Gospođa Marija Radonić (s prepoznatljivim dubrovačkim kratkouzlaznim naglaskom na drugom o u riječi gospođa), magistra znanosti i specijalist pedijatrije te šef odjela pedijatrije Opće bolnice Dubrovnik, osvaja iznimnom osobnošću i nadahnjujućom dobrom energijom. U razgovoru kojem je povod bila aktivnost čitanja ostavila je dojam liječnika na kakvog nismo navikli, pedijatra koji se zalaže za demistifikaciju liječenja i humaniji pristup malenom pacijentu. Iako bolnice nisu bile glavna tema, impresionirao nas je razgovor s osobom koja s dubokom humanošću pristupa svojem poslu te se zalaže za cjelovit pristup liječenju djece vodeći računa o medicinski naoko nebitnim stvarima, primjerice sklopivim krevetima za roditelje ispod dječjih bolesničkih krevetića koje oni navečer izvlače i na njemu odmaraju jedno oko, dok drugim bdiju nad svojim usnulim čedom.

Povod razgovoru s dr. Radonić bio je projekt Rođeni za čitanje koji se u Dubrovniku provodi od 2006. godine, a odnedavno i u cijeloj dubrovačkoj županiji. Cilj je projekta poticanje čitanja djeci od rođenja navikavanjem roditelja na neobičan prizor čitanja slikovnica u pedijatrijskim ambulantama. Zajedničkim listanjem slikovnice te razgovorom o važnosti čitanja prilikom redovitih sistematskih pregleda djece, roditeljima se šalje snažna poruka: važno je čitati djeci!

Zanimaju nas počeci projekta Rođeni za čitanje i to kako ste se Vi, pedijatar po struci, susreli s projektom koji promiče čitanje djeci od rođenja, budući da su takve aktivnosti prilično udaljene od uobičajene prakse u pedijatrijskim ambulantama. U razgovoru ste spomenuli da je jedan od Vaših mogućih životnih odabira bio studij filozofije i komparativne književnosti pa nam je jasniji vaš očit senzibilitet za pisanu riječ i čitanje. Ipak, odabrali ste studij medicine pa nas zanima kako je došlo do toga da ste ljubav za knjigu i čitanje povezali s Vašom liječničkom praksom.

Mislim da je važno napomenuti kako sam za projekt uopće čula. To je bilo na Kongresu socijalne i preventivne pedijatrije u Trstu. Tamo sam upoznala prof. dr. Giorgia Tamburlinija koji je u svojem predavanju govorio o važnosti ranog glasnog čitanja s ciljem promocije rane pismenosti u najmlađe djece i na jedan jako lijep način prikazao koliko čitanje djetetu u najranijoj dobi može utjecati na kasniji emocionalni, kognitivni, socijalni i ostali razvoj djece. Kad sam to čula, znala da je to to i da želim provoditi taj projekt. Bilo mi je jako stalo da uspijem pa sam unutar samo dva mjeseca organizirala dolazak profesora Tamburlinija i profesorice Alessandre Sila iz Centra za dječje zdravlje iz Trsta u Dubrovnik i prezentaciju projekta. Te godine obilježavali smo 60. obljetnicu rada našeg odjela pedijatrije u Općoj bolnici Dubrovnik i to je bila dobra prigoda da se projektom Rođeni za čitanje obljetnica obilježi. Sretna okolnost bila je novčana pomoć Grada Dubrovnika pa smo mogli tiskati prve slikovnice unutar projekta. Naravno, čovjek se puno puta u životu susretne s raznim stvarima koje prođu pored njega i kao da nisu ni bile pa se tako moglo dogoditi i s ovim projektom. No očito je proradio jedan dio tog mog senzibiliteta koji sam oduvijek imala za knjigu i nadovezao se na iskustvo jednog dugogodišnjeg kliničkog rada. U tom radu susrećem se s djecom, ali i s njihovim roditeljima kojima nastojim objasniti puno toga o kroničnim bolestima njihove djece, o mogućnostima liječenja i o tome kako se sami moraju uključiti u proces liječenja.

Da bi se mogli uključiti, roditelji moraju biti educirani. Liječnici puno vremena ulažu u razgovor s roditeljima (npr. informiranje roditelja djece asmatičara da ne smiju djecu izlagati duhanskom dimu, da moraju izbjegavati sve ono na što su djeca alergična i slično). Često se događa da iako smo sigurni da smo ih apsolutno svemu poučili i da oni znaju sve o bolesti svojeg djeteta, roditelji ipak u prvoj kriznoj situaciji ne poduzimaju ništa od onoga što smo im preporučili da mogu napraviti kod kuće, već dolaze s djetetom na hitnu pomoć jer jednostavno ne mogu preuzeti odgovornost za djetetovo stanje u datom trenutku. Smatram da oni ne preuzimaju odgovornost ne zato što su neodgovorni roditelji, nego jednostavno zato što ne znaju. A zašto ne znaju? Zato što velika većina jednostavno ne zna slijediti upute koje im liječnici daju. I tu dolazimo do razine funkcionalne pismenosti. S ovakvim situacijama se mi liječnici svakodnevno susrećemo u ambulanti u manjem ili većem broju i to na određeni način više ili manje frustrira. Jer potrošite svoje vrijeme, potrošite svoju želju da nekoga nešto naučite, a pozitivni efekt izostaje. Odgovoran čovjek naravno prvo propituje sebe: možda nešto radim na krivi način, govorim na krivi način tako da me ljudi ne razumiju, ali onda otkrivate u razgovoru s kolegama da svi zapravo imaju isti problem, isto iskustvo i istu frustraciju.

To znači da ste Vi primijetili da je roditeljima djece koju liječite trebalo čitati od rođenja. Oni su ti koji nisu pravodobno izloženi ranim poticajima i nisu savladali vještine koje su trebali, a koje bi u budućnosti dovele do toga da mogu uspješno čitati, usvajati znanja i bolje se snalaziti, je li tako?

Tako je, i nažalost, tim roditeljima se više ne može puno pomoći niti smo u prilici njima pomoći. Možemo jedino pomoći sebi da se na njih ne srdimo te da im svaki put iznova ponavljamo, ali to je zapravo izgubljeno vrijeme i nećemo polučiti nikakav rezultat. Ono što se logično nameće kao rješenje jest da razmišljate kako ćete vi s novom generacijom njihove djece rješavati taj problem koji ste osvijestili. Projekt Rođeni za čitanje učinio mi se kao fantastično oruđe u borbi za funkcionalnu pismenost. To mi se jako svidjelo, a ima u tom projektu još jedan drugi moment. Naime, ja pripadam onoj generaciji ljudi koju su odgojile mame, ali koje su odgajale i bake.

Ne mogu se oteti dojmu te sreće kad sam navečer išla spavati i kada sam znala da ćemo moja se baka i ja, uz protivljenje mojeg oca, kriomice pokriti dekom, da on ne vidi da gori svjetlo u sobi, i da će ona meni čitati. Jednom smo se prilikom skoro zapalile. Vi se sigurno ne sjećate tada modernih žarulja u obliku mreže. Baka i ja smo čitale Kraljevića i prosjaka, a neispravna žarulja zapalila je deku i mi smo se skoro ugušile ispod deke i zapalile kuću. Jer ja sam htjela da mi se čita neprekidno. U bakinom čitanju svaku večer iznicali su novi i novi svjetovi jer to je bilo vrijeme kad još nije bilo televizora i kada je knjiga stvarno bila prozor u svijet. A opet, nisam ja baš tako strašno stara i ne smatram da su televizijski i sada internetski program ovdje samo da nam oduzimaju prostor i vrijeme. Ne, samo mislim da se svima njima moramo znati koristiti.

Da bi se osoba njima znala i mogla služiti, ona mora znati čitati. Ako osoba ne zna dobro čitati, što znači i razumjeti, promisliti, povezati sa svakodnevnim iskustvom, a to je ono što treba Vašim roditeljima, neće se snaći ni na internetu. Jer je tamo šuma podataka i u njoj se neće moći snaći ako samo čitanje nije savladala, zar ne?

Tako je.

Kako su Vaši kolege pedijatri prihvatili projekt, čiju ste važnost na preventivnoj razini pedijatrije Vi prepoznali?

Radi se zapravo o jednom holističkiom pristupu djetetu koji je jako zastupljen u pedijatriji. Pedijatrija je po tome lijepa struka što se tu možete baviti masom stvari radeći svoj svakodnevni posao, a to uključuje različite preventivne programe. Jedan od tih programa je bio Rođeni za čitanje.

Jeste li naišli na razumijevanje kolega i stručne zajednice?

Projekt je sada dobro prihvaćen i ide već šestu godinu na odjelu Opće bolnice Dubrovnik te u pedijatrijskim ambulantama u gradu Dubrovniku, a sada se proširio na sve pedijatrijske ordinacije u Dubrovačno-neretvanskoj županiji. Zbog toga sam jako sretna i ponosna, ali naravno da pamtim teške trenutke samih početaka kad su me neke kolege uvjeravale da trošim energiju uzalud i da od toga nema ništa jer danas prevladavaju drugi oblici pismenosti, da projekt neće imati svoga smisla, a neki su kompletno ignorirali to što radim.

No do danas ste dugotrajnim trudom uspjeli svoju stručnu zajednicu uvjeriti ukorisnost projekta.

Da, uspjela sam homogenizirati struku unutar sredine u kojoj radim, ali isto tako i unutar Hrvatskog pedijatrijskog društva jer, kao što vidite, i Hrvatsko pedijatrijsko društvo je jedan od organizatora kampanje Čitaj mi. To znači da je pedijatrijska zajednica ipak senzibilizirana za problem ranih intervencija. Ono što možda otežava samu provedbu projekta jest to što u Hrvatskoj nedostaje više od stotinu pedijatara. Mi svakodnevno ustajemo i liježemo s time da nas je premalo i da imamo previše posla. To je činjenica, međutim ne i izgovor za neprovođenje projekta u ordinacijama primarnih pedijatara jer ono ne zahtijeva više od trideset do šezdeset sekundi u radu s jednim djetetom. Prema tome, dolazimo do pitanja osobnog određenja želite li kao pedijatar sudjelovati ili ne.

Naravno, postoji određena kategorija ljudi koja se opire svim novinama, koja nije senzibilizirana za problem niti je duboko u cijeloj priči. Onaj koji provodi projekt, a u ovom slučaju sam to ja, treba imati dovoljno strpljenja i treba si dati vremena. Ljudi ne vole da im išta naturate i morate naći jedan fini, suptilni način kako ćete im predstaviti projekt, a da ga oni ne dožive kao svoju obavezu nego da i njih taj projekt takne na pravi način, da ga osjete kao nešto što je za dijete dobro. I onda malo pomalo to krene. No kao što sam rekla danas na predavanju, ovaj projekt je iz grupe projekata čije rezultate, iako sam ga započela, vjerojatno neću vidjeti jer su smješteni u budućnost. Unatoč tome, mislim da za nešto što je dobro mora postajati i netko tko će to započeti.

Spomenuli ste da je Hrvatsko pedijatrijsko društvo partner u kampanji Čitaj mi. Jako je važno da, osim od knjižničara, roditelji i javnost informacije o važnosti čitanja djeci čuju i od pedijatara, stručnjaka za zdravlje djece. Surađivanje s knjižničarima u ovoj kampanji za Vas nije novost, surađivali ste s profesoricom na studiju knjižničarstva na Sveučilištu u Zadru, dr. sc. Ivankom Stričević. Kako je došlo do te suradnje, gdje ste se s njom susreli?

Na Međunarodnom stručnom skupu Rođeni za čitanje u Puli 2008. godine. Tom sam se prigodom usudila nešto kratko reći o važnosti čitanja, a da nisam u tom trenutku ni znala pred kolikim autoritetom iz tog područja govorim, i onda me je profesorica Stričević pitala što mislim o tome da o svemu, o čemu smo govorili na skupu, nešto napišemo. Moj odgovor je bio Zašto ne? Od tog trenutka sam zapravo počela ozbiljnije ulaziti u cijelu priču, iščitala sam poprilično o cijeloj toj tematici, i zajedno s profesoricom usudila se napisati taj članak koji je po mom mišljenju dobar početak za sve one koji u svojim ordinacijama žele provoditi program ranog glasnog čitanja jer, kao što smo rekli danas, bez određenih standarda, bez određenih smjernica, ne možemo se upustiti ni u jedan iole ozbiljan posao. A za promociju pismenosti u ranoj dobi rekli smo da je jedan od preventivnih programa kojim zajedno s roditeljima stvarno utječemo na pozitivan rast i razvoj djeteta. Tako da je meni pisanje tog teksta strašno puno pomoglo jer sam morala puno naučiti da bih uopće mogla o tome nešto i napisati.

Mnogima je taj tekst bio uvod u temu ranog čitanja djeci. Možda to ne znate, no ima puno nas koji smo u nekom trenutku svog profesionalnog života Vašu temu prepoznali kao svoj interes. Svojim radom olakšali ste nam utoliko što dajete argumente o važnosti čitanja iz pozicije stručnjaka za djetetov fizički razvoj pa i mi možemo biti uvjerljivi kad negdje zagovaramo čitanje djeci od najranije dobi. Tako da je za sve nas jako dobro što je taj tekst nastao u suradnji Vas i profesorice Stričević.

Mislim da smo u tom projektu sudbinski vezani jedni uz druge. Vi knjižničari ste oni koji će pomoći odabirati štiva odgovarajuća određenoj kronološkoj dobi. S druge strane, pedijatri su jedini koji imaju pristup baš svakom djetetu jer će svako dijete doći u pedijatrijsku ambulantu. Sistematski pregledi na koje djeca s roditeljima obavezno dolaze jedinstvena su prilika za isticanje važnosti čitanja. Tu je priliku sigurno šteta propustiti i iskoristiti dolazak samo za pregled fizičkog zdravlja jer djetetu u tom pregledu možemo ponuditi puno više. Tako da mislim da će nastojanje knjižničara i pedijatra na ranom čitanju djeci postići puni uspjeh jedino ako ćemo međusobno surađivati.

Izlaganje Marije Radonić u Gradskoj vijećnici

Projektom Rođeni za čitanje sada je obuhvaćena cijela Dubrovačka županija : Korčula, dolina Neretve, grad Dubrovnik i Konavle. Koje se sve akcije provode?

Svake se godine u našoj županiji rodi približno 1300 djece koja na redovitim sistematskim pregledima unutar prve godine života dobiju slikovnicu Gledaj ova mala slatka lica nakon što je, na svoj specifičan način, zajedno čitaju odnosno pogledaju dijete, roditelj i pedijatar. Isto tako, u dobi između druge i treće godine čitaju i dobiju na dar slikovnicu Idem spavati. U pripremi je treća slikovnica za dob između tri i četiri godine koja će nositi naslov Što radi moj tata. Naša je želja, a procijenili smo da nas Grad Dubrovnik, Županija i ostali sponzori mogu financijski pratiti, da se prevede i pripremi još jedna slikovnica za djecu predškolskog uzrasta, dakle peta i šesta godina. Tako bi svako dijete do odlaska u osnovnu školu imalo jednu svoju malu knjižnicu od četiri slikovnice. Naravno, tih slikovnica može biti i više, sve ovisi o tome koliko lokalna zajednica ima novaca i odluči investirati u program odnosno u svako pojedino dijete. Meni se u ovom trenutku činilo da je razumno i da možemo podnijeti te četiri slikovnice.

Nakon što ste dugogodišnjim nastojanjem uspjeli cijelu svoju županiju uključiti u program, jesu li na redu druge županije u Hrvatskoj?

Projekt je zaživio u Puli. Tamošnje su se knjižnice uključile u projekt i tiskana je slikovnica Gledaj ova mala slatka lica koju knjižnica ima u odjelu za malu djecu do godinu dana. Unutar kampanje Čitaj mi, u kojoj sudjeluje i Unicef, izgledi su da će se tiskati dvije slikovnice, Gledaj ovaj slatka lica i Idem spavati, za područje Karlovačke i Bjelovarske županije. Slikovnice su se dijelile djeci u Vukovaru i Kninu jer smo ih tamo slali iz Dubrovnika kada smo tiskali prva izdanja. Zahvaljujući dr. Mariji Junfert čitaju djeca i pedijatri u Čakovcu. U svim tim krajevima i gradovima prilikom dolaska na obavezni pregled pedijatra djeca će s roditeljima i pedijatrom prelistati slikovnicu. Iz odnosa djeteta prema slikovnici pedijatar će iščitati određene elemente psihomotornog razvoja, a roditelji će iz te zajedničke aktivnosti djeteta i liječnika shvatiti poruku koliko je čitanje važno. Liječnici će roditeljima nastojati objasniti koliko rano glasno čitanje ima važnost za pravilan rast i razvoj djeteta.

U listopadu ste u Rijeci održali predavanje. Jeste li tom prilikom ostvarili kakve kontakte koji bi omogućili da se ovakva akcija poduzme u Rijeci u pedijatrijskim ambulantama, ovako kako je to sada u Dubrovniku?

Najprije bih rekla da sam prvenstveno jako sretna zbog poziva koji je došao od strane Grada Rijeke i organizacijom ovog današnjeg predavanja jer mislim da je o nekim stvarima jako važno razgovarati da se ljudi upoznaju s projektom. Pedijatara je jako malo, posla je puno i opterećen je i sezonski velikim brojem pacijenata i ljudi su ponekad u strahu od novih obveza. No ovaj projekt ne mora biti obveza, nego može biti nešto što u svakodnevnoj rutini na određeni način relaksira. No da bi pedijatri to shvatili kao relaksaciju, moraju početi čitati s djecom i iskusiti kako je to i koje prednosti donosi. U tom smislu vjerujem u budućnost projekta u Rijeci, a i zahvaljujući pozitivnom odjeku koji sam imala na predavanju. Naravno da će o sredstvima ovisiti kakav će početak biti, no iskustva iz Italije pokazuju da izvori financiranja mogu biti različiti, ne moraju dolaziti samo iz županije ili grada. Mogu se naći sponzori poput banaka ili udruga građana jer to nisu veliki novci. To su novci koji se mogu namaknuti, a cilj projekta vrijedan je uloga.

Prvi korak je učinjen, vidjet ćemo što će biti dalje. Imate li možda kakvu povratnu informaciju koliko su roditelji, kojima su pedijatri naglasili važnost čitanja djeci od njihove najranije dobi, prihvatili važnost aktivnosti čitanja i eventualno kod kuće zajedno s djetetom čitaju/gledaju slikovnice?

Za znanstveni pristup provođenju cijelog ovog projekta trebalo je napraviti jedno ispitivanje prije nego što smo počeli provoditi projekt i sad bi bilo optimalno, nakon pet godina, opet napraviti ispitivanje. Nažalost, za takav pristup nisam imala vremena i iako sam u načinu na koji radim stvari prilično temeljita, u tom trenutku činilo mi se bolje s projektom započeti na bilo koji način, nego čekati da napravimo ispitivanje. Ono što se meni čini, ali samo čini, naravno, to je jedan jako pozitivan odnos i djece i roditelja. Vidim ga u tome što, nakon što su čitali s pedijatrima i dobili slikovnicu na dar, kada kasnije dođu u bolnicu ili u hitnu službu i kada pregled započnemo s istom tom slikovnicom, dijete ju prepoznaje kao nešto svoje, kao nešto blisko. Ponašanje djeteta, koje je došlo u hitnu službu, odmah se mijenja, a dijete se osjeća kao da je u jednoj poznatoj atmosferi.

Kad započnete razgovor s roditeljima pa pitate je li im njihova doktorica dala slikovnicu, znaju odgovoriti da jest i da se već cijela raspala, da ju je dijete već cijelu izgrizlo ili primjerice da ju čitaju po sto puta, da ju dijete zna napamet... U samom programu najbolji se rezultati postižu kod onih koji imaju najveću potrebu, znači ona djeca s kojom se kod kuće i inače najmanje čita. To su najzahtjevnije grupe roditelja i djece i trebalo bi uložiti puno više vremena, kojeg često nemamo, da oni osvijeste problem i potrebu za čitanjem. Može se primjerice dogoditi da roditelj koji je došao s djetetom kojeg boli grlo i koji je iznerviran jer kasni na posao i ima sto drugih briga u glavi pa želi samo da što prije djetetu pregledate grlo, da taj roditelj baci slikovnicu u trenutku kad mu je date u ruku jer bi isto tako bacio bilo što drugo da ste mu dali. Još uvijek postoji jedna kategorija roditelja koji nas ostavljaju bez odgovora kad započnemo priču o čitanju i pitamo ih čitaju li djetetu. Kad razgovor započnemo s onima koji čitaju djeci, kada njih potaknemo da pričaju o čitanju, onda toj priči nema kraja.

Dakle najviše i najustrajnije zapravo treba raditi s onima koji su u najvećoj potrebi i koji su u tom smislu najviše zapostavljeni.

Tako je. Rad s takvim roditeljima sigurno je jako zahtjevan jer ih ne smijemo dovesti u situaciju da im je neugodno što ne čitaju djetetu i ne rade nešto što bi trebalo. Upravo zato je darovana slikovnica zgodan povod za čitanje, darivanje i razgovor. Tada slikovnica znači puno više od onog naslikanog i napisanog. Zanimljiv i simpatičan detalj, koji sam primijetila u čitanju djeci, jest da djeca u slikovnici Gledaj ova mala slatka lica najviše vole lice djeteta koje plače. Ne vole najviše onog najljepšeg, najljepše počešljanog ili onog u najljepšoj majici. Oni najviše vole onog koji plače. To je onda poticaj da s djetetom pričate o slikovnici, o djetetu koje plače i o djetetu koje čita slikovnicu i tako svaki put imate novu situaciju i novu priču za pričanje i to je ono što daje vrijednost toj slikovnici. Ako niste spremni pričati s djetetom o slikovnici, onda se zapravo upropaštava sam projekt ako vi slikovnicu dajete samo tako, bez razgovora s djetetom. Onda se s tom slikovnicom dogodi što i s brojnim letcima koje dobijemo i jedva čekamo da ih se riješimo. Takvim činom davanja i knjizi i čitanju činite medvjeđu uslugu. No toga valjda ima u svakom poslu.

Ima li nešto što biste htjeli reći za kraj?

Jako rado bih još jednom i na ovaj način izrazila ogromnu zahvalnost profesoru Giorgiu Tamburliniju i Alessandri Sila, dakle: Grazie, Alessandra, e grazie, Giorgio. To su ljudi koji su toliko nesebično pomogli u provođenju projekta, osobito Alessandra Sila, od toga da nismo trebali platiti nikakvu naknadu za preuzimanje projekta, od pregovora s tiskarom u Firenzi, od vremena tiskanja, broja kopija, cijene, dostave... sve ono što bi vam za tiskanje slikovnice u jednoj stranoj zemlji uz jezičnu barijeru bio ogroman problem. To su za mene toliko nesebično napravili ljudi kojima nikada neću moći dovoljno zahvaliti od samog trenutka kad smo se upoznali do trenutka kad su došli predstaviti program u Dubrovnik. I još nešto, ove godine osnovan je European Literacy Network koji je izdao natječaj za prijavu programa. Prijavilo se jako puno projekata za promociju pismenosti, a prihvaćeno je njih sedamdeset i među njima je uz njihov orginalni projekt Nati per leggere prihvaćen i naš prijevod Rođeni za čitanje.

I tu bih htjela biti veoma jasna: Rođeni za čitanje samo je i isključivo preslikani originalni talijanski projekt u hrvatske i dubrovačke okvire. Oni su zaslužni za naš ulazak u European Literacy Network jer su nas obavijestili o natječaju pa smo mogli aplicirati i na koncu smo prošli. Postojale su razne mogućnosti za prijavu: mogla sam osobno aplicirati, individualno, mogla sam aplicirati preko udruge kronično bolesne djece, međutim budući da Grad Dubrovnik izdvaja sredstva bolnici za provođenje ovog projekta i bolnica je ta koja plaća tiskanje slikovnica, onda smo i u europske projekte prijavili bolnicu i ona je nositelj projekta za cijelu županiju. Dosad je Grad Dubrovnik u cijelosti financirao tiskanje slikovnica, a od ove godine nam se u financiranju pridružila i Dubrovačka županija koja je određenim aktivnostima, zajedno s Gradom, pomogla i provođenje kampanje Čitaj mi.

Hvala lijepa na razgovoru, projektu Rođeni za čitanje! želimo da bude uspješan i dalje, a svome gradu Rijeci da i u njega projekt stigne te i u njemu zaživi!