Društveno-humanističke znanosti i publicistika već neko vrijeme na tiskane stranice trajno uokviruju domaće osamdesete godine XX. stoljeća dok desetljeće nakon njih uglavnom istraživački biva zahvaćeno kroz biografije ili autobiografije, prečesto svodive na političko-ratna zbivanja ili pak zakašnjela prepucavanja... U takvom načinu obrade sadržaja obično izostaju svi oni relevantni slojevi života koji su se tada nakupljali - što smo osjećali, razmišljali, nadali se i naravno sva ona pitanja već dobro priznate i razvijene povijesti svakodnevice koja se doslovno kreće od gastronomije do mode.

Zašto je tomu tako?

Osamdesete su globalni "mainstream" nostalgije..

Osamdesetih je nastalo dovoljno jakih ega koji su htjeli priču o svom razdoblju prenositi drugima i kasnije…

Osamdesete su bile mnogima toliko ljepše od devedesetih da su htjeli da one ostanu sačuvane u knjigama…

Osamdesete su znanstvenicima novog milenija toliko apstraktne, prvenstveno mlađima, da im se čini normalnim da su i dio znanstvenog interesa….

Osamdesete su u izvorima još razumljive i uhvatljive…

Devedesete je progutao rat i politika…

Devedesete su mnogima od nas tek bile ulazak u život i svijet, a starijima njegov vrhunac…

Devedesete su bile ponegdje toliko bezveze da ih se ne želimo sjećati…

Devedesete još proživljavamo...

Devedesete doživljavamo kao preslične današnjici...

Devedesetih je svega počelo biti previše - i televizija i novina i interneta - da nismo ni svjesni što nam treba biti izvor…

Devedesete su bile jednostavno prebrze…

Sa stajališta znanosti, a time i društva, bilo kakvo zanemarivanje je štetna pojava iz više razloga, a osnovni je svakako činjenica da smo tada doživjeli radikalnu društveno-ekonomsku transformaciju društva dodatno potaknutu globalnim digitalnim umrežavanjem. Proučavanjem ranijeg razdoblja želimo zapravo shvatiti i promišljati novo tisućljeće i sve njegove karakteristike te je to interes koji ćemo nastojati ostvariti. Želimo vidjeti koliko su neki današnji fenomeni stari, koliko smo evoluirali, koliko su se i koji ljudi mijenjali...

Vjerujemo da teme mogu biti posebno zanimljive mlađima od 25 godina kojima sjećanja na to razdoblje pripadaju pomalo margini, mlađima od 20 godina uopće ne postoji u memoriji, a svima nama koji smo brzo odrasli i to preživjeli potrebno je osvještavanje i objašnjavanje svega u čemu smo sudjelovali, a da nismo obično toga bili ni svjesni. Naravno, fenomeni iz područja kreativnosti, čitanja, knjige, knjižnica, bit će u našem fokusu…   


U kvalitenoj knjizi Očevid: Upotreba slike kao povijesnog dokaza povjesničar Peter Burke lijepo argumentira o vrijednosti vizualnog materijala u istraživanju povijesnih priča pa tako i fotografije. U tom kontekstu posebno je vrijedna ona obična, svakodnevna, amaterska fotografija (šnel fotografija kako bi rekao gospodin Fulir) koja svjedoči o “malim” događanjima svakodnevice u kojima je sažeto ponekad sve što o nekom razdoblju trebamo znati. Zahvaljujući ponekoj  Facebook grupi takve fotografije sve češće iz privatnih albuma izlaze na površinu  u novopojavljenim virtualnim enciklopedijama i grupama čiji cilj i postaje naći nešto što intimnije, amaterskije...

Devedesete su zapravo posljednje cjelovito desetljeće u kojem su vlast još imali analogni fotoaparati i fizičke fotografije. S dolaskom novog tisućljeća ubrzo su zavladali digitalci i mobiteli koji su izbrisali uobičajeno shvaćanje obiteljskih albuma iako nam njihovu izradu danas nude čak i lanci kozmetičke robe. Devedesetih se slaganje albuma još nije odvijalo u aplikacijama i za ekranom već je nerijetko bilo obiteljski događaj na kojem smo se susretali s gomilom fotografija na stolu koje je trebalo uobličiti u album i još više sjećanja koja su budila nostalgiju… Danas se uglavnom ne možemo sjetiti ni foldera  ili pak starog mobitela u kojem smo ostavili stotine snimljenih, a onda zaboravljenih digitalnih fotografija.  

Fotografija koja nas je inspirirala na današnji osvrt nije završila u tim zaboravljenim folderima već u jednom klasičnom obiteljskom foto-albumu autora, a prikladnom nam se učinila zbog bogate fenomenologije koja razotkriva godine od našeg interesa…

Osobno, nemam puno fotografija iz tog razdoblja. Vjerojatno je tako u svim obiteljskim albumima, a svaka nastala rupa ima neke svoje razloge i povijest. A zašto je to tako obično najbolje znaju roditelji, ti vladari kućnog fotoaparata.  

Moji pak govore da je to zato jer je bio rat i jer smo postali znatno siromašniji nego što smo bili do tada. Doista, i firme i mame i tate tada su prestale normalno funkcionirati, a plaća prestala stizati. Brodomaterijal i Gramat, poznata imena lokalne tranzicije, preko noći su plaću počeli isplaćivati u obliku bonova za loše opskrbljene markete, a kurioziteta radi recimo da se je jedan od njih upravo i zvao “Opskrba”. Uz to i moj tata je završio u ratu kao i tisuće drugih, a to je već bio ozbiljan problem -  u to vrijeme koje još nije donijelo digitalnu slobodu i recimo to tako, neodgovornost fotografiranja, upravljanje fotoaparatom je bilo nešto posebno odgovorno što je radio tata. Preciznost tatine građevinske ruke trebala je jamčiti adekvatno iskorištavanje “filma” - netko tko zna upravljati bagerom zna valjda i dobro fotografirati...

A onda je tati proradila iskrenost - fotografija s ulice nema previše jer je to bio Zenit fotoaparat legendarnog ruskog proizvođača, a natpis je bio na ćirilici! Ne znam što se je točno tog proljeća 95-e tako jako promijenilo jer i dalje nije bilo ni plaće ni normalnog veselja, a i natpis je i dalje bio na ćirilici, ali tata se usudio s njime izaći i na ulicu.  

Fotoaparat je završio u akciji na ulici u lovu na moje ulično društvo.

Na fotografiji smo Viktor, Rus, Rudi, Dado, ja i dvoje djece, stariji brat i mlađa sestra čijih se imena ne sjećam. Ono čega se sjećam je da su bili iz Bosne i da su govorili “ćuko”. Nama nije bilo jasno o čemu je riječ, a kada smo shvatili da je to pas i da oni ne idu na more jer će ih “tamo morski ćuko” našem bezobrazluku i ismijavanju nije bilo kraja. Ulazila su tada u naše živote druga narječja i dijalekti (po nekima su to i drugi jezici), a mi smo iskazivali svoju tobožnju moć osjećajem superiornosti našeg kraja nad njegovim za koji smo znali da je jako nesretan.

Naša pozornica je Škurinje, točnije Novo naselje, a scenografija iza leđa igralište koje je bilo  novo kao i naselje, ali nije imalo ogradu ni golove za nogomet i kao bonus duboku provaliju. To smo kasnije morali sami rješavati, ali to će biti priča o solidarnosti i energiji zajednice u duhu družbe Pere Kvržice za sljedeće nastavke…   

Kako god, čovjek oko kojeg smo svi okupljeni je Dalibor Horvat, popularni Dado. Što je značio našim dječačkim umovima teško je objasniti i ide vjerojatno u razmatranja sociologije društvenih vođa. Dado je bio naš uzor u svakom pogledu (spitka koju sam dobio morala je biti slična onoj Dadotovoj) i čovjek koji je spreman na sve. Petarde iz njegovih ruku nisu samo pucale već i završavale na najneobičnijim mjestima. Bio je ujedno žestoki poštovatelj lika i djela Dobroslava Parage i HSP-a pa je za izbore cijela ulica bila izljepljena njihovim znakovima. Politika nije mogla ignorirati naše djetinjstvo iako nismo previše razmišljali što sve to znači. Dalibor je čovjek kojeg danas znamo po nekim vrijednim humanitiarnim akcijama. Ovo stoga može biti priča o ljudskim transformacijama.

Svi držimo dignuta dva prsta, to prepoznatljivo obilježje kojim smo se govorom tijela izjašnjavali jesi li naš ili njihov, vjeruješ li u našu ili njihovu “stvar”. Ta dva prsta u zraku bila su naš cjelodnevni ritual - stajali bi uz kolnik uzduž ulice i pokazivali prolazećim autima dva prsta, a to je za njih trebalo značiti kako nam vozač mora oduševljeno potrubiti. Ukoliko bi trubljenje izostalo vozač bi jednostavno dobio etiketu “četnik”. To je bio diskurs koji smo lako svladali i lako primjenjivali jedni na drugima ako bi se netko nekome zamjerio.

U rukama su nam puške i poštolji. Ne vjerujem da bi nam bilo tako veselo pozirati da su to bile npr. knjige. Sve je objašnjivo - trebali smo adrenalin i trebali smo i htjeli sudjelovati u tim velikim stvarima koje se odvijaju negdje daleko i u kojima sudjeluju neki od naših očeva. Dobro smo naoružani - dvije automatske puške i pištolj.... Naš omiljeni album i čokoladica zvali su se Cro Army, a naljepnice koje se dobivalo za ispunjen album smo ispeglali na majice (moje nisu baš uspjele i bio sam jako ljubomoran na druge). Kroz simpatične likove zaljubljivali smo se u komandose i snajperiste pa nema iznenađenja ni u kapi na mojoj glavi.

Fotografija jasno i nedvosmisleno svjedoči da je rat, iako fizički daleko, bio itekako i u našim riječkim životima i djetinjstvima. Obilježavali smo ga kroz igru (igra “rata” - “ta Miro ta Miro”…), igračke (plastični pištolji i puške), fizičku simboliku (dva prsta ruke u zraku), modom (kape, majice…) i naravno možda najvažnije divljenjem onima koji su sve to uživo prošli i vidjeli, a za Horvata smo znali da je jedan od takvih dečki. Unatoč tome što je na tom igralištu iza naših leđa za njega pisalo “žuto pjegavo g…..”.  

No doista, zašto to nisu bile knjige? Je li to samo uobičajeni nisu cool trenutak ili nešto više? Da li knjizi doista nije mjesto u uličnoj igri? Vjerojatno sve to, ali i još nešto... Gledajući s današnje distance, antiintelektualnost koja je vladala našom ulicom i uličnim društvom poprimala je fascinantne razmjere i jedna od anegdota s istog tog asfalta to najbolje otkriva. U ulici niže živjela je Jana, naša vršnjakinja koju smo znali s liste iz školske knjižnice na kojoj je stajalo da je pročitala najviše knjiga. Ne bi nas to onda toliko ni opteretilo ni zanimalo da u nekim od uličnih klaćenja nismo Janu vidjeli kako čita knjigu na ulici - istom tom asfaltu kojim smo mi hodali s plastičnim puškama mašući s dva prsta! I tada je netko bubnuo - “Vidi Psiho čita”. Ostalo je povijest - Jana je bar za tu ekipu bila i ostala Psiho.  Naša skrivena teorija i tumačenje svijeta bilo je da knjige nose ludost, preveliku zamišljenost i ono čega smo se možda najviše užasavali - dioptrije i naočale. Zbog izbjegavanja potonjeg smo bili spremni i na pokušaje varanja na sistematskim pregledima. Ovi naizgled benigni, u našem kulturnom krugu možda tipični dječački i klišejizirani razlozi čine čvrstu nit dugog trajanja europske civilizacije u čijoj su kulturi dobro dokumentirani svi oni slučajevi u kojima su ljudi s knjigama etiketirani na bizarne i uvredljive načine.

Bez straha od etiketiranja uz ovaj tekst preporučujemo vam knjige:

Peter Burke: Očevid - upotreba slike kao povijesnog dokaza

Dobar uvod u razmatranje vizualnih materijala kao temelja naracije o povijesti.

Srđan Vrcan: Nogomet politika nasilje

Legenda hrvatske sociologije dobro se dotiče ulične kulture i nastanka društvenih autoriteta u vidu raznih huligana, nasilnika i sl….

Igor Duda: Pronađeno blagostanje

Jedna od onih knjiga koja otkriva svakodnevicu osamdesetih, ali na sustavan i korektan znanstven način…

Giacomo Scotti: Fotografija s Che Guevarom

Dokaz o tome koliko se bogate priče kriju iza samo jedne fotografije…