Govorila si kako ti je književnost zavjetrina od stvarnosti, no onda se dogodila "Plodna voda", dramski tekst koji je dobio nagradu "Držić" i koji je postao megafon ženskih prava. Kad se dogodio taj iskorak?

Ili me počne proganjati junak/junakinja ili tema – tako kod mene proces počinje, a ovaj put bila je riječ o temi. Postoje društvene teme kojima vjerojatno u svom autorskom životu neću posvetiti ni retka, ali postoje i one druge, koje se tiču i mene i mog spola, o kojima sada imam potrebu progovoriti. Valjda je to pitanje ne samo autorske, nego i životne zrelosti, kad stekneš dobnu perspektivu iz koje se možeš osvrnuti na ključne točke ženskog iskustva u društvenom kontekstu. Sad mi se čini da imam ne samo potrebu, nego i odgovornost pisati o tome. 

Za takve teme čini se da kod tebe ne postoji prepreka, zbog jedne si potegnula i u ženski zatvor.

Jesam, više puta. Budući da junakinja mog novog romana služi zatvorsku kaznu, smatrala sam kako moram otići na lice mjesta da bih o tome mogla pisati. Bilo je to za mene važno iskustvo koje će sasvim sigurno utjecati na sadržaj romana. Kad sam prvi put ušla u požešku Kaznionicu, shvatila sam da je taj osjećaj neslobode i zatočenosti nešto što nikad ne bih mogla naslutiti ili dočarati – pa da sam ne znam kako dobar pisac – da ga nisam doživjela tako izbliza.

Nije zajamčeno ni da ću ga uspjeti dočarati čak ni nakon više posjeta Kaznionici, ali smatrala sam da je autorska odgovornost prema temi obiteljskog nasilja prevelika da bih se njome bavila na temelju pretpostavki.

Veliko je ono čemu damo na važnosti, a na važnosti možemo dati i nečemu posve malenome i onda to maleno jednostavno – naraste.

Uvriježeno je mišljenje kako za dobar roman autor mora imati veliku priču, no ti svojim knjigama rušiš taj koncept. Svaki tvoj lik je osoba iz susjedstva, jedan od nas.

Meni se priča dogodi 'putem', ali i kad se dogodi nije 'velika'. No iako nije velika po uvriježenim mjerilima, ona je velika u glavama i životima mojih junaka i u njihovom svijetu poprima goleme razmjere. Ima jedna divna rečenica u Putniku stoljeća Andresa Neumana, koja glasi: „Svi su životi i maleni i golemi.“ U njoj bi mogao biti ključ odgovora na ovo pitanje. Veliko je ono čemu damo na važnosti, a na važnosti možemo dati i nečemu posve malenome i onda to maleno jednostavno – naraste.

Marina Vujčić knjige

Nagrada BOOKtiga ove godine odlazi na tvoju policu. "Pedeset cigareta za Elenu" najčitanija je knjiga u narodnim knjižnicama u Istri. Već si nagrađivana za svoja djela od struke, uz spomenutog "Držića", imaš i nagradu VBZ-a, a sad je stigla potvrda i od čitatelja. I to još iz Istre za čiji si duhovni prostor posebno vezana kroz teatar Ulysses.

Puno mi znači ta nagrada, baš zato što dolazi od čitatelja. Pored toga, to je prva nagrada koju sam dobila a da nije bio u pitanju anoniman natječaj, ne računamo li neke nominacije. I tri Držića i V.B.Z. nagradu osvojila sam „bez imena i prezimena“, pod šifrom, a BOOKtiga je prva iznimka. Stvarno mi je drago da su me čitatelji u Istri prigrlili kao autoricu jer me za Istru veže puno lijepih dana, mjeseci i godina.  

Ništa se mjerljivo ne može mjeriti s osjećajem kad se budiš već unaprijed zaljubljena u dan pred sobom, znajući da si baš tamo gdje trebaš biti.

Jesi li očekivala da će se čitatelji toliko vezani uz likove iz "Elene", jer recimo to bez okolišanja, ipak su malko naporni i potreban je svojevrstan trud da bi razumjeli njihove postupke.

Pa evo, i mene je iznenadilo. To mi se dogodilo i s „Božom“ – da sam bila uvjerena da će roman lošije proći kod čitatelja, a ispalo je suprotno. I u „Boži“ i u „Eleni“ imam nedopadljive glavne junake koji su i mene samu živcirali dok sam ih pisala. Može se činiti hrabrim „isporučiti“ čitateljima junake koje neće zavoljeti, ali nije tako jer imati takvog junaka nije stvar odluke, nego iracionalnog „nagona“ protiv kojeg ne možeš ništa.

No iako je i Božu i Olivera prilično teško razumjeti, čini se da su čitateljima, kao i većini nas u stvarnom životu, ipak zanimljiviji komplicirani tipovi s blagim poremećajem ličnosti. Ni sami ne želimo biti baš sasvim „normalni“.

Napustila si Zagreb, posao u HNK Split vratio te u rodni kraj, buku velegrada zamijenila si gotovo pastoralnim životom gdje brineš o vrtu i maslinama. Dođe li s vremenom do zasićenja brzim životnim tempom ili si i ranije razmišljala o toj promjeni?

Nisam dugo razmišljala o promjeni, dogodilo mi se prilično naglo. Nisam ni shvaćala koliko sam zasićena gradskim životom dok nisam zahvaljujući pandemiji provela na selu pola godine 'u komadu'. I prije posla u HNK već sam „jednom nogom“ živjela na selu jer sam kao slobodnjakinja mogla birati mjesto boravka. Sad imam pravi omjer urbanog i seoskog života jer mi je posao vezan za grad, a nakon posla svaki se dan vraćam u svoju seosku pastoralu.

A masline?

A masline… one imaju meditativan učinak na moj život. To je jedna od onih stvari koje opisujemo rečenicom: „Da mi je netko rekao….“. Nevjerojatno je što nam sve život skriva do pravog trenutka.

Nevjerojatno je što nam sve život skriva do pravog trenutka.

Misliš li da će tvoj novi životni ambijent utjecati na tvoje pisanje, jer svi likovi iz tvoji romana urbani su karakteri sudbinski vezani uz grad?

Vjerojatno će novi ambijent utjecati na moje pisanje, samo još ne znam kako. Bit će uzbudljivo pratiti te promjene. U zadnjih desetak godina toliko se promjena u mom životu zaredalo – a svaka je bila nabolje – da se više ne bojim ni jedne. Danas znam ono što nisam znala u ranoj mladosti – da nam strah od promjena uskraćuje mnoge životne prilike i doživljaje.

Ove godine izlazi mi zbirka dnevničkih zapisa u kojoj se, između ostalog, vidi koliko mi je malo trebalo od prve pomisli da bih radije živjela na selu do preseljenja. Bez ustručavanja i bez lažne skromnosti mogu reći da sam ponosnija na takve impulzivne, nerazumne odluke za koje treba hrabrosti i povjerenja u vlastiti osjećaj nego na neke druge, „mjerljive“ uspjehe. Jer ništa se mjerljivo ne može mjeriti s osjećajem kad se budiš već unaprijed zaljubljen/a u dan pred sobom, znajući da si baš tamo gdje trebaš biti.