Kroz povijest svjetske književnosti američki književnik Robert Heinlein cijenjen je po svojim znanstveno-fantastičnim romanima. Njegovo najpoznatije djelo, "Zvjezdani jurišnici" donijelo mu je i nagradu "Hugo" za najbolji ZF roman 1960. godine; knjiga je s protokom vremena prerasla status tržišno uspješnog djela, svojevremeno namijenjenog tinejdžerskoj čitateljskoj publici, čvrsto zauzevši poziciju literarnog klasika.

"Zvjezdani jurišnici" pripada skupini i danas rado čitanih romana (proteklo je gotovo šezdeset godina od njegova objavljivanja), a s obzirom na kontroverznost sadržaja, zanimanje za taj kamen temeljac tzv. vojničke znanstvene fantastike zasigurno neće proći.

Vojnička služba

Heinlein svog protagonista Juana "Johnnieja" Rica smještava na kraj njegovog srednjoškolskog razdoblja, u vrijeme daleke budućnosti. Podrijetlom Filipinac, Rico potječe iz bogate obitelji, u razredu prijateljuje s Carlom, novčano slabije potkovanom osobom i stručnjakom za elektroniku i matematičarkom Carmen Ibanez, djevojkom čiji je san postati pilotkinjom svemirskog broda.

Uglavnom zbog prijatelja, a manje zbog sebe, Rico odlučuje dragovoljno se prijaviti u Federacijsku službu, želeći postati zvjezdani jurišnik; usprkos protivljenju roditelja, uranja svoje isprva nesigurno biće u nemilost krutog militarističkog modela, zadovoljavajući nepokolebljivost svoje nakane:

"Možda sam pružio utisak da je kamp za obuku bio učinjen težim nego što je neophodno. To nije točno. Bio je učinjen onoliko teškim koliko je moguće i to sa svrhom. Svaki novak bio je čvrsto uvjeren da je to čista zloba, sračunati sadizam, pokvareno uživanje bezumnih kretena u tome da drugi ljudi pate. Nije bio to. Bio je suviše uredan, suviše intelektualan, suviše djelotvorno i neosobno organiziran da bi bio okrutnost zbog bolesnog uživanja u okrutnosti; bio je isplaniran poput kirurgije za svrhu isto toliko bestrasnu poput kirurške. O, priznajem da su neki od instruktora možda uživali u tome, ali nisam uvjeren da jesu - a zasigurno znam (sada) da su psihijatrijski časnici pokušavali isplijeviti nasilnike prilikom odabira instruktora. Tražili su stručne i posvećene majstore za prakticiranje vještine otežavanja stvari novacima koliko je god moguće; nasilnik je previše glup, previše emotivno vezan za to, i previše je vjerojatno da će se umoriti od zabave i ulijeniti, da bi bio učinkovit." (str.61.)

Razvoj ratničkog bića

Zanimljivost iščitavanja romana krije se u jačanju junakove savjesti (s naglaskom na odanost, sklonost timskom radu, kao i žrtvovanjem za neki veći cilj) u okviru totalitarističkog društva, obgrljenog u naručju američke Vlade, ustvari proizvođača savršenih strojeva za ubijanje, prikazujući Johnniejevo novostečeno poniranje u srž vojničkog života...

"Odijelo ima povratnu spregu koja omogućava ponavljanje bilo kojeg pokreta koji napraviš, točno tako - ali s velikom snagom. Kontroliranom snagom... snagom kontroliranom bez da moraš misliti o tome. Ti skočiš, to teško odijelo skoči, ali više nego što ti možeš skočiti u svojoj koži. Skočiš zbilja jako i mlaznice odijela se uključuju, pojačavajući ono što "mišići" nogu odijela čine, dajući ti potisak iz tri mlaznice, čija os pritiska prolazi kroz tvoje središte mase. Pa skočiš preko susjedove kuće. Što čini da se spuštaš onoliko brzo koliko si se digao... što odijelo primijeti kroz tvoju opremu za razdaljinu i bliskost (jednu vrstu jednostavnog radara koji podsjeća na upaljač na blizinu) i stoga ponovno uključuje mlaznice točno onoliko koliko je potrebno da ti ublaži prizemljenje a da ti ne moraš misliti o tome. U tome je ljepota ojačanog odijela; ne moraš misliti o njemu. Ne moraš ga voziti, upravljati, rukovati njime; samo ga nosiš i ono dobiva svoje zapovijedi direktno od tvojih mišića i radi za tebe ono što tvoji mišići pokušavaju napraviti. To ti ostavlja cijeli um slobodnim da barataš oružjem i primijetiš što se događa oko tebe... što je od vrhunske važnosti pješadincu koji želi umrijeti u krevetu." (str.113.-114.)

...ali i nagovještavajući skorašnji početak rata na Zemlji. Glavni protivnici marincima Teranske Federacije (i cjelokupnom čovječanstvu) tako postaju golemi kukci - paukoliki ratnici Arahnidi s planeta Klendathu, nositelji krivice, pretpostavlja se, za izgorjeli Buenos Aires u plamenu; u uništenju grada pogiba i Johnniejeva majka, što rezultira iznenađujućim ukrštavanjem junakovih jurišničkih putova s vlastitim ocem...

Roman s okusom gorčine

Iako književnik Heinlein u svom najslavnijem djelu propitkuje važne društvene teme poput tjelesne kazne, mladenačke delinkvencije, građanskih vrijednosti i nužnosti rata, završni dojam, nakon pročitanog romana, nije zadovoljavajuć; iako zanimljiv, roman se iz moga gledišta doimlje poput osmišljene propagande američke vojske (možda je to Robertu Heinleinu i bilo na pameti, pošto je i sam služio vojsku), pomiješane s filozofskim stavovima na temu zajednice, posebice vidljive u utjecaju gospodina Duboisa, profesora povijesti i moralne filozofije na svoje učenike.

Zato "Zvjezdani jurišnici" neosporno pripada onim romanima s okusom gorčine, naročito u trenutku čitateljevog svršetka sljubljivanja s literarnim djelom; ljudi i kukci su poginuli, krug nasilja i prolivene krvi se nastavlja, vodi se apsurdna bitka iz teritorijalnih razloga, sa starim sudionicima u prvom planu:

"Moj stožerni narednik je stavio ruku na moje oklopljeno rame. "Baš kao vježba, sine."

"Znam, oče." Odmah sam prestao drhtati. "To je samo od čekanja, to je sve."

"Znam. Četiri minute. Da se zakopčamo, gospodine?"

"Odmah, oče." Na brzinu sam ga zagrlio, pustio da nas mornarička posuda za iskok zakopča. Drhtavica nije ponovo počela. Ubrzo sam mogao izvijestiti: "Mostu! Ricovi razbijači... spremni za iskok!"

"Trideset jedna sekunda, poručniče." Dodala je: "Sretno, momci! Ovaj put ćemo ih srediti!"

"Točno, kapetanice."

"Potvrđeno. Sad malo glazbe dok čekate?" Uključila ju je:

"Na vječnu slavu pješaštva -" (str.294.)

Verhoevenova neshvaćena satira

Virginia Heinlein, Robertova udovica, pokrenula je projekt ekranizacije "Zvjezdanih jurišnika", nekoliko godina nakon muževljeve  smrti, surađujući sa scenaristom Edwardom Neumeierom i redateljem Paulom Verhoevenom.

Slavni nizozemski redatelj s američkom adresom, po vlastitom priznanju, naime, nije pročitao književni predložak do kraja, nego je, u ponovnoj suradnji s Neumeierom (ranije su surađivali na komercijalno uspješnom "RoboCopu"), osmislio vlastitu viziju njemu vrlo mrskog, "fašistički orijentiranog" romana, angažiravši za glavne uloge glumce i glumice iz poznatih televizijskih serija.

Caspera Van Diena, Dinu Meyer i Denise Richards nekoć smo imali prilike gledati u "Beverly Hillsu", a Patricka Muldoona također se sjećamo iz devedesetih, kada smo u djetinjstvu neumorno upijali nastavke "Melrose Placea" na našim dalekovidnicama.

Navedeni su se dobro uklopili u redateljev ratni film u svemiru, utjelovivši likove, koje kao da smo već negdje vidjeli - i to u jednoj u nizu popularnih televizijskih serija za mlade.

 

Johnnie Rico, Dizzy Flores, Carmen Ibanez i Zander Barcalow mladi su, zgodni i nabrijani junaci, čija bića, napunjena testosteronom, jedva čekaju posegnuti za oružjem i obračunati se s divovskim kukcima, neprijateljima Zemlje dvadeset i trećeg stoljeća.

Verhoeven, naravno, od "Zvjezdanih jurišnika", na sebi svojstven način, radi satiru na roman i izvrgava ruglu američki šovinizam i imperijalizam, pridodavši mu crtu Hitlerove nacističke Njemačke. (Navedeno se posebno odnosi na odjeću jurišnika u kampu.)

Neposredno poslije premijere na matičnom tržištu, filmaševo peto američko ostvarenje (usput rečeno, Verhoevenu najdraži film iz američke faze stvaralaštva), naišlo je na mlake reakcije kritičara. Oni u određenom trenutku uglavnom nisu prepoznali Nizozemčev dar za satiru (javno ismijan s prethodnim filmom "Showgirls"), ističući lošu, drvenu glumu i specijalnim efektima obilne, krvave sekvence bitaka između marinaca i kukaca kao glavne mane ekranizacije po Heinleinu.

Ipak, "Zvjezdani jurišnici" ulaze u onu kategoriju filmova, čija je reputacija rasla s protokom vremena, u današnjem razdoblju nailazeći na puno bolje ocjene kritičara. Valoriziranju kvalitete filma nedvojbeno je pomogla i surova stvarnost (čitaj: krvoprolića u režiji američke vanjske politike na tlu Iraka, Afganistana i Sirije, uz asistenciju Europe), nehotice predviđena od strane autora filma još 1997. godine.

Realno, film ćete zavoljeti ili zamrziti, dragi čitatelji, onako kako se postavite prema piščevoj kontroverznoj viziji militarističke budućnosti.

Moja malenkost ipak preferira film u odnosu na knjigu, jer voli satiru, a prevladavajućoj antipatičnosti Verhoevenovih akcijskih junaka unatoč, Dina Meyer je svoj lik muškobanjaste vojnikinje Dizzy Flores uspjela produbiti na urođeno šarmantan i senzualan način.

U Heinleinovom svijetu Dizzy Flores je samo muškarac...