija može se promatrati i kroz tu prizmu, može se reći da je Andrić pisao o sebi razapetom između dva svijeta, između Zapada u kojem je živio i Istoka u kojem je ponikao i formirao se u ranim danima. U Travničkoj hronici kao da je i sam mogao osjetiti patnju i izgubljenost francuskog konzula u toj "divljoj zemlji".  Andrić kao da je bio s druge strane ogledala jer je svojevremeno i sam bio konzul, ali u Parizu. Čitajući Prokletu avliju, ne mogu se oteti dojmu da je Andrić zapravo taj nesretni mladić, Ćamil, koji se malo "začitao" u povijest Osmanskog carstva pa završio u zatvoru.

Kad se spomene Andrićev odnos prema Bosni, mnogi papagajski navode priču Pismo iz 1920., u kojoj su opisane "mračne strane" Bosne, koje dakako postoje (kao što postoje u svakoj zemlji), ali čini se da kao da nitko nije ubrao posljednju rečenicu. Doktor Max Levenfeld, koji je pripovjedaču poslao pismo, napustio je Bosnu, otišao u Španjolsku za vrijeme građanskog rata i tamo poginuo prilikom zračnog napada. "Tako je završio čovek koji je pobegao od mržnje." Tako glasi zadnja rečenica. Mržnje, kao i ljubavi, uostalom, ima svuda, a Andrićevo ironiziranje nad ljudskom sudbinom u ovoj zadnjoj rečenici ne ostavlja mjesta za nadu. U Andrićevim djelima svijet je strukturiran bez Boga, kako to primjećuje Stanko Korać. Umjesto Boga tu su "zlo, strah, briga i tjeskoba."  Njegov svijet je u stalnoj borbi između racionalnog i instiktivnog, između svijesti i podsvijesti.

"Nezadovoljstvo samim sobom, u prvom redu, a zatim i ostatkom sveta, bilo je i ostalo osnov mog duhovnog bića, bez obzira na prolazna raspoloženja i trenutna mišljenja koja sam mogao da imam i uspeo da izrazim."

U svojoj knjizi Znakovi pored puta Andrić je zapisao: "Nezadovoljstvo samim sobom, u prvom redu, a zatim i ostatkom sveta, bilo je i ostalo osnov mog duhovnog bića, bez obzira na prolazna raspoloženja i trenutna mišljenja koja sam mogao da imam i uspeo da izrazim." U istoj knizi zapisao je i ovu misao od jedne rečenice: "Čuvaj se lude žene."

Prilikom primanja Nobelove nagrade za književnost, žiri je svoju motivaciju objasnio: "...for the epic force with which he has traced themes and depicted human destinies drown from the history of his country", a sam je Andrić između ostalog na francuskom rekao: "Svako priča svoju priču po svojoj unutrašnjoj potrebi, po meri svojih nasleđenih ili stečenih sklonosti i shvatanja svojih izražajnih mogućnosti. Svako snosi moralnu odgovornost za ono što priča i svakog treba pustiti da slobodno priča. Ali dopušteno je, mislim, na kraju poželeti da priča koju današnji pripovedač priča ljudima svog vremena, bez obzira na njen oblik i njenu temu ne bude zatrovana mržnjom, ni zaglušena grmljavinom ubilačkog oružja, nego moguće više pokretana ljubavlju, vođena širinom i vedrinom ljudskog duha. Jer, pripovedaču njegovo delo ne služi ako na jedan ili drugi način ne služi čoveku i čovečnosti. To je ono što je bitno..." 

Tako je te 1961. u Stockholmu govorio Ivo Andrić.